Sud pruža zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu.
Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika. Postoje dva pravna puta za ostvarivanje tog prava: a) putem dopuštene samopomoći, i b) putem suda.
Dopuštena samopomoć je pravo posjednika da svoj posjed zaštiti silom od onog tko mu ga oduzima ili ga uznemirava. Riječ je o spontanoj, ljudima urođenoj i prirodnoj obrambenoj reakciji. Ali to nije poželjan način rješavanja sporova u suvremenoj državi koja svojim normama teži državnom monopolu na primjenu sile. Neke države u potpunosti brane samopomoć, druge je dozvoljavaju u ograničenoj mjeri. Tanka je razlika između dopuštene samopomoći i kaznenog djela samovlasti.
To pravo vezano je uz sljedeće uvjete koji trebaju biti kumulativno ispunjeni (članak 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima):
- smetanje posjeda mora biti samovlasno,
- dopuštena samopomoć mora biti poduzeta za vrijeme trajanja subjektivnog (30 dana) i objektivnog roka (1 jedna godina),
- ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno,
- opasnost od smetanja posjeda je neposredna,
- samo ako se ne primjeni sila veće jakosti nego je primjerena okolnostima.
Ako se posjednik poslužio pravom na samopomoć, on više nema pravo i na sudsku zaštitu. Naime, težište posjedovne zaštite je u uspostavi prijašnjeg posjedovnog stanja, pa u situaciji kad je sam tužitelj uspostavio prijašnje posjedovno stanje i zadržao faktičnu vlast nad stvarima ili pravom, konzumirano je pravo na zaštitu posjeda.
Vezano uz rok za ostvarenje prava na sudsku zaštitu, zakonom je propisan rok za podnošenje tužbe (članak 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Navedeni članak propisuje da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja.
U vezi prekluzivnosti tog roka navodimo jedan primjer iz sudske prakse (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž 2401/2012-2 od 2. svibnja 2013.):
„Iz spisa je vidljivo da je tužitelj istog dana kad mu je tuženik zabranio - odnosno spriječio radnika tužitelja da izvrši popravak trafostanice 10/0,4 kV K. Z., saznao kako za čin smetanja tako i za osobu koja je smetanje počinila. Tužitelj se trebao držati zakonskih propisa ZV-a kao i tamo propisanih rokova za podnošenje tužbe za smetanje posjeda, i u roku od 30 dana podnijeti tužbu bez obzira na zatraženu privremenu mjeru.
Za tužitelja je dakle bio mjerodavan rok od 30 dana od učinjenog smetanja i njegovog saznanja za osobu koja je počinila smetanje, a ne rok koji je sud odredio u okviru odlučivanja o privremenoj mjeri, jer je taj rok određen za opravdanje podnesene privremene mjere, a nije mogao produžiti tužitelju njegovo pravo za podnošenje tužbe za smetanje posjeda. Kako je smetanje posjeda izvršeno 3. kolovoza 2010., a tužba za smetanje podnesena je 21. rujna 2010., očito je daje tužitelj tužbu podnio izvan zakonom određenog roka od 30 dana.”
Dakle, rok za sudsku zaštitu posjeda je prekluzivan, pa stoga na njegov tijek nema nikakav utjecaj početak i završetak roka određenog rješenjem o osiguranju za opravdanje (podnošenjem tužbe) izdane privremene mjere.