S obzirom da je ugovor o osiguranju sastavni dio obveznog prava, na njega se primjenjuju opća i posebna pravila Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO). Na ugovor o osiguranju odnose se članci od 921. do 989. ZOO-a. Osim posebnih odredbi ZOO-a, na ugovor o osiguranju primjenjuju se i neke druge odredbe iz općeg dijela ZOO-a koje govore o sklapanju ugovora, zastupanju, tumačenju ugovora, nevažnosti ugovora i sl.
Vezano za ugovor o osiguranju, postoji jedna zanimljiva sudska odluka u kojoj je sud zauzeo stajalište o tome ima li i kakav utjecaj na valjanost sklopljenog ugovora (u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o životnom osiguranju) činjenica da je osiguranik prilikom sklapanja ugovora prešutio svoju bolest. Radi se o Odluci Županijskog suda u Osijeku, Gž 3640/2010-2 od 22. studenog 2012.
U tom predmetu je utvrđeno da je tužitelj - protutuženi s pokojnim Z. G. sklopio ugovor životnog osiguranja 26. siječnja 2006., pri čemu je ugovaratelj osiguranja Z. G. namjerno prešutio bolesti od kojih boluje i lijekove koje prima, jer je u to vrijeme već dulje godina bolovao od dijabetesa, svakodnevno primao po jednu injekciju inzulina, a posljedično zadobio i druga oštećenja organizma (povišene masnoće u krvi, sklerozu krvnih žila, difuzno oštećenje jetre), a zbog kojih je bolesti redovito uzimao lijekove.
I prema stajalištu Županijskog suda u Osijeku, utvrđene činjenice ne daju osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja - protutuženika da se poništi ugovor o osiguranju.
U članku 932. stavak 1. ZOO-a propisano je da osiguratelj može zahtijevati poništenje ugovora ako je ugovaratelj osiguranja namjerno učinio netočnu prijavu ili namjerno prešutio neku okolnost takve prirode da osiguratelj ne bi sklopio ugovor da je znao za pravo stanje stvari.
Iz činjenica utvrđenih u postupku ne proizlazi sa sigurnošću da tužitelj - protutuženik ne bi sklopio ugovor o osiguranju zbog oboljenja ugovaratelja osiguranja, ali je nedvojbeno da ta oboljenja predstavljaju povećani rizik zbog kojih bi osiguratelj zasigurno tražio povećanu premiju.
Opravdanje za stajalište tužitelja - protutuženika ne proizlazi niti iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke na koje se tužitelj - protutuženik poziva, a niti iz Općih uvjeta osiguranja koje je tužitelj - protutuženik predočio sudu.
Vještak je iz medicinskog kartona ugovaratelja osiguranja utvrdio da je on od 1999. godine bolovao od dijabetesa i primao jednu injekciju inzulina dnevno, da se liječio medikamentima od povišenih masnoća u krvi, da je imao sklerotične promjene na krvnim žilama i difuzno oštećenje jetre. Prema stručnom znanju, vještak je iskazao da se dijabetes smatra teškom bolešću i da je uzrok smrti zbog infarkta srca kod takvih bolesnika češći nego kod „običnih“ ljudi. No, vještak nije utvrdio da bi neposredan uzrok smrti kod pok. Z. G. bio u uzročno- posljedičnoj vezi s njegovim bolestima. Iz njegova medicinskog kartona i uopće načina liječenja kako ga je utvrdio vještak, ne proizlazi da se radi o stupnju bolesti koja predstavlja prijetnju skorom nastupanju smrti, a i u potvrdi o smrti i izvješću o uzroku smrti, šećerna bolest ugovaratelja osiguranja navodi se kao stanje koje je moglo utjecati da dođe do smrti, ali nije u svezi s osnovnim uzrokom smrti.
Iz dokumentacije koju je sudu predočio tužitelj – protutuženik, ne proizlazi da bi navedene bolesti uopće, same po sebi isključivale mogućnost sklapanja ugovora o osiguranju života. Ocjena osiguratelja da se radi o bolesti s povećanim rizikom zbog kojih se ugovara povećana premija, ne ukazuje sama po sebi nedvojbeno da bi osiguratelj zbog tih bolesti odbio sklopiti ugovor o osiguranju.
Dakle,okolnost da je pri sklapanju ugovora o osiguranju života prešućena bolest osiguranika, koja nije bila neposredno uzrok njegove smrti, nije razlog za poništenje ugovora o osiguranju života.