Kao i do sada, punim radnim vremenom smatra se rad do najdulje 40 sati tjedno. No, prema članku 61. stavak 3. Zakona o radu, radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najduljem trajanju do 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost. Dakle, mogućnost dodatnog rada prema toj odredbi imaju radnici koji rade u punom radnom vremenu kod jednog poslodavca ili kod više poslodavaca u nepunom radnom vremenu koje ukupno čini puno radno vrijeme. Ugovor o radu za dodatni rad može se sklopiti samo s drugim poslodavcem (max. 8 sati tjedno/180 sati godišnje = 3,5 sata tjedno). Dakle, nikako s postojećim poslodavcem/poslodavcima.
Da bi se dodatni rad realizirao, postojeći poslodavac ili poslodavci moraju radniku dati pisanu suglasnost za takav rad. Smatramo da bi poslodavac bio ovlašten i povući takvu suglasnost što bi značilo da bi nakon povlačenja suglasnosti dodatni rad radnika morao prestati.
Također, i prema članku 62. Zakona o radu dodatni rad moguć je za radnike koji rade nepuno radno vrijeme. Prema stavku 2. toga članka radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom duljim od četrdeset sati tjedno. Međutim, postoji iznimka. Naime, i radnik koji radi nepuno radno vrijeme, a čije je ukupno radno vrijeme 40 sati tjedno, može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najduljem trajanju do 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, samo ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost.
Što se tiče duljine dodatnog rada, kao i u slučaju rada u punom radnom vremenu, i u slučaju rada u nepunom radnom vremenu, koje već iznosi 40 sati tjedno, dodatni rad može iznositi 8 sati tjedno/180 sati godišnje - to je u prosjeku 3,5 sati tjedno), uz pisanu suglasnost svih poslodavaca. Dakle, ako radnik već radi 40 sati tjedno, s dodatnim radom smije biti radno angažiran najdulje 48 sati tjedno.
S obzirom na to da je duljina dodatnog rada ograničena po satima, postavlja se pitanje može li odnosno smije li radnik, koji osim redovitog rada od 40 sati tjedno radi i dodatno, raditi i prekovremeno i koliko dugo?
Prekovremeni rad je rad koji je potrebno obaviti u neplaniranim, hitnim, iznimnim situacijama koje nastanu. Zakon o radu takve situacije imenuje kao: viša sila, izvanredno povećanje opsega poslova i drugi slični slučajevi prijeke potrebe (dakle, ostavlja se prostor i za neke druge nenabrojane, a realno moguće hitne situacije).
Što se tiče najduljeg trajanja prekovremenog rada, Zakon o radu takav rad dopušta najdulje 50 sati tjedno (dakle, 10 sati više od punog radnog vremena koje iznosi 40 sati tjedno), odnosno, takav rad ne smije trajati dulje od 180 sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati dulje od 250 sati godišnje. Ovdje možemo primijetiti da, za razliku od dodatnog rada koji može godišnje trajati najdulje 180 sati, u slučaju prekovremenog rada taj se maksimum može povećati na 250 sati godišnje, ako tako predviđa kolektivni ugovor.
Člankom 65. stavkom 6. Zakona o radu izričito je propisano da radnici koji rade u dopunskom radu mogu raditi prekovremeno samo ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Dakle, radnici koji uz svoj redovan posao rade i dodatno, smiju raditi i prekovremeno i to najdulje 2 sata tjedno, a godišnje najdulje 180 odnosno 250 sati. Ako te sate preračunamo na tjedan to bi značilo da bi radnik koji npr. radi puno radno vrijeme 40 sati i 8 sati tjedno u dodatnom radu, ali ne prosječno dulje od 3,5 sata tjedno kroz cijelu godinu, smio raditi prekovremeno najdulje 2 sata tjedno, odnosno prosječno najdulje 3,5 (ili 5 sati, ako je to dopušteno kolektivnim ugovorom) tjedno na razini cijele godine.
Dakle, možemo zaključiti da je ukupna duljina rada takvog radnika, s jedne strane, ograničena pravilima o najduljem trajanju ukupnog redovnog i prekovremenog rada, a s druge strane, pravilima Zakona o radu o dnevnom i tjednom odmoru.