Ponekad se događa da osoba koja ima poslovnu sposobnost sklopi određeni ugovor, ali nakon nekog vremena tu svoju pravnu radnju pobija, pozivajući se na psihičke smetnje ili bolest.
Tako je u jednom slučaju iz prakse radnica dobila osobno uvjetovani otkaz s pravom na otpremninu. Zatim je s poslodavcem sklopila sporazum kojim se odrekla otpremnine. Nakon nekog vremena podnijela je tužbu sudu, kojom tuži poslodavca radi utvrđenja sporazuma nevaljanim zbog neubrojivosti. Uz tužbu je priložila liječnički nalaz u kojem je navedeno da boluje od depresije i da je u trenutku potpisivanja sporazuma bila bitno smanjeno ubrojiva. Poslodavac tvrdi da je radnica tijekom zaposlenja „bila prisebna“ unatoč depresivnim stanjima koja su mu bila poznata. Dakle, je li radnica bila poslovno sposobna za sklapanje navedenog sporazuma, odnosno kakav utjecaj na valjanost pravnog posla ima činjenica da boluje od depresije i je li doista bila bitno smanjeno ubrojiva?
Pojam ubrojivosti i bitno smanjene ubrojivosti, kako je to navedeno u liječničkom nalazu i mišljenju u ovom slučaju, su kaznenopravni pojmovi, definirani člancima 24. i 26. Kaznenog zakona. Prema tim odredbama neubrojiva je osoba koja u vrijeme ostvarenja protupravnog djela nije mogla shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje.
Ubrojivost znači sposobnost za rasuđivanje. Osoba koja je sposobna za rasuđivanje je svaka ona osoba koja je sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedice koje iz njih proizlaze. Što to konkretno znači, ovisit će od slučaja do slučaja. Tako će kod sklapanja ugovora sposobnost za rasuđivanje značiti shvaćanje kakva se obveza preuzima ugovorom i kakve mogu biti posljedice u slučaju neispunjenja preuzete obveze.
Dakle, je li osoba koja boluje od depresije mogla izraziti svoju pravu volju u smislu propisa obveznog prava (članak 249. Zakona o obveznim odnosima) i je li u konkretnom slučaju sklopljeni sporazum valjan ili nije? Naravno da u sudskom postupku liječnički nalaz i mišljenje priložen uz tužbu i napisan prema traženju same tužiteljice sud ne obvezuje, već će se njezina sposobnost za rasuđivanje u vrijeme sklapanja sporazuma prosuđivati temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
U sudskoj praksi pronašli smo dvije oprečne odluke, ali te odluke nemaju niti isto činjenično stanje. U prvom slučaju (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-410/06-2 od 11. listopada 2006.)utvrđeno je da je tužiteljica u stanju duševnog poremećaja iz kategorije neurotskih anksiozno depresivnih reaktivnih smetnji, ali te smetnje nisu imale utjecaj na njezinu poslovnu sposobnost u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te je ona mogla shvatiti značenje svojih djela i u potpunosti upravljati svojim postupcima, bila je kadra brinuti se o svojim osobnim potrebama, pravima i interesima, sposobna je za rad i privređivanje, te joj nije bila potrebna stalna tuđa skrb, njega ili nadzor… Istina je da je tužiteljica imala primjedbi na nalaz i mišljenje saslušanog medicinskog vještaka, psihijatra, no, vještak se o tim primjedbama naknadno izjasnio ostajući kod datog vještačkog nalaza i mišljenja o sposobnosti tužiteljice za rasuđivanje u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o diobi zajedničke imovine.
U drugom slučaju (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-318/00-2 od 7. lipnja 2000.)utvrdivši postojanje stanja bitno smanjene ubrojivosti u trenutku potpisivanja izjave o otkazu (na temelju toga je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa sporazumom i uz suglasnost radnika) i da zbog toga stanja tužitelj nije mogao poduzimati pravovaljane radnje i njegova izjava o sporazumnom raskidu radnog odnosa nije predstavljala njegovu pravu volju, sudovi su poništili rješenje o prestanku radnog odnosa i obvezali tuženika da tužitelju naknadi izgubljenu plaću (visina pojedinih iznosa izgubljene plaće nije sporna).
Okolnost da tužitelju nije bila oduzeta poslovna sposobnost niti djelomično, pa da stoga može poduzimati sve pravne radnje (dakle i sporazumno tražiti prestanak radnog odnosa) - kako se ističe u reviziji - nije od značaja u ovom slučaju, budući da je utvrđeno (i to je odlučno) da potpisani zahtjev tužitelja za prestanak radnog odnosa nije predstavljao njegovu pravu volju (članak 18. Zakona o obveznim odnosima) - zbog psihičkog stanja izazvanog bolešću (mentalnog zdravlja) i alkoholiziranošću.
Dakle, sposobnost za rasuđivanje i shvaćanje pravnih posljedica poduzete pravne radnje, kada osoba boluje od depresije i/ili drugih psihičkih poremećaja ili bolesti, morat će se prosuđivati od slučaja do slučaja. To što nekome poslovna sposobnost nije bila oduzeta u cijelosti niti djelomično, ne znači samo po sebi da je osoba u trenutku poduzimanja određene pravne radnje bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedica koje iz njih proizlaze.