Članak 133. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Zakon o radu u tom članku vrlo jasno određuje za koja je potraživanja zahtjev za zaštitu prava nužan procesni uvjet za podnošenje tužbe sudu - zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
Dakle, Zakon o radu kaže da se bez podnošenja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu mogu utužiti samo materijalna potraživanja. No, u jednom konkretnom slučaju postavilo se pitanje mora li se podnositi zahtjev za zaštitu prava poslodavcu ako radnik zahtijeva neka materijalna potraživanja koja mu nisu priznata otkazom, odnosno radi li se u slučaju kada radniku nisu priznati otkazni rok niti otpremnina, o nezakonitom otkazu radi čijeg je pobijanja na sudu potrebno prije podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu?
U tom je slučaju radnik kao član uprave dobio otkaz bez otkaznog roka. Naime, poslodavac pri prestanku radnog odnosa nije primijenio odredbe o otkazu, otkaznom roku niti otpremnini, iako je član uprave s poslodavcem to bio ugovorio ugovorom o radu. Poslodavac je smatrao da se prema Zakonu o radu, koji vrijedi u trenutku otkaza, temeljem članka 4. stavak 3. Zakona - na člana uprave ne primjenjuju odredbe toga Zakona o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini. Sada član uprave želi tužiti poslodavca za isplatu otpremnine i naknadu plaće koju je trebao ostvariti da je imao otkazni rok u pripadajućem trajanju.
Stoga se postavlja pitanje mora li ili ne član uprave u ovom slučaju (gdje se traže samo materijalna potraživanja - radnik ne prigovara samoj opravdanosti otkaza, ali prigovara opsegu priznatih prava) poslodavcu prije tužbe podnijeti zahtjev za zaštitu prava, kako bi imao pravo na tužbu? Mora li radnik ipak osporavati odluku o otkazu kao prethodno pitanje da se utvrdi da je ona nezakonita u dijelu u kojem mu nisu priznati otkazni rok i otpremnina?
Naime, u ovom slučaju radnik (bivši član uprave društva) zapravo samo traži isplatu otpremnine i naknadu plaće. On ne osporava odluku o otkazu niti traži povrat na rad, dakle, nema nikakvo nematerijalno potraživanje, pa smo mišljenja da nije potrebno podnositi zahtjev za zaštitu prava.
U prilog takvom razmišljanju navodimo i sljedeće primjere iz sudske prakse:
Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008. zauzeto je pravno stajalište da ako radnik zahtijeva razliku plaće koja je proizišla iz radnog odnosa, on nije obavezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava, pa sukladno članku 126. stavak 4. tada važećeg Zakona o radu (sada je to članak 133. Zakona o radu) propust zaposlenika ne može imati za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu, stoga je pogrešno drugostupanjski sud zauzeo stajalište da se odluka tuženika iz razloga što nije utvrđena nezakonitom ima smatrati zakonitom, slijedom čega nije ni osnovan tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda, podnositelj ima pravo zahtijevati izravnu zaštitu povrijeđenog prava pred sudom, sukladno članku 126. stavak 4. Zakona o radu, jer se radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa. Naime, krajnji cilj može se postići kondemnatornom tužbom, budući da je pitanje osnovanosti isplate razlike plaća samo po sebi uključilo utvrđivanje nezakonitog postupanja tuženika, iz kojeg postupanja tužitelj izvodi svoj zahtjev.
Također, prema Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003., otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. stavak 4. Zakona o radu, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnositeljice ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u vezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.
Drugostupanjski sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, pogrešno utvrdio da zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža nije mogao ocjenjivati jer je odluka o otkazu ugovora u pobijanom dijelu postala konačna i pravomoćna, a podnositeljica se nije prvo obratila tuženiku za zaštitu svog povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža.
Podnositeljica je imala pravo, sukladno članku 126. stavak 4. Zakona o radu (sada članak 133. Zakona o radu), zahtijevati izravnu zaštitu suda. Budući da se u slučaju podnositeljice radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, krajnji cilj tužbe može se postići kondemnatornom tužbom jer pitanje osnovanosti isplate razlike otpremnine uključuje utvrđivanje priznavanja, odnosno nepriznavanja kontinuiteta radnog staža iz kojeg se taj zahtjev izvodi.