Uzdržavanje, kako ga regulira Obiteljski zakon (Narodne novine, broj 103/15), dužnost je i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, maćehe i očuha te bake i djeda. Određuje se odlukom suda, sporazumom koji potvrđuje sud ili planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.
Što se tiče uzdržavanja djeteta, kao bitne sastavnice prava djeteta, Obiteljski zakon izravno nalaže roditeljima obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta. Ako to ne čini jedan roditelj, obvezu uzdržavanja tada imaju baka i djed (odnosno otac i majka tog roditelja).
Osim maloljetnog, Zakonom je propisana i obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta - dok se školuje u srednjoj školi, odnosno do završetka studiranja s tim da redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do 26. godine života. No, obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta postoji i nakon što je dijete završilo obrazovanje, pod uvjetom da se ne može zaposliti godinu nakon završetka obrazovanja, a najdulje do 26. godine života. Ako punoljetno dijete koje se školuje ili se ne može zaposliti do godinu dana po završetku školovanja ne živi s roditeljima - oba roditelja dužna su plaćati uzdržavanje, s tim što se roditelju s kojim dijete stanuje u iznos uzdržavanja uračunavaju troškovi stanovanja. Također, roditelji su dužni uzdržavati svoje punoljetno dijete nesposobno za rad dok ta nesposobnost traje.
Spomenimo i to da je dijete koje ima vlastite prihode dužno pridonositi vlastitom uzdržavanju.
Što se tiče uzdržavanja pastoraka, Obiteljski zakon propisuje da su maćeha i očuh dužni uzdržavati maloljetnog pastorka, ako dijete ne može ostvariti uzdržavanje od drugog roditelja te nakon smrti djetetova roditelja, ako su u trenutku smrti živjeli s pastorkom.
Roditelj koji ne stanuje s djetetom ispunjava svoju obvezu uzdržavanja zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, koji iznos određuje sud svojom odlukom. Radi se o mjesečnim iznosima koje roditelj treba platiti na ime uzdržavanja svog djeteta koje živi s drugim roditeljem.
Ovisno o međusobnim odnosima roditelja djeteta i osobnim prilikama samog roditelja kojem je uzdržavanje određeno, plaćanje uzdržavanja djeteta u praksi je ponekad neuredno ili nikakvo, ali ipak češće uredno. Pritom se postavlja pitanje – smiju li se roditelji djeteta suglasno dogovarati o načinu ispunjenja određenog uzdržavanja odnosno uračunava li se plaćanje neke druge obveze roditelja u ispunjenje dužnog iznosa uzdržavanja?
O tome je u Odluci Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-2565/2012-2 od 9. siječnja 2014. rečeno sljedeće:
„Nije sporno da su se nakon razvoda braka tužitelj i S.Č. kao roditelji mlljt. tuženica sporazumjeli da će tužitelj svoju obvezu uzdržavanja prema mlljt. tuženicama podmirivati na način da će plaćati razliku koja preostane nakon odbitka novčanog iznosa potrebnog za plaćanje rate kredita za otplatu stana u kojem mlljt. tuženice žive zajedno s majkom, a koji kredit otplaćuje tužitelj, te da je u skladu s takvim sporazumom tužitelj ispunjavao svoju obvezu.
Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da navedeni sporazum nema pravni učinak u smislu odredbi članka 208. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11), te je protivno žalbenim navodima tužitelja materijalno pravo pravilno primijenio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koju su mlljt. tuženice pokrenule radi naplate tražbine neisplaćenog dijela uzdržavanja.
Iz navedenih razloga žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda suda prvog stupnja potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13 i 28/13).“
Dakle, sporazum između roditelja djeteta prema kojem će se u ispunjenje dužne mjesečne alimentacije uračunavati plaćena rata kredita za stan u kojem dijete živi ne proizvodi pravne učinke, jer se u smislu nekadašnjeg članka 208. Obiteljskog zakona iz 2003. (a danas članka 286. stavak 1. Obiteljskog zakona iz 2015.) smatra odricanjem od prava na uzdržavanje koje ne proizvodi pravni učinak, pa na taj način ne mogu ni prestati dospjele neplaćene obveze uzdržavanja.