Svi radnici koriste godišnji odmor u skladu s rasporedom korištenja godišnjeg odmora koji utvrđuje poslodavac. Naime, sukladno članku 85. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i Zakonom o radu, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine.
Istim člankom Zakona o radu propisano je da su radniku koji radi u nepunom radnom vremenu kod dva ili kod više poslodavaca, u slučaju da ne postignu sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, poslodavci dužni omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovom zahtjevu.
To zapravo znači dvije stvari: 1) da bi svi poslodavci prvenstveno trebali biti suglasni da radnik svoj godišnji odmor koristi istodobno, i 2) tek ako sporazum izostane, radnik godišnji odmor koristi prema svom zahtjevu.
Kod utvrđivanja rasporeda korištenja godišnjeg odmora moraju se uzeti u obzir potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima, iako će, u biti, poslodavac biti jača strana u tom odnosu pa će radnik koristiti svoj godišnji odmor onih dana kada je to odredio poslodavac. Što se tiče obavijesti odnosno rješenja o godišnjem odmoru, poslodavac mora najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti radnika o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja, s tim da jedan dan godišnjeg odmora radnik ima pravo, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, koristiti kada on to želi, osim ako posebno opravdani razlozi na strani poslodavca to onemogućuju.
No, vezano za radnika koji istodobno radi kod dva poslodavca, u praksi javljaju neka dvojbena pitanja. Osnovno pitanje tiče se sporazuma svih poslodavaca o zajedničkom korištenju godišnjeg odmora.
Kao što smo rekli, poslodavci bi se trebali dogovoriti o zajedničkom terminu korištenja godišnjeg odmora za radnika koji radi u nepunom radnom vremenu kod dva (ili i više) poslodavaca, da bi radnik stvarno mogao koristiti godišnji odmor. Naime, kada bi radnik kod jednog poslodavca koristio godišnji odmor u srpnju, a kod drugoga u kolovozu, godišnji odmor zapravo ne bi niti imao.
U kojem će se trenutku smatrati da poslodavci nisu postigli zajednički sporazum o korištenju godišnjeg odmora radnika? Čini se da bi to bio onaj trenutak kada je poslodavac za sve radnike, osim za ovu kategoriju radnika koji rade kod dva ili više poslodavca, riješio pitanje korištenja godišnjeg odmora ili ako je za te radnike donio rješenje ili odluku o korištenju godišnjeg odmora, ali potpuno ne mareći za drugog poslodavca, niti ga kontaktirajući. Daljnji slučaj izostanka sporazuma između dva poslodavca bio bi ako svaki od njih napravi raspored godišnjeg odmora na razini svog poduzeća, pa se na kraju ispostavi da dani određeni za korištenje godišnjeg odmora kod oba poslodavca uopće nisu usklađeni. U tom slučaju, radnik treba obojici poslodavaca postaviti zahtjev za svoj godišnji odmor, koji su oni dužni uvažiti.
Drugo pitanje je – što kada radnik ima različito trajanje godišnjeg odmora kod svakog od poslodavaca? Dakle, radnik koji radi nepuno radno vrijeme može imati različito trajanje godišnjeg odmora kod svakog poslodavca - zbog različite razine prava (kolektivni ugovor, ugovor o radu, pravilnik o radu) ili zato što kod jednog poslodavca ostvaruje razmjerni dio godišnjeg odmora, kod drugog puni godišnji odmor, ili kod oba razmjerni, ali različitog trajanja jer ima različiti broj dvanaestina.
To ćemo objasniti na sljedećem primjeru: radnik s nepunim radnim vremenom može npr. kod jednog poslodavca imati 20 dana godišnjeg odmora (zakonski minimum), a kod drugoga 24 dana (npr. prema pravilniku o radu). U tom slučaju poslodavci su se dužni dogovoriti tj. uskladiti samo za onaj broj dana koji je zajednički - u ovom primjeru za 20 dana godišnjeg odmora. Ponavljamo, ako se poslodavci o tome ne dogovore, radnik ima pravo za svih tih 20 dana samostalno odlučiti kada će ih koristiti kao godišnji odmor.
Za korištenje preostalog broja dana godišnjeg odmora (u našem primjeru 4 dana), odlučuje samostalno poslodavac kod kojega radnik to pravo ostvaruje.
