Konkretno, amandman Europskog parlamenta (dalje: EP) propisuje da operatori neće primjenjivati različite cijene za među EU fiksne i mobilne komunikacijske usluge, koje završavaju u drugoj državi članici, od onih koje se primjenjuju u istoj državi članici, osim ako je to opravdano razlikama u cijenama terminacije.
Dok rasprava o ovom amandmanu, kao i o cijeloj direktivi još traje, smatramo zanimljivim pojasniti neke aspekte ovog prijedloga, bez davanja konačne ocjene o njegovoj opravdanosti.
Roaming paradoks
Neposredan povod za upućivanje ovakvog amandmana je paradoksalna situacija do koje je došlo nakon ukidanja maloprodajnih naknada za usluge u roamingu unutar EU, do čega je došlo stupanjem na snagu Uredbe o roamingu.
Naime, prema Uredbi o roamingu svaki poziv koji je, za vrijeme boravka u roamingu, upućen prema bilo kojem EU broju smatra se „reguliranim pozivom“ i ima isti status kao i poziv upućen prema nacionalnim brojevima. Drugim riječima, kada se nalazite u roamingu npr. u Sloveniji, za poziv prema Finskoj platit ćete istu cijenu kao i za poziv prema Hrvatskoj.
Međutim, pozivi izvan roaminga nisu regulirani, pa stoga operatori za pozive koji se iz domaće mreže upućuju u inozemstvo u pravilu naplaćuju više cijene. Stoga, ako Finsku zovete iz Hrvatske, bilo sa svog mobilnog ili fiksnog broja, tada ćete za taj poziv platiti višestruko veću cijenu nego za poziv prema nekom domaćem broju.
Sve što je navedeno za pozive, jednako se odnosi i na SMS poruke.
Ovaj „roaming paradoks“ nerazumljiv je prosječnim korisnicima koji teško shvaćaju razliku između poziva u roamingu i međunarodnih poziva. EP rješenje ovog problema vidi u jednostavnom ukidanju kategorije „međunarodni“ za pozive između EU korisnika iz različitih država članica.
No, iako je „roaming paradoks“ neposredan povod, pravi razlog za predlaganje ovog amandmana je dugogodišnja borba EP-a za uspostavu pravog jedinstvenog tržišta komunikacijskih usluga na razini EU. Ta borba bila je dugi niz godina fokusirana najprije na smanjenje, pa potom i na potpuno ukidanje maloprodajnih naknada za roaming. U tom kontekstu, logično je proširenje područja borbe i na izjednačavanje nacionalnih i među-EU cijena za sve pozive i poruke, nakon što su maloprodajne naknade za roaming ukinute.
Utjecaj terminacije
EP u svom amandmanu ostavlja mogućnost izuzetka od izjednačavanje cijene, ako je to opravdano razlikom u cijeni terminacije.
Terminacija ili završavanje poziva je usluga koju jedan operator naplaćuje drugom za završavanje (terminiranje) poziva u njegovu mrežu. Dakle, svaki put kada vas netko nazove, vaš operator dobije (direktno ili putem tranzitnog operatora) za taj poziv naknadu od operatora iz čije mreže je poziv započeo.
Cijena terminacije može biti komercijalno ugovorena ili regulirana. Cijena terminacije koja se naplaćuje između EU operatora je regulirana, ali ne na EU razini, već na razini svake države članice. Naime, postojeći regulatorni okvir ne predviđa jedinstvenu EU cijenu terminacije, već nju utvrđuje svako regulatorno tijelo pojedine države.
Cijena se utvrđuje na temelju troškovnog modela izgradnje i održavanja mreže, pri čemu su mogući različiti rezultati (skuplja mreža znači višu cijenu terminacije), pa posljedično i različite cijene koje se potom odražavaju i na maloprodajne cijene usluga (pozivi u države s višom cijenom terminacije su skuplji).
Zbog toga je regulacija među-EU poziva složenija od regulacije roaminga, gdje su i veleprodajna i maloprodajna cijena „roaminga“ regulirane na EU razini, a ne na razini država članica.
Zato je u novoj direktivi, kao preduvjet izjednačavanja domaćih i EU poziva, potrebno urediti i pitanje ujednačavanja cijena terminacije između pojedinih država članica, bilo kroz određivanje neke prosječne zajedničke cijene ili kroz određivanje najvišeg dopuštenog praga.
Zamjenske usluge i učinak „vodenog kreveta“
Regulacija maloprodajnih cijena trebala bi biti iznimka, a ne pravilo. Stoga, prilikom odlučivanja o potrebi regulacije, treba ispitati postoji li zamjenjivost usluge na razini ponude i potražnje. Također, treba utvrditi može li regulacija maloprodajne cijene izazvati neželjeni učinak „vodenog kreveta“ u vidu prelijevanja i povećanja neke druge cijene.
Kada je riječ o zamjenjivosti usluge međunarodnih poziva, izjednačavanje cijena domaćih i EU poziva imalo bi prije desetak godina sasvim sigurno drugačiji učinak nego što to ima danas. Naime, pružatelji tzv. OTT usluga kao što su Viber, Whatsapp, Skype nude lako dostupne zamjenske usluge za klasične telefonske pozive, koje kvalitetom i jednostavnošću korištenja predstavljaju zamjenske usluge, osobito za korisnike pametnih telefona i sličnih uređaja.
Međutim, ova zamjenjivost ipak je ograničena. Naime, korištenje većine zamjenskih usluga traži instalaciju aplikacije s obje strane (pozivatelja i pozivanog), što nije praktično za poslovne korisnike. Također, treba uzeti u obzir i činjenicu da je u EU, kao i u Hrvatskoj, veliki udio starijeg stanovništva koje i dalje ne želi mijenjati svoje korisničke navike, pa za pozive koristi klasičnu fiksnu telefonsku liniju.
No, upravo je ova kategorija korisnika posebno osjetljiva na učinak „vodenog kreveta“ i moguće povećanje cijena domaćih poziva do čega bi moglo doći zbog izjednačavanja cijena domaćih i EU poziva. Naime, operatori koji bi izgubili prihode od međunarodnih poziva pokušali bi ih nadoknaditi povećanjem cijena domaćih poziva.
Navedene aspekte potrebno je uzeti u obzir prilikom ocjene opravdanosti izjednačavanja cijena domaćih i EU poziva.
Direktiva ili uredba
Amandman EP dan je u redovnom zakonodavnom postupku donošenja Direktive o uspostavi Europskog zakonika elektroničkih komunikacija. Po svom karakteru, direktiva je propis koji nema neposrednu primjenu, već se prenosi u nacionalno zakonodavstvo. Ako direktiva bude donesena tijekom ove godine, s uobičajenim rokom za prenošenje od dvije godine, ona bi u nacionalnim zakonodavstvima trebala zaživjeti najranije 2020.
Pri tome treba uzeti u obzir da neće sve države članice istovremeno prenijeti direktivu, tako da datum ukidanja različitih maloprodajnih cijena za EU i domaće pozive ne bi mogao biti isti.
Također, države članice imaju određenu slobodu prilikom prenošenja odredbi direktive. U ovom slučaju moglo bi se dogoditi da predloženi amandman bude prenesen na različite načine. Tek u postupku radi povrede prava EU moglo bi se sankcionirati države koje bi prilikom prenošenja manipulirale ovom odredbom. To bi pak značilo nejednaki tretman operatora u različitim državama.
S druge strane, uredba je neposredno primjenjiva i stupa na snagu točno određenog datuma, bez roka za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo. Upravo je iz tih razloga pitanje naknada za „roaming“ regulirano uredbama, kako bi se osigurala jednoznačna i istodobna primjena u svim državama članicama.
Stoga, u pregovorima oko amandmana EP treba razmotriti i to da se isti učinak može postići i drugim pravnim sredstvom.
Umjesto zaključka
Izjednačavanje cijena domaćih i EU poziva nesumnjivo je poželjan cilj. Njegovo postignuće imalo bi pozitivan psihološki učinak na građane, koji bi, barem na jednom aspektu, dobili stvarni osjećaj pripadnosti EU. Osim toga, nestao bi zbunjujući „roaming paradoks“. Također, smanjili bi se troškovi poslovanja EU kompanija.
No, otvorena su pitanja treba li tržištu, na kojem usporedive OTT usluge vrše pritisak na smanjenje cijene poziva, prepustiti da samo postepeno dovede do njihovog izjednačenja. Ako to nije moguće, prvenstveno zbog orijentiranosti starije populacije na tradicionalne usluge poziva, potrebno je ispitati postoji li opasnost od povećanja cijena domaćih poziva, što bi tu istu stariju populaciju više pogodilo.
Iz tih razloga, izjednačavanju cijena trebala bi prethoditi analiza učinka. Međutim, kako taj prijedlog nije došao od predlagatelja direktive (Komisija EU), već je stavljen kao amandman EP-a u redovnom zakonodavnom postupku, ta analiza nije niti mogla biti napravljena.
Ostaje stoga za vidjeti hoće li se tijekom pregovora provesti ad hoc analiza učinka te o amandmanu EP postići dogovor, ili će se ovo pitanje izdvojiti iz postupka donošenja Direktive o uspostavi Europskog zakonika elektroničkih komunikacija i riješiti putem donošenja posebne uredbe.
Domagoj Maričić