Podnositeljica zahtjeva je udovica hrvatskog branitelja R. S. koji je smrtno stradao 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Godine 1995. ostvarila je pravo na obiteljsku mirovinu.
U prosincu 2000. godine sklopila je novi brak s I. Š. Nakon smrti I. Š. u siječnju 2002. godine njegovi srodnici pokrenuli su postupak u kojem su tražili da se utvrdi ništavost braka između podnositeljice zahtjeva i I. Š. Dana 20. ožujka 2014. sud je donio presudu u kojoj je utvrdio da nije postojao brak između podnositeljice zahtjeva i I. Š.
Podnositeljica zahtjeva bila je korisnica obiteljske mirovine iza svog prvog supruga sve do 29. studenog 2011. godine. Tada je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje utvrdio da je 10. prosinca 2000. godine sklopila novi brak, čime je prestalo njezino pravo na obiteljsku mirovinu. Iako je imala zakonsku obvezu prijaviti činjenicu sklapanja novog braka, podnositeljica to nije učinila, već je nezakonito nastavila primati mirovinu.
U travnju 2012. i siječnju 2013. godine podnositeljica je zatražila od mirovinskog zavoda priznavanje prava na obiteljsku mirovinu bilo iza smrti drugog supruga I. Š., ili prvog supruga R. S. Taj upravni postupak prekinut je do donošenja presude suda o postojanju njezinog braka s I. Š.
U međuvremenu, u svibnju 2012. godine, mirovinski zavod pokrenuo je parnicu protiv podnositeljice zahtjeva zbog povrata nepripadno isplaćene obiteljske mirovine. Dana 24. ožujka 2015., nakon pravomoćne presude kojom je poništen brak između podnositeljice i I. Š., mirovinski zavod odrekao se svih novčanih potraživanja prema podnositeljici, a podnositeljici je priznato pravo na ponovnu isplatu mirovine iza prvog supruga, R. S.
Podnositeljica je podnijela zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem je tvrdila da je zbog dugotrajnosti parničnog postupka radi poništaja braka s I. Š., neko vrijeme živjela bez ikakve mirovine. Smatrala je da je time povrijeđeno njezino pravo iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života).
Europski sud je primijetio da je podnositeljica primala obiteljsku mirovinu iza smrti prvog supruga R. S. od 1995. godine do 29. studenog 2011. godine, iako na nju nije imala pravo od 9. prosinca 2000. zbog sklapanja braka s I. Š. Jedini razlog zbog kojeg je podnositeljica nastavila primati mirovinu je činjenica da domaćim nadležnim tijelima nije prijavila brak s I. Š. iako je to bila dužna učiniti.
Nakon što je poništen brak s I. Š., podnositeljici je ponovno uspostavljeno pravo na obiteljsku mirovinu, uključujući i razdoblje u kojem je isplata bila obustavljena.
Europski sud je utvrdio da podnositeljica zahtjeva nije postupala u dobroj vjeri nakon sklapanja drugog braka te je nastavila nezakonito primati obiteljsku mirovinu iza smrti prvog supruga tijekom gotovo 11 godina. Uzimajući u obzir činjenicu da je dobila naknadu za razdoblje u kojem je isplata obiteljske mirovine bila obustavljena, Europski sud je ocijenio da parnični postupak radi utvrđenja postojanja braka s I. Š nije ozbiljno utjecao na aspekte njezinog privatnog života koji su predmet njezinog zahtjeva. Stoga se ne može smatrati da je zbog navodnog propusta države podnositeljica pretrpjela pretjeranu štetu, suprotno članku. 8. Konvencije. Stoga je njezin zahtjev odbačen kao očigledno neosnovan, sukladno članku 35. stavcima 3. (a) i 4. Konvencije.
Morana Briški, dipl. iur.