Člankom 10. stavkom 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 137/04; u nastavku: ZR) bilo je propisano da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Prema stavku 2. istog članka poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. tog članka, na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje dulje od tri godine. Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. tog članka.
Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme (stavak 5.).
Na sudovima je, prije svega, da pokušaju sankcionirati zlouporabe do kojih dolazi u situacijama kada radnik radi preko 6 ili 9 godina kod istog poslodavca, stalno na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, ali je uvijek između razdoblja od tri godine takvog odnosa praznina od tri mjeseca u kojoj radnik nije radio.
O takvom slučaju Ustavni sud odlučivao je u predmetu U-III-4034/2016 u kojem je odluka donesena 13. ožujka 2018. i njome su ukinute presude Vrhovnog suda, Visokog trgovačkog suda i Trgovačkog suda u Rijeci te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
Predmet postupka i odluke sudova
Prvostupanjskom presudom od 12. prosinca 2013. odbijen je podnositeljev (kormilar na brodu) tužbeni zahtjev na utvrđenje da je bio zaposlen kod tuženika (Jadrolinije Rijeka) na neodređeno vrijeme, da tuženikova obavijest o prestanku radnog odnosa od 10. siječnja 2011. nije dopuštena i zakonita, te da mu radni odnos nije prestao. Ujedno je odbijen i tužbeni zahtjev za vraćanje na radno mjesto kormilara u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Tu su presudu potvrdili i viši sudovi.
U postupku je utvrđeno:
- da su podnositelj i tuženik 16. prosinca 2010. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme zbog kompletiranja - popune posade broda/trajekta za razdoblje od 1. siječnja do 15. siječnja 2011.
- da je tuženik kao poslodavac 10. siječnja 2011. obavijestio podnositelja o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. prosinca 2010., s time da tužitelju, kao radniku raspoređenom na radnom mjestu kormilara, Ugovor o radu zasnovan na određeno vrijeme prestaje 15. siječnja 2011.
- da je podnositelj pravodobno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a da tuženik nije odgovorio na podneseni zahtjev
- da je podnositelj s tuženikom kao poslodavcem sklopio više ugovora o radu na određeno vrijeme i da je u prvom ciklusu ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika počevši od 13. svibnja 2002. do 15. travnja 2005. (kraće od tri godine), u drugom ciklusu od 27. lipnja 2005. do 28. veljače 2008. (kraće od tri godine) i u trećem ciklusu od 13. svibnja 2008. do 15. siječnja 2011. (kraće od tri godine)
- da je podnositelj u prvom ciklusu na temelju sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženika bio u radnom odnosu 35 mjeseci i 2 dana, dakle manje od tri godine, te da je tužitelj između prvog i drugog ciklusa ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženika bio "izvan" radnog odnosa od 15. travnja 2005. do 27. lipnja 2005. (2 mjeseca i 12 dana), a između drugog i trećeg ciklusa tužiteljevih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih s tuženikom da je tužitelj bio "izvan" radnog odnosa od 28. veljače 2008. do 13. svibnja 2008. (73 dana, odnosno dulje od 2 mjeseca).
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke iz članka 10. stavka 5. ZR-a te odbijaju tužbeni zahtjev. Prvostupanjski i drugostupanjski sud smatraju da nije riječ o uzastopno sklopljenim ugovorima o radu na određeno vrijeme između podnositelja (radnika) i tuženika (poslodavca) jer je u svakom slučaju došlo do prekida duljeg od dva mjeseca, te stoga nisu ostvarene pretpostavke na temelju kojih se može smatrati da je podnositeljev ugovor o radu na određeno vrijeme "prerastao" u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Vrhovni sud je u presudi br. Revt-259/14-2 od 11. svibnja 2016. potvrdio stajališta nižestupanjskih sudova u vezi s odbijanjem tužbenih zahtjeva podnositelja te naveo: "iz dikcije odredbe čl. 10. ZR jasno proizlazi da se samo kada je jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga Zakona ima smatrati da je došlo do prerastanja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se ne radi o uzastopno sklopljenim ugovorima o radu na određeno vrijeme jer je u svakom slučaju došlo do prekida dužem od dva mjeseca (čl. 10. st. 4. ZR), pa niti u jednom slučaju nije proteklo neprekinuto razdoblje od tri godine (čl. 10. st. 2. ZR)."
U odnosu na mogućnost osporavanja ranije sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, Vrhovni sud ističe i zaključuje: "To neovisno o tome što je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužitelj 'prekludiran' u svom pravu na eventualnu zaštitu u odnosu na ugovore o radu na određeno vrijeme koje je sklapao s tuženikom, osim u pogledu Ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. prosinca 2010. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj nije sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa ostvarivao tužbom prema odredbama čl. 129. ZR, već je podnio tužbu na utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) glede utvrđenja postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, dakle s tim u vezi postojanja radnog odnosa budući se radni odnos zasniva ugovorom o radu (čl. 8. st. 1. ZR), te kondemnatornu tužbu kojom je traženo vraćanje na posao. Tužba na utvrđenje podnesena prema odredbama čl. 187. st. 1. i 2. ZPP nije vezana za nikakav rok već uz pitanje ima li tužitelj pravni interes zahtijevati takvo utvrđenje, što je procesna pretpostavka za dopuštenost deklaratorne tužbe (tako i ovaj sud u Revr-902/2011-2 od 21. ožujka 2012. i Revr-1739/2010-2 od 3. veljače 2011.)."
Stajališta Ustavnog suda
Temeljni prigovor podnositelja sastoji se u tome da je prvostupanjski sud (a što je potvrdio i drugostupanjski sud) propustio utvrditi je li osnovan dio njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da su ugovori o radu koje je tuženik s njime uzastopno sklapao od 2002. do 2010. godine sklopljeni nezakonito, tj. bez postojanja objektivnih razloga iz članka 10. stavka 1. ZR-a. Naime, ti su sudovi ocijenili da je u tom dijelu svojih tužbenih zahtjeva prekludiran te da se u postupku može ocjenjivati samo zakonitost zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg su stranke sklopile.
Vrhovni sud je u osporenoj presudi utvrdio da se radi o pogrešnom stajalištu nižestupanjskih sudova te da se deklaratorna tužba u vezi s ugovorom o radu može podnijeti pod uvjetima propisanim člankom 187. stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08 i 57/11). Dakle, Vrhovni sud je utvrdio da se u ovoj parnici moglo odlučivati i o tom dijelu tužbenog zahtjeva neovisno o tome što podnositelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava (u smislu članka 126. stavka 1. i 2. ZR-a, na što ukazuje drugostupanjski sud) protiv svakog pojedinačnog ranije sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem.
Iz toga je Ustavni sud zaključio da su prvostupanjski i drugostupanjski sud svojim stajalištem o prekluziji prava na isticanje prigovora nezakonitosti prethodno sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme zbog nepostojanja objektivnog razloga za njihovo sklapanje, onemogućili podnositelja u mogućnosti raspravljanja tog prigovora i dokazivanja (ne)postojanja objektivnih razloga za sklapanje 27 takvih ugovora u razdoblju od devet godina.
Ujedno, Ustavni sud ocjenjuje da se radi o ključnom prigovoru podnositelja bez čijeg raspravljanja se ne može pravično odlučiti o tužbenim zahtjevima podnositelja. Naime, prema stavku 5. članka 10. ZR-a ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno tom zakonu, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Dakle, smisao tih prigovora podnositelja (koje ponavlja i u ustavnoj tužbi) je da se nakon utvrđenja da su ugovori o radu na određeno vrijeme sklapani bez objektivnog razloga (jer je podnositelj u biti stalno radio za istog poslodavca na istom radnom mjestu kormilara) utvrdi da je njegov radni odnos "prerastao" u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Ustavni sud je ponovio i svoje stajalište da je na nadležnim sudbenim tijelima odluka o tome koje će prigovore stranaka prihvatiti ili koje neće prihvatiti kao osnovane, te koje će dokaze ocijeniti osnovanim ili neosnovanim, ali su se dužni na njih očitovati. Osobito u situaciji poput ove, u kojoj je taj prigovor bio odlučan za ocjenu o postojanju odnosno nepostojanju radnog odnosa podnositelja na neodređeno vrijeme.
Takav propust prvostupanjskog i drugostupanjskog suda nije na adekvatan način otklonio ni Vrhovni sud iako je utvrdio da se radi o pogrešnim stajalištima nižestupanjskih sudova jer svojom odlukom nije omogućio podnositelju da se taj prigovor raspravi na način koji bi podnositelju i tuženiku omogućio dokazivanje je li postupanjem tuženika koji je s podnositeljem sklopio 27 ugovora o radu na određeno vrijeme došlo do nastupanja takve nezakonitosti zbog koje bi se moglo utvrditi da se odnos podnositelja iz radnog odnosa na određeno vrijeme pretvorio u radni odnos na neodređeno vrijeme. Stoga je došlo do povrede prava podnositelja na pravično suđenje propisanog člankom 29. Ustava.
Stajalište ESLJP-a
U predmetu Gregurić protiv Hrvatske (zahtjev br. 45611/13; presuda od 15. ožujka 2018.) Europski sud za ljudska prava (ESLJP) utvrdio je presudom koja je konačna (odbor od tri suca), da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije (pristup sudu) i dosudio podnositelju 2.500 eura na ime nenovčane naknade i 2.500 eura na ime troškova.
Podnositelj je u razdoblju od 1. siječnja 2001. radio kod istog poslodavca temeljem više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Poslodavac je 5. lipnja 2009. vratio podnositelju radnu knjižicu bez ikakve usmene ili pisane obavijesti. Podnositelj je 20. srpnja 2009. podnio tužbu kojom je tražio, s obzirom na to da je kod istog poslodavca radio više od tri godine, da sud utvrdi da je zaposlen kod tog poslodavca na neodređeno vrijeme i da nije došlo do prestanka radnog odnosa. Sudovi su njegovu tužbu odbacili jer ju je mogao podnijeti najkasnije u roku od 15 dana računajući od 1. lipnja 2009. s obzirom na to da mu je posljednji ugovor o radu istekao 31. svibnja 2009., a s obzirom na tu okolnost poslodavac nije bio dužan ni donijeti formalnu odluku o prestanku radnog odnosa ni dati mu bilo kakvu drugu obavijest.
Podnositeljeva ustavna tužba, u kojoj je isticao suprotnu praksu sudova, odbačena je kao očito neosnovana.
U svojoj presudi ESLJP je analizirao relevantno domaće zakonodavstvo i praksu, i to odredbu članka 187. Zakona o parničnom postupku (tužba za utvrđenje), Zakon o radu (odredbe o ugovoru na određeno vrijeme, forma ugovora o radu, zahtjev za zaštitu prava) i praksu Vrhovnog suda RH (o pravnom interesu za podnošenje tužbe radi utvrđenja da je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme).
Polazeći od svoje ustaljene prakse, ESLJP je ispitao i utvrdio:
a) je li došlo do ograničenja podnositeljevog prava na sud?
- odbacivanjem tužbe uz obrazloženje da je podnesena nakon roka, odnosno odbacivanjem tužbe kao nepravovremene došlo je do ograničenja podnositeljevog prava na sud;
b) je li to ograničenje imalo legitiman cilj?
- to ograničenje imalo je legitiman cilj jer propisivanje rokova za podnošenje zahtjeva sudu nesumnjivo doprinosi pravilnom radu pravosuđa i pravnoj sigurnosti;
c) je li to ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju koji se njime želio postići?
- s obzirom na tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju, te s obzirom na drugačije stajalište Vrhovnog suda o rokovima za podnošenje takvih tužbi i o zahtjevu za zaštitu prava kao proceduralnoj pretpostavci za takvu tužbu, a koji je taj sud zauzeo u drugim, pravno istim, predmetima, ESLJP je zaključio da je zbog odstupanja od ranije zauzetog tumačenja i primjene relevantnih domaćih propisa u istovjetnim predmetima bez ikakvih argumenata koji bi takvo odstupanje opravdali, način na koji su sudovi primijenili pravo bilo podnositelju nepredvidivo te da je mogao razumno očekivati da će o njegovom tužbenom zahtjevu biti meritorno odlučeno. Takva situacija, koja je suprotna utvrđenoj praksi najvišeg suda u zemlji, dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i predstavlja uskraćivanje pravde.
Zaključno
Iz analize navedenih radnih postupaka razvidno je da je sada na sudovima vrlo kreativna uloga koja se sastoji u tome na koji način sankcionirati zlouporabe instituta ugovora o radu na određeno vrijeme (koje su u našoj svakodnevnici evidentne) od strane poslodavaca.
Kao što je razvidno iz navedenih primjera, počesto se dešava da se radnika (pa čak i u trgovačkim društvima koja vrše javnu službu) uzima na rad uz ugovor o radu na određeno vrijeme, a da on obavlja posao bez kojega određena djelatnost ne može funkcionirati (brod ne može ploviti bez kormilara). Ako takva praksa traje gotovo 10 godina, postavlja se pitanje kako tumačiti takav odnos stranaka radnog odnosa, odnosno nisu li time na prešutan način pristale na uspostavu radnog odnosa na neodređeno vrijeme.
Na sudovima je da na kreativan način pristupe tom problemu i izvan samog teksta članka 10. ZR-a iznađu pravičan način na koji će razriješiti sporove u takvim situacijama (otvoreno je pitanje može li se takvog radnika vratiti na rad ili mu pripada određeno obeštećenje koje će odrediti sud).
dr. sc. Robert Peček, Zagreb