Pravno stajalište Vrhovnog suda da je ništetan osnovni ugovor, čime njegovu pravnu sudbinu slijedi svi naknadni aneksi, trebalo bi dovesti do ništetnosti i aneksa - sporazuma o konverziji, kao ploda otrovne voćke.
Osnovni ugovor je ništetan, odnosno ne može opstati uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na način da se mijenja jednostranom odlukom banke kao kreditora, jače ugovorne strane, i valutnoj klauzuli u CHF-u, dakle, uslijed ništetnosti predmeta i cijene. No, na Vrhovnom sudu je da kao prethodno zauzme pravno stajalište može li osnovni ugovor opstati bez ništetne odredbe o predmetu i cijeni, temeljem samih početnih postavki, isplaćene kunske protuvrijednosti valute CHF-a prema početnom isplatnom tečaju i temeljem početne kamatne stope, pri tome ne izostavljajući da je člankom 329. st. 1. ZOO-a određeno, između ostalog, da je "ništetan ugovor kojim je netko, koristeći se nedovoljnim iskustvom drugoga, ugovorio za sebe ili drugoga, korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti“, a konkretno je ništetan s obzirom na sadržaj kolektivnih presuda o ništetnosti ugovorne odredbe o kamati u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te presude o ništetnosti ugovorne odredbe o tečaju CHF-a.
Banke obuhvaćene kolektivnom presudom, kao jače ugovorne strane, sastavljači ugovora, koristeći se nedovoljnim iskustvom potrošača kao slabije ugovorne strane ugovorile su za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru sa onim što su se one obvezale dati potrošaču kao korisniku kredita.
Potrošači su, polazeći od načela povjerenja prema banci, a s nedovoljnim iskustvom prilikom ugovaranja bitnih sastojaka ugovora o kreditu, izborom kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u koji je u odnosu na ponudu kredita u eurima imao nižu početnu stopu ugovorene kamate, procijenili da će njihova obveza vraćanja biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF-u i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF-u, banke obuhvaćene kolektivnim presudama su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače, koristeći njihovo nedovoljno iskustvo, na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF-u, pri čemu je uslijed povećanja i tečaja i kamatne stope došlo do kumuliranog troška za potrošače.
No i u slučaju negativnog odgovora o ništetnosti osnovnog ugovora, konverzija je ništetna uslijed „drugih elemenata“, nepostojećih matematičkih početnih postavki, bitnih sastojaka aneksa o konverziji koji su ušli u konvertiranje, pri čemu su odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna), odredbe o promjenjivim kamatnim stopama koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) i glavnica s naslova kredita u CHF-u, koje stanje je u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. 9. 2015. godine preračunato prema tada važećem tekućem tečaju (a s obzirom na ništetnost odredbe o valuti vrijedilo je stanje prema početnom isplatnom tečaju na dan 30. 9. 2015. godine) „izmijenjene“ u odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici s naslova kredita u eurima.
Dakle, zbog nepostojanja „matematičkih postavki konvertiranja“ konverzija je nepostojeća. Pri tome se ne ulazi u pitanje ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (čl. 19.a, čl. 19.b, čl. 19.c), o čemu je Ustavni sud iznio svoje pravno stajalište u rješenju Ustavnog suda RH br. U-I-3685/2015, od 4.4.2017. godine kada nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog zakona, jer je utvrdio da je osporeni zakon kao jednokratna, interventna mjera zakonodavca, bila nužna za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su njima željeli postići. No navedeno se odnosi na reguliranje zakonom odnosa banke i potrošača vezano za konkretnu situaciju koja se odnosi na početnu postavku valute CHF-a kao valjane, dakle na predmet zakona – valjanu CHF valutu (a što je razvidno kako iz sadržaja ZID ZPK, tako i iz sadržaja rješenja Ustavnog suda RH br. U--3685/2015 – da se Zakon odnosi na valutu CHF-a kao valjanu, a ne kao ništetnu).
Zakon je išao od pretpostavke valute kao valjane, dok je ona presudom VTS-a br. Pž 6632/2017-10 od 14.6.2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnom. To pitanje je konačno riješeno odlukom VSRH-a br. Rev 2221/18-11 od 3.9.2019. godine – čime je predmet konverzije nije bila valjana nego ništetna valuta, sada to nije pitanje ustavnosti ZID ZPK nego „primjenjivosti glavnog predmeta konvertiranja“ – postojanja samog predmeta konverzije.
Da je predmet konverzije valuta kao valjana jasno slijedi iz zakonskih odredbi ZID ZPK:
- Čl. 19.a, predmet konverzije: odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF-u i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u
- Čl. 19.b, načelo konverzije kredita: konverzija kredita denominiranog u CHF-u u kredit denominiran u eurima i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule, u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF-u izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima
- Čl. 19.c, način izračuna konverzije kredita: konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran (…)
Dakle zakonom je određeno da je predmet konverzije denominiranje valute CHF-a, da se konverzija primjenjuje na kredite u CHF valuti, da konverzija podrazumijeva kao svrhu (cilj) promjenu valute CHF-a u eure, kako jasno, decidirano i kogentno određuju navedene zakonske odredbe.
Banka je kao kreditor smatrala da mora pristupiti „promjeni valuti CHF-a“ sukladno ZID ZPK (čl. 19.a, čl. 19.b, čl. 19.c), a tužitelj kao potrošač smatrao je da „mijenja valutu CHF-a“, sukladno ZID ZPK (čl. 19.a, čl. 19.b, čl. 19.c), u čiju ustavnost potrošač ne ulazi,
a kako je ugovorna odredba o valuti CHF-a bila ništetna, nije proizvodila pravne učinke u trenutku sklapanja konverzije jer nije postojao predmet primjene čl. 19.a, čl. 19.b, čl. 19.c ZID ZPK,
a time su stranke bile u nesporazumu, mislile su da konvertiraju nešto „što nije bilo postojeće“, jer uslijed ništetnosti valute CHF-a nije postojalo stanje koje je ušlo u konverziju (stanje CHF kredita prema početnom otplatnom planu na dan 30. 9. 2015. godine preračunato prema tekućem tečaju). To stanje uslijed nepostojanja tečaja nije postojalo.
Sud Europske unije u presudi C 118/17 od 14. 3. 2019. godine (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio je da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala. (…).
Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati za učinak smanjenje zaštite potrošačima.
Podredno, u slučaju „mogućnosti primjene ZID ZPK na predmet koji ne postoji“, što bi bilo objektivno nemoguće, konverzija je ništetna, s obzirom na to da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama, na način da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna), a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) – a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama, na način da se mijenja jednostranom odlukom banke), bilo stvarno stanje koje se „potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti konverzije“.
ZID ZPK, u slučaju da bi konkretno bio primjenjiv (što je nelogično uslijed ništetnosti predmeta primjene), kao lex specialis ne određuje posebno pitanje valjanosti – ništetnosti konverzije, stoga se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, kao lex generalis koji definira pitanje valjanosti – ništetnosti ugovora.
Sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetan, kao i promjena ništetne promjenjive kamatne stope.
Sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. No konkretno, promjena valute CHF-a, a koji je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena.
Dakle, uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje ništetno stanje („tekući tečaj“) je ušlo u konvertiranje, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a konverzija ne može opstati jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla opstati, nego su početne postavke (temeljem koje se obračunavaju potrošači kod obeštećenja nekonvertiranih kredita) stvarno stanje, stanje koje se „potvrđuje nepostojanjem, podredno ništetnošću konverzije“, a to nije „vraćanje“, jer bi to bilo konstitutivno, nego priznanje, utvrđenje stanja u kojem su potrošači konvertiranih kredita stvarno bili u trenutku konverzije, uslijed ništetne valute i kamate. To je stanje prema početnom otplatnom planu CHF-a na dan 30. 9. 2015. godine preračunato prema početnom isplatnom tečaju, a ne stanje koje je ušlo u konvertiranje (stanje prema početnom otplatnom planu CHF-a na dan 30. 9. 2015. godine preračunato prema tekućem tečaju), spušteno potom na stanje prema kreditu u eurima, što je preračunato u kune stanje „teže pozicije“ nego stvarno stanje prema početnom isplatnom tečaju.
Kako je izneseno, ZID ZPK išao je od postavke valute kao valjane, a kako je bila ništetna, i bila je glavni predmet konvertiranja, primjenom čl. 324. st. 1. ZOO-a, konverzija (ako nije nepostojeća) je ništetna.
Da bi se otklonila ništetnost, tada ZID ZPK nije trebao ići od postavke valute kao valjane, nego je trebao ići od postavke valute kao ništetne, s ciljem otklanjanja ništetnosti, uz pregovore stranaka da se postigne sporazum o otklanjanju ništetnosti (s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru – s teretom dokaza pregovora o otklanjanju ništetnosti na Banci kao kreditoru i jačoj ugovornoj strani) i sklapanjem nagodbe.
U skladu s time podvođenje presude Europskog suda C 118/17 od 14.03.2019. godine (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) na postupke konverzije u RH prema ZID ZPK, u RH daje „lakšu poziciju utvrđenja konverzije nevaljanom“.
S obzirom na to da je u presudi C 118/17 od 14.3.2019. godine (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) Europski sud zauzeo stav da je ugovor nevaljan iako je zakonodavac „bio svjestan ništetnosti – čega kod ZID ZPK nije bilo, i išao s ciljem otklanjanja ništetnosti)“, kako slijedi:
Glavni postupak i prethodna pitanja:
„24. Sud koji je uputio zahtjev navodi da sud pred kojim je pokrenut postupak zbog te zakonodavne intervencije više ne može utvrditi nevaljanost ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti, jer je njome uklonjena situacija koja je uzrokovala razlog nevaljanosti.“
O prethodnim pitanjima:
36. vezano za naknadno donesene zakone: „ti zakoni osobito kvalificiraju kao nepoštene i ništave odredbe koje se odnose na ugovore o zajmu umetnute u ugovore o zajmu kako su definirani u navedenim zakonima, s retroaktivnim učinkom zamjenjuju te odredbe odredbama koje primjenjuju službeni tečaj koju je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka i s budućim učinkom konvertiraju iznos koji je preostao u zajam u nacionalnoj valuti“.
40. „iako je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koji se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjajući te odredbe zakonskim putem …
41. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača.
43. činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima
44. provjeriti: je li navedeni nacionalni zakon kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situaciju u kojoj bi se Z. Dunai nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu
47. „čini se međutim da sud koji je uputio zahtjev polazi od premise da ne može poništiti predmetni ugovor“
55. „iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da bi održavanje ugovora bilo protivno Z. Dunai“
56. uzimajući u obzir …treba odgovoriti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. – u skladu s time t. 65 st. 1 t. 1,
t. 2: „mu se ne protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je takva odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.“
Zaključak: prema presudi C 118/17 od 14.3.2019. godine (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) čak niti da zakon polazi od ništetne odredbe kao ništetne i odredi otklanjanje ništetnosti to ne bi sprečavalo utvrđenje ugovora nevaljanim, s ciljem pozitivnog rješenja prethodnog pitanja – pravnog temelja koji daje potrošaču pravo na obeštećenje.
U predmetnoj situaciji, ZID ZPK nije niti išao od postavke valute kao nepoštene, nego valjane, a kako ZID ZPK kao lex specialis ne regulira pitanje ništetnosti to se na pitanje ništetnosti primjenjuje čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis, i čl. 324. st. 1. ZOO-a, koji određuje da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. No konkretno promjena valute CHF-a, a koji je bio ništetan, bio je glavni predmet, uvjet ugovora, uz što je izmijenjena i ništetna cijena - u konverziju su „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna), a što je određeno kao glavni predmet konverzije „promjena valute“ i promjenjivim kamatnim stopama, na način da se mijenja jednostranom Odlukom banke (a koja je bila ništetna).
ZID ZPK nije išao s otklanjanjem ništetnosti nego pretpostavkom valjane valute, uz što kako stoji u sporazumima o konverziji banaka obuhvaćenih kolektivnom presudom, ne radi se o novom ugovornom odnosu – obnovi (novaciji), nego postojećem ugovornom odnosu.
Uz to, i da se radi o obnovi, i da je zakon išao s otklanjanjem ništetnosti, a ne pretpostavkom valjane valute CHF-a, što jeste, obnova ništetne obveze bila bi bez učinka. Sukladno čl. 148. ZOO-a „obnova je bez učinka ako je prijašnja obveze bila ništetna ili već ugašena“, a u skladu s čime je doneseno pravno stajalište Vrhovnog suda posl. br. Rev 1970/11-2 od 5.2.2014. godine.
Niti nagodba o nevaljanom pravnom poslu ne bi imala pravni učinak otklanjanja ništetnosti, jer sukladno čl. 157. ZOO-a „ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti, “u skladu s čime je doneseno pravno stajalište Vrhovnog suda posl. br. Rev–x–556/10-2 od 08.09.2010. godine: „nagodba sklopljena o ništavom pravnom poslu je ništetna“.
Uz izneseno, Vrhovni sud je u odluci posl. br. Rev 870/11 donio pravno stajalište vezano za konvalidiranje ništetnih odredbi prema Zakonu o zabrani prijenosa raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba koji je kasnije izmijenjen, a vezano za koju primjenu je Vrhovni sud zauzeo stajalište da „izmjenom Zakona nisu mogli konvalidirati svi pravni poslovi sklopljeni prije, a koji su bili ništetni, jer taj zakon nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji koji su sklopljeni prije izmjena Zakona, čime se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima o ništetnosti“.
Time je jasno da konverzija ne može biti valjana jer je ZID ZPK išao od postavke da je valutna klauzula u CHF-u valjana, čime je uslijed ništetnosti kod postavke predmeta valute CHF-a kao valjanog, i to u obliku dodatka, a bio je ništetan, predmet Zakona postaje neprimjenjiv, podredno ništetan. Na to pitanje se primjenjuje (s obzirom na to da ZID ZPK nije kao lex specialis definirao pitanje ništetnosti, već je išao od postavke valute – glavnog predmeta sporazuma o konverziji, kao valjane) čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis te ZOO kao lex generalis prema čl. 324. st. 1. (s obzirom na to da lex specialis ne regulira pitanje ništetnosti valute). Sporazumom o konverziji ne bi se otklonila ništetnost niti da se radi o nagodbi, sukladno čl. 157. ZOO-a, niti novaciji (obnova), sukladno čl. 148. ZOO-a, niti u slučaju da je ZID ZPK išao od postavke da je valutna klauzula u CHF-u ništetna, a ne valjana.
Marina Cvitko Tomić
