c S
U središtu
Pravne posljedice pogrešnog sadržaja upute o pravnom lijeku u parničnom postupku 29.05.2020 Oslanjanje na pogrešnu uputu o pravnom lijeku, posebice ako je strankama pogrešno ostavljen duži rok od zakonom predviđenog, u pravilu će rezultirati njegovim odbacivanjem, a posljedično, i eventualnom povredom prava na pristup sudu.

Pravo na pristup sudu važan je aspekt “prava na sud” kao jednog od čimbenika prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/1997., 14/2002., 14/2002., 1/2006., 13/2017. – dalje u tekstu: Konvencija). To je pak pravo usko vezano uz pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčen člankom 13. Konvencije.

Zakon o općem upravnom postupku (NN 47/09. – dalje u tekstu ZUP) je za takav slučaj u svojem članku 111. stavku 1. propisao da stranka ima pravo, u slučaju kad je u rješenju dana pogrešna uputa o pravnom lijeku, postupiti po važećim propisima ili po uputi, a da pritom stranka koja postupi po pogrešnoj uputi ne može zbog toga imati štetnih posljedica.

Međutim, zakonodavstvo za parnični postupak nije izričito propisalo pravnu posljedicu koju bismo mogli pripisati pogrešno sastavljenoj uputi o pravnom lijeku. Bez obzira na to što ovakve pojave nisu učestale, one su moguće te se stoga kroz sudsku praksu godinama razvija stav o tome koja posljedica se veže uz pojedinu vrstu omaške suda koja ima utjecaja na prava stranaka.

Člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.  - dalje u tekstu Ustav) propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, dok se člankom 18. stavkom 1. Ustava jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

S obzirom na narav greške sadržane u uputi o pravnom lijeku, razlikuju se posljedice koje iz te greške mogu proizići. Ovdje iznosimo zakonodavni okvir i pregled dijela relevantne sudske prakse za slučaj da uputa o pravnom lijeku sadrži duži rok za ulaganje pravnog lijeka od onog propisanog zakonom, kao i za slučaj da je omaškom dana uputa o pravnom lijeku u odluci protiv koje ulaganje pravnog lijeka zakonom uopće nije dopušteno.

1. Uputa o pravnom lijeku sadrži pogrešan rok za ulaganje pravnog lijeka

Ustavni sud je o predmetnoj problematici iznio svoj stav u Odluci poslovni broj U-III/1733/2000 od 24. studenoga 2004., gdje je ocijenio da pogrešna pouka o pravu na žalbu, data u rješenju suda prvog stupnja, ne smije ići na štetu podnositelja, bez obzira što je podnositelja zastupao odvjetnik, koji kao stručna osoba treba biti upoznata sa zakonskim rokovima za podnošenje žalbe. S druge strane, Ustavni sud ističe da je temeljna pretpostavka da sudovi poznaju propise i da daju pravilnu i zakonitu uputu o pravnom lijeku te da stoga stranke postupanjem po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku danoj od strane nadležnog suda ne smiju trpjeti štetne posljedice.

Nadalje, Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III/3071/2006 od dana 18. ožujka 2009. iznio stajalište kojim ukazuje da je temeljni zahtjev svakog pravnog poretka utemeljenog na načelu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima i da daju zakonitu i pravilnu uputu o pravnom lijeku. Stoga i ovdje Ustavni sud zaključuje da stranke zbog postupanja po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku koju daju sudovi ne smiju trpjeti štetne posljedice.

U navedenom predmetu, vezano za rok podnošenja, prvostupanjski je sud dao uputu da nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka prijepisa iste. Međutim, radilo se o postupku u sporovima male vrijednosti, za kojeg je u primjenjivom zakonodavstvu bio predviđen žalbeni rok od osam dana. Bez obzira na zakonom propisani kraći rok od onoga sadržanog u uputi prvostupanjske odluke, Ustavni je sud ocijenio da je pogrešna uputa u konkretnom slučaju išla na štetu zajamčenih ustavnih prava podnositelja, jer je postupanjem po toj uputi podnositelju zapriječen pristup sudu, a time i ustavno pravo da se nadležni sud očituje o njegovim žalbenim navodima.

Sličan stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju poslovni broj Revt-155/2014-2 od dana 17. lipnja 2015. U tom se predmetu radilo o situaciji kada je prvostupanjski sud naveo pogrešnu uputu o početku tijeka roka za žalbu od primitka pisanog otpravka presude, iako su bile ispunjene pretpostavke za presumpciju dostave presude uredno pozvanoj stranci na ročištu za objavu presude iz članka 335. stavka 9. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., dalje u tekstu: ZPP). U ovom je slučaju Vrhovni je sud zauzeo stav da navedena pouka o pravnom lijeku obvezuje i ne može biti derogirana zakonskom odredbom iz članka 335. stavka 9. ZPP-a.

2. Uputa o pravnom lijeku sadrži pravo koje nije propisano zakonom

Bez obzira na ustavno pravo na djelotvoran pravni lijek, važno je naglasiti da neće svaka pogrešna uputa o pravnom lijeku rezultirati povredom prava na pristup sudu i primjenom eventualno povoljnijeg prava za stranku, odnosno, stvaranjem prava koje nije propisano zakonom.

Županijski sud u Rijeci svojim je Rješenjem poslovni broj Gž-2213/2017-2 od 10. studenog 2017. iznio stav da je pravno neodlučno što je prvostupanjski sud pogrešnom uputom ovlastio stranke na podnošenje žalbe protiv rješenja o naknadi troškova postupka nastalih njihovom krivnjom, budući da takva pogrešna uputa u konkretnoj pravnoj situaciji ne može derogirati izričitu zakonsku odredbu (čl. 156. st. 3. ZPP-a) prema kojoj nije dopuštena posebna žalba protiv takvog rješenja. Osim toga, sud u predmetnom rješenju ističe da odbacivanjem predmetne žalbe nije povrijeđeno pravo tužiteljice na pravično suđenje jer će ona kroz žalbu na presudu ostvariti svoje eventualno pravo.

U sličnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je rješenje poslovni broj Pž-1462/2019-2 od 4. ožujka 2019. u kojem navodi da pogrešna uputa o pravnom lijeku sadržana u prvostupanjskom rješenju o osiguranju dokaza ne može promijeniti izričito zakonsko određenje koje propisuje da protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za osiguranje dokaza nije dopuštena žalba, s obzirom na to da pogrešna uputa dana od strane suda ne može derogirati izričitu zakonsku odredbu.

Zaključak

Osiguranje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od temeljnih procesnih jamstava u svim pravnim postupcima, koje je zbog svog iznimnog značenja zajamčeno Ustavom kao temeljno pravo. Međutim jasno je da, čak ni uz primjenu najvišeg stupnja pozornosti, nije moguće u svim slučajevima spriječiti pojavu omaški pri provođenju parničnog postupka.

Slijedom navedenog, dosadašnja sudska praksa daje strankama ustavnopravnu zaštitu od oslanjanja na pogrešne upute o pravnom lijeku. Ipak, može se reći da se nameće potreba da već i same stranke (i njihovi punomoćnici) obrate pozornost i gdje god je to moguće sami primijene zakonom propisane rokove te da na taj način sudjeluju u provedbi načela ekonomičnosti postupka i samim time bržeg i efikasnijeg ostvarivanja prava u parničnom postupku.

Tihana Čikeš, dipl. iur.