c S
U središtu
Nasljednička izjava 10.07.2020 Nasljednička izjava je izjava kojom nasljednik prihvaća ili se odriče nasljedstva. Davanje nasljedničke izjave nije obavezno, no za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom. Ako pak osoba valjano izjavi da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći.

Nasljedno pravo stječe se u trenutku ostaviteljeve smrti. Nasljednik, odnosno osoba koja je stekla pravo nasljeđivanja prema bilo kojoj osnovi (oporuka, zakon) može pred nadležnim tijelima dati izjavu o prihvatu ili odricanju od nasljedstva. Prema tome, nasljednička izjava može biti pozitivna (prihvat nasljedstva) ili negativna (odricanje od nasljedstva). Kod pozitivne nasljedničke izjave možemo razgraničiti prešutnu i izričitu izjavu. Izričita nasljednička izjava podrazumijeva izjavu nasljednika pred nadležnim tijelima, dok se prešutnom nasljedničkom izjavom smatra kada nasljednik raspolaže cijelom ostavinom ili dijelom ostavine (npr. otuđi ili založi neke stvari iz ostavine) i na taj način pokazuje namjeru raspolaganja tim stvarima kao da su njegove čime prešutno prihvaća svoje nasljedstvo.

Nasljednik može dati nasljedničku izjavu  pred ostavinskim sudom odnosno javnim bilježnikom koji vodi ostavinski postupak ili pred svakim drugim općinskim sudom. Također, može predati i ovjerenu ispravu koja sadrži nasljedničku izjavu nadležnom javnom bilježniku koji vodi ostavinski postupak odnosno ostavinskom sudu. Važno je istaknuti da je svatko ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu, što znači da je to naše pravo, ali ne i obveza.

Člankom 220. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19., dalje: ZN) definirano je tko je sve ovlašten za davanje nasljedničke izjave, koji je način davanja takve izjave, koje su posljedice izjave o prihvaćanju nasljedstva te tijela pred kojima se ona može izjaviti. Potpis na ispravi o nasljedničkoj izjavi, kao i potpis na punomoći za davanje nasljedničke izjave mora biti javno ovjeren.

U oglednom primjeru nasljedničke izjave navedeno je nekoliko mogućnosti koje se mogu izabrati u toj izjavi. Primjerice, nasljednik može u cijelosti prihvatiti svoj nasljedni red koji mu pripada po zakonu, može ga prihvatiti i ustupiti drugom nasljedniku, može se odreći nasljedstva samo u svoje ime ili u svoje ime i u ime svojih potomaka i slično. Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona, ili na temelju oporuke, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo na bilo kojem temelju. Nasljednička izjava može se dati od smrti ostavitelja, odnosno od trenutka otvaranja nasljedstva do donošenja prvostupanjske odluke i odnosi se samo na imovinu ostavitelja koja je poznata u vrijeme davanja izjave.

Odbijanje davanja nasljedničke izjave

Kao što smo naveli, davanje nasljedničke izjave je pravo, ali ne i dužnost, odnosno obveza. Stoga treba razlikovati odbijanje davanja nasljedničke izjave od izjave od odricanja od nasljedstva jer ako osoba nije izričito dala izjavu o odricanju od nasljedstva, smatra se da želi biti nasljednikom. Izjava o odricanju od nasljedstva je strogo formalne prirode koja je propisana člankom 130. ZN-a u kojem se navodi da se nasljednik može odreći nasljedstva javno ovjerenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke. Međutim, samo odbijanje davanja nasljedničke izjave, koja se zakonski ne mora ni dati, ne povlači za sobom odricanje od nasljedstva.

Ovo ističemo iz razloga jer se znalo dogoditi da nasljednici pogrešno tumače odbijanje davanja nasljedničke izjave, smatrajući da se time odriču i nasljedstva:

„…kada su na zapisniku od 29. ožujka 2016. po punomoćniku navedeni nasljednici dali izjavu da ne žele dati nasljedničku izjavu, sud je takvu izjavu mogao protumačiti jedino na način da isti žele biti nasljednici iza pok. ostavitelja. Na to ukazuje i smisao odredbe st. 2. istog čl. 220. toga Zakona prema kojoj za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom, pa je to tako i sa navedenim nasljednicima u postupku. Neutemeljena je stoga i protivna Zakonu tvrdnja žalitelja da je sud takvu izjavu trebao tumačiti kao odricanje od nasljedstva.“ (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu,poslovni broj Gž 2042/2018-2 od 28. siječnja 2019.)

Neopozivost nasljedničke izjave

Iako se zna dogoditi da nasljednici pokušavaju naknadno opozvati nasljedničku izjavu jer smatraju da nisu bili u dovoljnoj mjeri upoznati sa svojim pravima i obvezama važno je napomenuti kako je ona neopoziva. Dakle, ako netko naknadno promijeni mišljenje o tome želi li biti nasljednik ili možda kasnije želi dopuniti nasljedničku izjavu (bilo u formi javno ovjerene isprave ili na drugi način), stav zakonodavca, a potom i sudske prakse jest da je jednom dana izjava nepromjenjiva i neopoziva (Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 3718/2019-2 od 18. listopada 2019.). Sukladno članku 135. Zakona o nasljeđivanju, nasljednik može izjavu o odricanju od nasljedstva ili o prihvatu nasljedstva pobijati samo po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje (ako je izjava dana pod prisilom, prijetnjom i slično).

Nasljednička izjava o ustupu nasljednog dijela (ogledni primjer)

Člankom 133. stavkom 3. ZN-a propisana je mogućnost odricanja od nasljedstva u korist određenog nasljednika. Međutim, odricanjem u korist određenog nasljednika ne smatra se odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela što znači da se takvom izjavom nasljednik ne oslobađa od odgovornosti za ostaviteljeve dugove u smislu članka 139. ZN-a. Na ovaj način sprečava se potencijalno oštećenje vjerovnika.

Tako je odlučio i Županijski sud u Varaždinu u presudi broj: GŽ.761/09-2 od 03. kolovoza 2009.:

„…prvo tuženik je tijekom ostavinskog postupka dao nasljedničku izjavu kojom se prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio sunasljednici, svojoj majci B. M., radi čega je ista u cijelosti naslijedila ostavinsku imovinu, a što znači da je i prvo tuženik bio zakonski nasljednik pok. B. F. Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, dok se prema st. 2. smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Prema st. 3. istog članka pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza. U čl. 67. st. 3. ZOO propisane su pretpostavke pobijanja, pa je tako navedeno da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. U st. 4. je pak izričito propisano da se odricanje od nasljedstva smatra besplatnim raspolaganjem.“

Odricanje od nasljedstva

Pravo na odricanje od nasljedstva je jedno od nasljednopravnih prava putem kojeg se nasljednik ovlašćuje da jednostranim očitovanjem volje (izjavom) ima mogućnost odreći se svog nasljedstva. Biti nasljednik je pravo, ali ne i obveza, tako da nitko nije dužan postati nasljednikom ako to ne želi. Kao što je već navedeno, nasljednik se može odreći nasljedstva javno ovjerenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke. Sukladno članku 133. stavku 1. ZN-a, odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično niti pod uvjetom. Također, nasljednik se ne može odreći svog prava ako je već raspolagao ostavinom ili njezinim dijelom. Ako nasljednik prilikom odricanja od nasljedstva nije izričito izjavio da se odriče nasljedstva samo u svoje ime, učinak odricanja od nasljedstva postoji i prema njegovim potomcima. Odricanjem od nasljedstva smatra se kao da ono nikada nije ni stečeno, a nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove.

Marina Turković