Načelo usmene rasprave uređeno je odredbama članka 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., u nastavku teksta: ZUS). U upravnom sporu sud odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (stavak 1.).1
Sud može odlučiti u upravnom sporu bez održavanja rasprave samo u slučajevima propisanim ovim Zakonom (stavak 2.).
Mogućnost rješavanja upravnog spora presudom bez rasprave razrađena je alternativnim pretpostavkama propisanima u članku 36. ZUS-a. Pritom je sud vezan izričitim zahtjevom stranke za održavanje rasprave iznesenim u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, ali ne i kasnije tijekom spora (točka 4.). S druge strane, sud uvijek može odlučiti održati raspravu, neovisno o tome što su ispunjene pretpostavke za donošenje presude bez rasprave.
Kada postoje razlozi za dovršenje spora rješenjem (odbacivanje tužbe, obustava spora i dr.), ne primjenjuju se odredbe ZUS-a o obveznosti rasprave, ni o iznimkama od obvezne provedbe rasprave.
Rasprava nije sâma sebi svrha. U pravilu je važna radi omogućavanja dopune i završnog konfrontiranja izlaganja stranaka2, te radi izvođenja dokaza (u sporovima u kojima se izvode dodatni dokazi, pored onih izvedenih u upravnom postupku3).
Neovisno o prethodno citiranome normativnom okviru, smatramo da je presudu dopušteno donijeti bez rasprave kada i bez toga stanje spisa spora daje pouzdanu podlogu za presuđenje u korist stranke koja je u tužbi ili odgovoru na tužbu izrijekom zatražila provedbu rasprave (u praksi, najčešće je riječ o tužitelju). U tom slučaju provedba rasprave gubi svoju svrhu, a donošenjem presude bez rasprave u korist odnosne stranke supstancijalno se ne umanjuju njezina prava. Usto, provesti raspravu u takvim okolnostima protivno je načelu učinkovitosti (članak 8. ZUS-a)4.
Pored navedenog, presuda može biti donesena bez rasprave unatoč pravodobnom zahtjevu stranke za održavanje rasprave ako postoji neka od drugih alternativnih pretpostavki iz članka 36. ZUS-a.
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Zakazivanje, javnost i tijek rasprave regulirani su odredbama članka 37.-39. ZUS-a.
^ 2 Ključno je da je takvo procesno konfrontiranje omogućeno, a ne i je li pojedina stranka tu mogućnost iskoristila (v. npr. članak 37. stavak 3. ZUS-a).
^ 3 V. članak 33. ZUS-a.
^ 4 Povezano s time, ne postoji subjektivno „pravo na dodatne troškove spora“.
