Osiguranje imovine kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima

U prethodnih nekoliko mjeseci svjedoci smo sve većeg broja elementarnih nepogoda poput potresa, poplava ili tuče koje u samo nekoliko minuta mogu izazvati prijetnju ljudima, ali i imovini koju posjeduju, te ugroziti zdravlje i sigurnost. Upravo takvi rizici najčešći su poticaj ljudima da se odluče na neku vrstu osiguranja s kojim će umanjiti eventualne posljedice štetnih događaja na njihovoj imovini. Sklapanjem ugovora o osiguranju imovine takav se rizik prenosi na osiguratelja, što ugovarateljima osiguranja omogućava da lakše prebrode štetne događaje od različitih vrsta rizika koji se vrlo često ne mogu niti predvidjeti niti prevenirati. Osnovno obilježje djelatnosti osiguranja je da kroz različite organizacijske oblike pruža ljudskoj zajednici određenu sigurnost.

Osiguranje je gospodarska djelatnost kojom se zainteresiranim osobama pruža ekonomska zaštita od različitih rizika koji ugrožavaju njihov život, zdravlje ili imovinu. Takva zaštita ostvaruje se sklapanjem ugovora o osiguranju. Uz statusno pravo osiguranja kao skupa pravnih normi kojima se uređuju uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak društava za osiguranje kao i nadzor nad radom tih društava (čime se nećemo baviti u ovome članku) razlikujemo i imovinsko pravo osiguranja. Ono obuhvaća skup pravnih normi koje uređuju obveznopravni odnos iz osiguranja. Obveznopravni odnosi iz osiguranja uređeni su Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO), čije su odredbe predmet razmatranja u ovome članku.

Pravna priroda i bitni elementi ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju definiran je člankom 921. ZOO-a  kao ugovor kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja obvezuje se osiguratelju platiti premiju osiguranja. Iz navedene definicije ugovora o osiguranju proizlaze njegova četiri bitna elementa, a to su:

1. Osigurani rizik

Rizik koji je obuhvaćen osiguranjem mora biti budući i neizvjestan događaj nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika (primjerice potres, požar, poplava, udar groma, eksplozija, provala i slično). Upravo je rizik najčešći motiv sklapanja ugovor o osiguranju od strane ugovaratelja osiguranja. Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju postoji obveza ugovaratelja osiguranja da prijavi osiguratelju sve okolnosti koje su značajne za ocjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate.

2. Premija osiguranja

Naknada u novcu koja se prima na ime preuzimanja rizika u pokriće naziva se premija osiguranja. Dakle, to je novčani iznos koji ugovaratelj, odnosno osiguranik plaća osiguratelju za ekonomsku zaštitu od opasnosti koje ugrožavaju njegovu imovinu, život, zdravlje i ostalo.

3. Osigurnina

Osigurnina je novčana naknada koju se osiguratelj obvezuje isplatiti osiguraniku odnosno korisniku osiguranja temeljem zaključenog ugovora o osiguranju ako se dogodi osigurani slučaj. Kod imovinskih osiguranja osigurnina je naknada za štetu koja se dogodi na imovini osiguranika zbog nastupa osiguranog slučaja.

4. Osigurani slučaj

Osigurani slučaj je događaj prouzročen osiguranim rizikom koji ima za posljedicu gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta. Ostvarenjem osiguranog rizika, on postaje osigurani slučaj čime nastaje obveza osiguratelja na isplatu osigurnine. Bitno je istaknuti kako je kod osiguranja imovine od primjerice rizika požara, osiguratelj je u obvezi samo za štete koje je osiguranik pretrpio zbog ostvarenja rizika požara, a ne i za štete prouzročene npr. poplavom.

Ugovorne strane ugovora o osiguranju su ugovaratelj osiguranja kao pravna ili fizička osoba koja s društvom za osiguranje sklapa ugovor o osiguranju, te osiguratelj (društva za osiguranje) kao osoba koja se ugovorom o osiguranju obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osigurninu osiguraniku ili korisniku osiguranja. Dakle, osiguranik i korisnik osiguranja su druge osobe iz osiguravateljskog odnosa. Osiguranik je ona strana ugovora o osiguranju čija su imovina ili život osigurani, a koja ima pravo i ovlaštena je potraživati osigurninu od društva za osiguranje u slučaju nastanka osiguranog slučaja. Kod osiguranja imovine, ugovaratelj osiguranja najčešće je ujedno i osiguranik, no moguće je i osiguranje kod kojega je osiguranik i jedna ili više trećih osoba. Korisnik osiguranja je pravna ili fizička osoba koja ima pravo na naknadu temeljem ugovora o osiguranju ako nastupi osigurani slučaj.

Ugovorom o osiguranju zasniva se obveznopravni odnos, čime nastaje obveza ispunjenja ugovorom predviđenih činidbi za obje ugovorne strane. Ako se ostvari osigurani rizik, on postaje osigurani slučaj i time nastaje obveza osiguratelja na isplatu osigurnine kao novčane naknade iz osiguranja u zamjenu za plaćenu premiju osiguranja od strane ugovaratelja osiguranja. Osiguranik je dužan obavijestiti osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana otkad je to saznao. Prema tome, ugovor o osiguranju je dvostranoobvezni ugovor, ugovor s trajnim činidbama, ugovor o uzajamnom povjerenju i aleatoran ugovor, što znači da je s gledišta osiguratelja neizvjesno hoće li i kada osigurani rizik postati osigurani slučaj i hoće li morati platiti osigurninu. Člankom 925. stavkom 1. ZOO-a ugovor o osiguranju definiran je kao konsenzualan ugovor koji se smatra sklopljenim kada je ponuda (koja sadrži sve bitne elemente ugovora) prihvaćena.

Isprava kojom se potvrđuje postojanje i sadržaj ugovora o osiguranju naziva se polica osiguranja. Polica osiguranja predstavlja pisani dokaz o ugovoru o osiguranju koju ispostavlja osiguratelj, a potpisuju je obje ugovorne stranke. Obvezni elementi police osiguranja navedeni su u članku 926. stavak 1. ZOO-a, prema kojem u polici moraju biti navedene: ugovorne strane, osigurana osoba, stvar odnosno predmet osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, iznos osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija, datum izdavanja police i potpisi ugovornih strana.  Predmet osiguranja je objekt na koji se osiguranje odnosi koji mora biti definiran na način da nema dvojbe o njegovim karakteristikama i identifikaciji pri ugovaranju osiguranja i kada nastane osigurani slučaj. Predmet osiguranja treba razlikovati od osiguranog slučaja. Primjerice, predmet osiguranja je zgrada, a osigurani slučaj je oštećenje te zgrade, dakle promjena postojećeg stanja.

Bitno je napomenuti kako su opći i/ili posebni uvjeti osiguranja za pojedine vrste osiguranja sastavni dio ugovora, a obveza je osiguratelja da ih preda ugovaratelju osiguranja, ako ti uvjeti nisu otisnuti na polici. Dakle, sastavni dio ugovora o osiguranju čine opći uvjeti osiguranja (odnosno posebni uvjeti razrađeni za pojedine vrste osiguranja zasebno), koje donose društva za osiguranje u kojima unaprijed i na općenit način određuju sadržaj budućih ugovora o osiguranju. To su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje društva za osiguranje prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlažu drugoj ugovornoj strani, odnosno ugovaratelju osiguranja, koji ih može prihvatiti ili ne. To je temeljna karakteristika tzv. adhezijskih ugovora, odnosno ugovora o pristupanju. Bitno je napomenuti kako svi opći uvjeti osiguranja, bez obzira koje društvu za osiguranje ih donosi, moraju biti usklađeni sa odredbama ZOO-a kao temeljnim normativnim aktom.

Osiguranje imovine

Temeljne odredbe o osiguranju imovine sadržane su u člancima 948.-963. ZOO-a. Svrha sklapanja ugovora o osiguranju imovine je osiguravanje naknade za štetu koja se dogodi na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Pritom se ističe jedno od temeljnih načela imovinskih osiguranja, a to je odštetno načelo prema kojem iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Dakle, iznos osigurnine ne može biti veći od stvarno pretrpljene štete, tj. gubitka koji je nastao nastupom osiguranog slučaja. Izmakli dobitak će se pri utvrđivanju visine štete uzeti u obzir samo ako je to ugovoreno. Određena posebnost postoji kod osiguranja usjeva i plodova i ostalih proizvoda zemlje, kod kojih se iznos štete utvrđuje s obzirom na vrijednost koji bi imali u vrijeme ubiranja, osim ako nije drugačije ugovoreno.

Posebnost sklapanja ugovora o osiguranju imovine jest taj da ga može sklopiti svaka osoba ili se može sklopiti u korist svake osobe koja ima opravdani interes na predmetu osiguranja. Dakle, osiguranik može biti samo osoba koja ima ili očekuje da će imati opravdani interes da ne nastane osigurani slučaj, jer bi inače pretrpjela neki materijalni gubitak. Pritom osiguranik može zahtijevati naknadu štete pokrivene osiguranjem samo ako je imao pravno dopušteni materijalni interes na osiguranom predmetu u trenutku nastupanja osiguranog slučaja. To znači da nema prava osiguranika na naknadu štete pokrivene osiguranjem ako u trenutku nastupanja osiguranog slučaja nema pravno dopušteni materijalni interes, a to je sprječavanje odnosno umanjenje materijalnog gubitka.

Što se tiče pitanja kada nastupa osigurani slučaj, smatra se da je osigurani slučaj nastao onoga trenutka kada iznenada i neočekivano počne djelovati na osigurani predmet i oštećivati ga. Dakle, osigurani slučaj mora nastupiti iznenada i neočekivano te ako je u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju osigurani slučaj već nastao ili je bio u nastupanju, ili je bilo izvjesno da će nastupiti, ili je već tada bila prestala mogućnost da on nastane, ugovor o osiguranju je ništetan.

Ograničenja u pogledu obveze isplate osigurnine kod ugovora o osiguranju imovine ZOO u članku 953. propisuje određena ograničenja u pogledu isplate osigurnine s obzirom na osobu koja je prouzročila štetu i njezinu nepažnju, pa je tako osiguratelj dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je ta njegova obveza izrijekom isključena ugovorom o osiguranju. Osiguratelj ne odgovara za štetu koje su te osobe uzrokovale namjerno, te je ništetna odredba u ugovoru koja bi predviđala njegovu odgovornost u tom slučaju. Međutim, ako se ostvario osigurani slučaj, osiguratelj je dužan naknaditi svaku štetu prouzročenu od osobe za čije postupke osiguranik odgovara, dakle bez obzira na to je li šteta prouzročena namjerno ili nepažnjom.

Nadalje, člancima 954. i 955. ZOO-a propisana su određena ograničenja s obzirom na uzrok štete, prema kojima osiguratelj ne odgovara za štetu na osiguranoj stvari koja potječe od njezinih nedostataka ili je šteta prouzročena ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je drugačije ugovoreno. Ove uzroke šteta treba dokazivati osiguratelj.

Ograničenja s obzirom na opseg i visinu pretrpljene štete odnose se na već rečenu činjenicu da se osiguranjem pokriva stvarna šteta, a izmakla dobit samo ako je predviđeno ugovorom te da iznos osigurnine ne može biti veći od iznosa štete koju je osiguranik pretrpio nastupom osiguranog slučaja, uz izuzetak sprječavanja osiguranog slučaja i spašavanja. Naime, obveza je osiguranika da poduzme sve propisane, ugovorene i sve ostale razborite mjere da se spriječi nastanak osiguranog slučaja, a ako osigurani slučaj nastupi, dužan je poduzeti sve što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče njegove štetne posljedice. U tom slučaju, obveza je osiguratelja da osiguraniku naknadi troškove, gubitke i druge štete prouzročene pokušajem da otkloni neposrednu opasnost nastupanja osiguranog slučaja te pokušaje da se ograniče njezine štetne posljedice, pa i onda ako su ti pokušaji ostali bez uspjeha. To bi u praksi značilo obvezu osiguratelja da osiguraniku naknadi troškove, primjerice, korištenja vode koju je osiguranik potrošio spašavajući kuću koju je osigurao od požara kako bi ograničio štetne posljedice na kući od nastupa osiguranog slučaja, odnosno požara. Ako osiguranik ne ispuni svoju obvezu sprječavanja osiguranog slučaja ili obvezu spašavanja, a za to nema opravdanja, obveza osiguratelja se smanjuje za onoliko za koliko je nastala šteta veća zbog tog neispunjenja.

Svota osiguranja

Svota osiguranja je najviši iznos koji se osiguratelj ugovorom o osiguranju obvezao isplatiti osiguraniku, odnosno ugovaratelju osiguranja kada nastane osigurani slučaj. Ako je neki ugovor sklopljen bez naznake iznosa osiguranja ili uz neograničeno pokriće, smatra se da se radi o ugovoru sklopljenim uz najviši iznos osiguranja. U pravilu, svota osiguranja jednaka je stvarnoj vrijednosti premeta osiguranja, pa govorimo o punom osiguranju. Međutim, kod imovinskih osiguranja svota osiguranja ne mora uvijek biti istovjetna stvarnoj vrijednosti osiguranog predmeta. S obzirom na to, moguće su dvije sljedeće situacije.

U slučaju da je svota osiguranja veća od stvarne vrijednosti osigurane stvari, govorimo o nadosiguranju. Prema članku 956. ZOO-a ako je svota osiguranja veća od vrijednosti osigurane stvari, a da pri tome nijedna stana nije postupila nesavjesno, ugovor ostaje na snazi, iznos osiguranja se snizuje do iznosa stvarne vrijednosti osigurane stvari, a premije se razmjerno smanjuju. To znači da se iz osiguranja naknađuje šteta samo u visini stvarne vrijednosti osiguranog predmeta, a ne ugovorena svota, jer bi se time kršilo već spomenuto odštetno načelo kojeg prihvaća naš pravni sustav na način da bi se takvim postupanjem ugovaratelj osiguranja mogao ne samo obeštetiti nego i okoristiti. U slučaju prijevarnog postupanja jedne od stranaka pri sklapanju ugovora o osiguranju imovine, na način da se ugovori iznos osiguranja veći od stvarne vrijednosti osigurane stvari, druga strana može zahtijevati poništaj takvog ugovora. U slučaju poništaja ugovora, osiguratelj ima pravo zadržati i naplatiti premije za razdoblje do dana podnošenja zahtjeva za poništaj ugovora, ali je u obvezi plaćanja osigurnine do stvarne vrijednosti osigurane stvari, ako do toga dana nastupi osigurani slučaj.

Ako je svota osiguranja manja od stvarne vrijednosti osigurane stvari u trenutku ostvarenja osiguranog slučaja, odnosno ako je vrijednost osigurane stvari u trenutku ostvarenja osiguranog slučaja veća od svote osiguranja, radi se o podosiguranju. Kada se takva situacija utvrdi, prema članku 960. ZOO-a osigurnina se smanjuje razmjerno vrijednosti osigurane stvari u trenutku osiguranog slučaja, a osiguratelj je dužan isplatiti potpunu osigurninu sve do svote osiguranja.

Specifičnost imovinskih osiguranja predstavlja i činjenica da prilikom ugovaranja osiguranja može nastati situacija da je neka stvar osigurana kod dva ili više osiguratelja od istog rizika za isti interes, za isto vrijeme i za istog osiguranika, tako da broj osiguranih iznosa ne prelazi vrijednost osigurane stvari. U tom slučaju, radi se o višestrukom osiguranju iz članka 958. ZOO-a, koji propisuje da  svaki osiguratelj odgovara za svoje obveze iz ugovora koji je on sklopio s ugovarateljem osiguranja. Slična je situacija s dvostrukim osiguranjem, kod kojeg također postoji ugovor s više osiguratelja od istog rizika, za isti interes, za isto vrijeme i za istog osiguranika, ali zbroj osiguranih svota prelazi vrijednost osigurane stvari. Ako pri sklapanju dvostrukog osiguranja ugovaratelj osiguranja nije postupio nesavjesno, sva osiguranja su pravovaljana i svaki osiguratelj ima pravo na ugovorenu premiju za razdoblje osiguranja, dok osiguranik ima pravo zahtijevati od svakog pojedinog osiguratelja naknadu prema ugovoru sklopljenim s njim, ali ukupno ne više od iznosa štete.

Zbog osiguranja velikih rizika koje jedan osiguratelj ne može sam osigurati, može doći do suosiguranja, kod kojega se više osiguravatelja sporazumijeva o zajedničkom snošenju i raspodjeli rizika, a svaki osiguratelj naznačen u polici osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu.

Prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija)

Jedan štetni događaj može imati za posljedicu zahtjev osiguranika prema osobi odgovornoj za prouzročenu štetu (štetnik/odgovorna osoba), ali i prema osiguratelju ako taj događaj predstavlja osigurani slučaj. Zahtjev osiguranika prema osobi odgovornoj za prouzročenu štetu temelji se na pravilima građanskog prava o odgovornosti za štetu, a zahtjev prema osiguratelju na ugovoru o osiguranju. Kumuliranje tih dvaju zahtjeva moglo bi dovesti do situacije da se osiguranik namiri u iznosu većem nego što iznosi prouzročena šteta. Takvim postupanjem osiguranika došlo bi do povrede odštetnog načela kao temeljnog načela imovinskih osiguranja prema kojem iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Upravo iz tog razloga se u imovinskom osiguranju zabranjuje osiguraniku kumuliranje navedenih zahtjeva, međutim to ne smije dovesti do toga da osoba odgovorna za štetu smije ostati “neodgovorna”.

Da bi se zadovoljilo odšteteno načelo s jedne strane, ali ujedno i onemogućilo štetniku izbjegavanje svoje odgovornosti za štetu, u imovinsko pravo osiguranja uveden je institut subrogacije ili regresa osiguratelja u prava svoga osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu. Navedeni institut sadržan je u članku 963. ZOO-a. Naime, kada nastupi osigurani slučaj, osiguratelj isplaćuje svojem osiguraniku osigurninu temeljem zaključenog ugovora o osiguranju. Subrogacija osiguratelja označava pravo osiguratelja da isplatom osigurnine stupi u osiguranikovu pravnu poziciju prema trećim odgovornim osobama u vezi sa štetom za koju je isplaćena osigurnina. Isplatom osigurnine osiguranik gubi, a osiguratelj stječe, u visini isplaćene osigurnine, sva osiguranikova prava prema osobi koja je odgovorna za štetu, odnosno stječe aktivnu legitimaciju za postavljanje odštetnog zahtjeva/pokretanje postupka prema štetniku.

Prema tome, da bi se moglo doći do subrogacije osiguratelja moraju biti ispunjena dva uvjeta:

1. osigurnina treba biti isplaćena,
2. mora postojati odštetni zahtjev osiguranika prema odgovornoj osobi.

Bitno je napomenuti da ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava na osiguratelja, u potpunosti ili djelomično, osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku. Prijelaz prava s osiguranika na osiguratelja ne može biti na štetu osiguranika, pa ako je naknada koju je osiguranik dobio od osiguratelja iz bilo kojeg uzroka niža od štete koju je pretrpio, osiguranik ima pravo da mu se iz sredstava odgovorne osobe isplati ostatak naknade prije isplate osigurateljeve tražbine po osnovi prava koja su prešla na njega.