c S
U središtu
Zahtjevi za izuzeće ili kažnjavanje suca zbog njegovih pravnih stajališta 26.08.2020 U ovom tekstu razmatramo utjecaj stajališta pojedinog suca na osnovanost zahtjeva za njegovo izuzeće, odnosno za utvrđivanje sučeve etičke, stegovne ili druge odgovornosti. Analiza se bazira na ustaljenom tumačenju mjerodavnih odredbi hrvatskog prava.

Izuzeće suca – normativni okvir i njegova svrha

Sastavni dio zakonâ kojima su uređeni sudski postupci jesu odredbe o izuzeću sudaca. Riječ je, prije svega, o odredbama:

- članka 71.-76. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14. i 70/19.);

- članka 15. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.);

- članka 32.-35. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.);

- članka 104.-107. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.).

Pored taksativno normiranih razloga za izuzeće suca, poput odnosa srodstva ili zastupanja u odnosu na stranku, ranijeg odlučivanja u predmetu i sl., postupovni zakoni uobičajeno sadržavaju i općenitiji razlog, koji bi trebao obuhvatiti druge važne razloge za izuzeće suca. Spomenuto je stipulirano na sljedeće načine:

- „ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost“ (članak 71. točka 7. Zakona o parničnom postupku i članak 15. stavak 1. točka 5. Zakona o upravnim sporovima);

- „ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovog članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost“ (članak 32. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku i članak 104. stavak 2. Prekršajnog zakona).

Svrha odredaba o izuzeću sudaca sadržanih u procesnim zakonima jest osigurati objektivnost vođenja postupaka. Objektivnost vođenja postupka je vrijednost važna za ostvarivanje prava stranaka i objektivne zakonitosti (uključujući pravilno djelovanje sudbene vlasti), ali nije povezana uz ostvarivanje subjektivnih prava i pravnih interesa sudaca. Usto, riječ je o legislativnom nastojanju da se ukloni svaka opravdana sumnja u nepristranost suca ili suda te predstavlja pokušaj da se osigura nepristranost uklanjanjem uzroka za takve sumnje. Navedeno obuhvaća odsustvo stvarne pristranosti i uklanjanje svih naznaka pristranosti, uz poticanje povjerenja koje sudovi u demokratskom društvu moraju pobuđivati u javnosti.1

Zahtjevi za izuzeće pozivom na sučeva stajališta

Stranke u sudskim postupcima katkad traže izuzeće suca pozivom na pravna stajališta koja je sudac iznosio u dotadašnjim odlukama i/ili u okviru stručnih i znanstvenih radova odnosno izlaganja na odgovarajućim skupovima2, kada konkretna stajališta ne idu u prilog argumentaciji odnosne stranke u konkretnome sudskom postupku. Ponekad se tvrdi i da je riječ o stajalištima čiji sadržaj dovodi u pitanje ustavno i konvencijsko pravo stranke na pošteno suđenje.

U biti, riječ je o podnescima kojima stranka nastoji iz odlučivanja u predmetu isključiti suca za čija stajališta vjeruje da ne pogoduju izgledima stranke za uspjeh u postupku. To je, istodobno, personalna varijacija tzv. forum shoppinga, pojma koji označava odabir suda pred kojim će biti pokrenut postupak, i to onog suda pred kojim je izgledno postići najpovoljniji ishod spora3.

Sudac svoja stajališta, kako materijalnopravna tako i procesnopravna, iznosi u obavljanju poslova suđenja, u okviru različitih vrsta odluka kojima ta stajališta izražava. Pravilnost sudačkih stajališta ne može biti preispitivana od strane sudske uprave (predsjednika sudova). U poslove sudske uprave pripada, naime, i odlučivanje o zahtjevu za izuzeće suca. Spomenuto može biti preispitivano isključivo u okviru djelatnosti suđenja, povodom pravnih lijekova podnesenih protiv konkretne odluke suda (donesene po sucu pojedincu ili po sudskom vijeću).

Sudac ima dužnost iznositi svoja stajališta u odlukama koje donosi, kao i pravo iznositi ih u okviru stručne i znanstvene aktivnosti. Stajališta o pojedinom pitanju u pravilu ima i sudac koji ih dotad nije iznio u svojim odlukama ili na drugi način, samo što ta stajališta u tom razdoblju stranci (još) nisu poznata.

Pravna stajališta suca ne upućuju na njegovu pristranost ili neobjektivnost, čak ni na naznaku pristranosti niti moguću sumnju u pristranost. Različita stajališta naprosto su svojstvena pravnoj sferi, te nužno postoje u pogledu spornih društvenih odnosa koje razrješuju sudovi.

Naposljetku, ako bi se osnovanim razlogom za izuzeće suca smatrali njegovi dotad izraženi pravni stavovi koje ne idu u prilog traženju jedne stranke u postupku, protustranka bi podjednako osnovano mogla prigovoriti izuzeću suca i dodjeli predmeta drugom sucu, za kojeg zna ili može pretpostaviti da je izgledno kako neće odlučiti u njenu korist, uz moguću posljedicu blokade odlučivanja suda u konkretnom predmetu.4

Razlozi za izuzeće suca, čak i kod primjene standarda otklanjanja moguće sumnje u nepristranost, moraju biti dovoljno objektivni. Pravna stajališta suca ne udovoljavaju toj pretpostavci, niti ulaze u krug razloga kojima se ostvaruju smisao i svrha izuzeća suca. Stoga su zahtjevi za izuzeće sudaca koji se temelje isključivo na dotadašnjim pravnim stajalištima suca neosnovani.

Pravni poredak ponekad ostavlja mogućnost stranci koja pokreće postupak da to učini pred nekim od više sudova koji za to mogu biti nadležni ne iznoseći razloge za konkretan odabir, ali nikad ne ovlašćuje stranku na izbor suca koji (ne)će rješavati predmet. Stoga se i podnošenje zahtjeva za izuzeće sa svrhom isključenja ili izbora suca po kriteriju njegovih pravnih stajališta može smatrati jednim od oblika zlouporabe postupovnog instituta izuzeća suca. Staru izreku prema kojoj nitko ne može birati učitelja ni župnika, slobodno možemo protegnuti i na suca.

Prethodno izneseno na odgovarajući način vrijedi i kada se stranka u zahtjevu za izuzeće ne pozove direktno na pravna stajališta suca, već na okolnost da je (i) zbog tih stajališta tražila da se protiv suca, primjerice, pokrene stegovni i/ili kazneni postupak. U tom je pogledu relevantna ustavnosudska praksa koja govori o (ne)osnovanosti zahtjeva za izuzeće baziranog na pokušaju pokretanja kaznenog postupka protiv suca.5

Stranci koja se ne slaže s dotad iznesenim stajalištima suca preostaje pokušati utjecati na promjenu njegova stava, uvjeriti ga da taj stav nije primjenjiv u odnosu na konkretan slučaj, ili zaštitu svojih prava ostvarivati u postupku povodom pravnih lijekova.

Pozivanje suca na odgovornost zbog izraženih stajališta

Stranke nezadovoljne sudskim odlukama, smatrajući ih pogrešnima, na toj podlozi ponekad protiv suca pokreću etički postupak pred nadležnim sudačkim vijećem6, i/ili od nadležnih predlagatelja traže da protiv suca pokrenu stegovni postupak pred Državnim sudbenim vijećem7.

U tom pogledu prije svega su mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske kojima je propisana samostalnost i neovisnost sudbene vlasti (članak 118. stavak 2.), osobno povjeravanje sudačke dužnosti sucima (članak 121. stavak 1.), te sudački imunitet u pogledu izraženog mišljenja ili glasovanja pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kaznenom djelu (članak 122.).8

Spomenuta zaštita proteže se i na slučajeve kada sudac donosi odluke drukčije od svojih kolega, različite od ustaljene prakse, ali i kada odstupa od stajališta i uputa viših sudova. Stoga nije predviđena niti jedna osnova stegovne odgovornosti sudaca što se odnosi na sadržaj sudskih odluka, bez obzira jesu li te odluke pravilne ili nisu (o tome odlučuju viši sudovi povodom pravnih lijekova, a ne Državno sudbeno vijeće). Postoji niz osnova za kažnjavanje suca (v. npr. razloge u članku 62. stavak 2. i 3. Zakona o Državnom sudbenom vijeću), ali nijedna od njih izravno ni neizravno ne obuhvaća odgovornost zbog stajališta iznesenih/primijenjenih u procesu suđenja.

Na koncu, spomenimo i građanskopravni aspekt, tj. odredbe članka 105. Zakona o sudovima. Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti (stavak 1.). Republika Hrvatska zatražit će od suca povrat isplaćene naknade samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje (stavak 2.). Republika Hrvatska tražit će od suca povrat isplaćene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ako je povreda nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom suca (stavak 3.). Predsjednik suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u smislu stavka 3. toga članka dužan je nadležnom državnom odvjetništvu dostaviti podatke potrebne za pokretanje postupka iz stavka 3. toga članka (stavak 4.).

Ustaljena je interpretacija odredbe članka 105. stavak 1. Zakona o sudovima po kojoj svaka pogrešna primjena materijalnog prava nije osnova odštetne odgovornosti države za rad suca kad je isključivo rezultat pogrešnoga pravnog shvaćanja, a ne posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava (npr. presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 372/10-2 od 11. travnja 2012.). Dosljedno tome, Jug naglašava da u pravilu kod sudaca neće biti riječ o nezakonitom radu kada se radi o izraženome pravnom mišljenju ili zauzetome pravnom stajalištu u postupku, pri čemu se pogreške koje bi sudac počinio u primjeni procesnog i materijalnog prava ispravljaju u odgovarajućem sustavu pravnih lijekova i ne predstavljaju nezakonit i nepravilan rad. Prema ovom autoru, do iznimke u odnosu na netom navedeno moglo bi doći kada bi posrijedi bila primjena jasne i nedvojbene pravne norme koja ne trpi različito tumačenje i primjenu određene pravne norme na drugi način, uz restriktivan pristup ocjeni navedenog9.

Zaključak

Izražena stajališta suca ne mogu, dakle, činiti osnovu za njegovo izuzeće, a stajališta izražena pri donošenju sudskih odluka ni za neki od propisanih oblika odgovornosti suca.

Kod izuzeća, stajališta sâma po sebi ne utječu na sučevu objektivnost, niti je pokušaj stranke da u konkretnom slučaju osigura suca blagonaklonijih stavova sukladan smislu instituta izuzeća, ali ni ostvarivanju vladavine prava.

Što se tiče sučeve odgovornosti, zbiljske samostalnosti ni neovisnosti sudaca u civiliziranim društvima ne može biti ako sudac sadržajem sudskih odluka riskira bilo koji oblik sankcije10. Ovo nije hrvatska posebnost, već neupitan standard u zapadnome pravno-političkom krugu.

U oba slučaja, tj. odlučivanja od strane suca koji je trebao biti izuzet11, odnosno pogrešnih stajališta suca izraženih kroz nepravilne sudske odluke, situacija se sanira u postupcima povodom pravnih lijekova. U pravilu, sudačke je pogreške lakše ispraviti od pogrešaka počinjenih u mnogim drugim profesijama. A ono što se danas smatra sudačkom pogreškom, nerijetko u kasnijem razdoblju, promjenom sudske prakse, postaje prihvaćeno i ustaljeno stajalište. Sudački segment pravničke profesije ne može funkcionirati drukčije.

doc. dr. sc. Alen Rajko
____________________________________________________________

^ 1 O tome v. npr. odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Smiljan Pervan protiv Hrvatske (zahtjev br. br. 31383/13, presuda od 4. ožujka 2014.). U toj je presudi upućeno i na druge povezane odluke Europskog suda za ljudska prava.

Okolnosti pojedinog slučaja mogu upućivati na potrebu izuzeća i kako bi se „izbjegla svaka moguća sumnja u nepristranost daljnjeg postupanja“ (npr. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-285/17-2 od 2. lipnja 2017.).

^ 2 Prema članku 93. stavak 4. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18. i 126/19.), sudac može pisati stručne i znanstvene radove, objavljivati sadržaj pravomoćnih sudskih odluka, sudjelovati kao predavač na Pravosudnoj akademiji te kao nastavnik ili suradnik u nastavi iz područja prava na sveučilišnom i stručnom studiju, sudjelovati u radu stručnih ili znanstvenih skupova i povjerenstava, kao i u pripremanju nacrta propisa te za navedeni rad primiti naknadu.

Dio navedene odredbe što se odnosi na stručni i znanstveni rad razrada je slobode znanstvenog stvaralaštva, zajamčene odredbom članka 69. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.. 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14 – odluka USRH). Spomenuta sloboda može biti ograničena samo pod pretpostavkama iz članka 16. Ustava.

^ 3 Npr. Merriam-Webster Law Dictionary, https://www.merriam-webster.com/legal/ .

^ 4 U krajnjoj liniji, argumentacija sadržana u spomenutoj vrsti zahtjeva za izuzeće suca dovela bi do toga da bi se moglo tražiti izuzeće svih drugostupanjskih vijeća i sudaca pojedinog odjela ili suda u odnosu na koje je obvezno pravno shvaćanje prihvaćeno u skladu sa člankom 40. stavkom 2. Zakona o sudovima.

Naglašavamo da prvostupanjski sudovi, niti prvostupanjski suci viših sudova, nisu vezani navedenim načelnim pravnim shvaćanjima, već samo stajalištima višeg suda iznesenima u odluci u konkretnom predmetu.

^ 5 Riječ je, npr., o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1998/2012 od 19. ožujka 2015., u obrazloženju koje je izneseno, između ostalog, sljedeće:

„Polazeći od prethodno navedenoga, ključno je pitanje na koje Ustavni sud u ovom predmetu treba odgovoriti: je li činjenica da je podnositelj pokušao protiv predmetne sutkinje pokrenuti kazneni postupak takve prirode i stupnja da upućuje na nedostatak nepristranosti suda?

Ustavni sud ocjenjuje da bi potvrdan odgovor na to pitanje u osobitim okolnostima konkretnog slučaja predstavljao preširoko tumačenje pojma nepristranosti suda. Naime, podnositelj je neuspješno pokušao pokrenuti kazneni postupak protiv predmetne sutkinje jer je u jednom prethodnom predmetu, po njegovoj ocjeni, donijela „presudu protiv njega, pri čemu je postupala nesavjesno, propuštajući izvesti predložene dokaze i utvrditi činjenice“. U stručnim je krugovima notorna činjenica da se mnogi zahtjevi za izuzeće temelje na takvim i sličnim navodima (koji pokazuju subjektivno nezadovoljstvo nekim sucem) te da se takvi zahtjevi za izuzeće odbijaju. Činjenica da su o ovom predmetu takvi navodi zaogrnuti u neuspjeli optužni prijedlog ne mijenja ništa na stvari. U suprotnom bi svatko tko je neuspjelo podnio zahtjev za izuzeće sa sadržajem poput onoga u podnositeljevom optužnom prijedlogu mogao s uspjehom tvrditi da dotični sudac više nije nepristran zbog samog podnošenja zahtjeva za njegovo izuzeće pa bi u konačnici uvijek posredno uspio sa svojim zahtjevom za izuzeće. Neupitno je da je takva razina očigledno neosnovanoga „ataka“ na suce, čak i kada se pokušava ostvariti neuspješnim pokušajem vođenja kaznenog postupka protiv njih, nešto s čime se oni načelno mogu i moraju nositi pri svom daljnjem profesionalnom postupanju pa stoga sama po sebi ne može okrnjiti njihovu nepristranost, a podnositelj nije ponudio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju drugačije. Osim toga, suprotno bi tumačenje kao krajnju posljedicu imalo mogućnost da podnositelj samim podnošenjem očigledno neutemeljenih optužnih prijedloga isključuje od suđenja sve one suce za koje ne želi da sude u njegovim predmetima, pa čak i sve suce uopće.“

^ 6 V. članak 49.-62. i 106.-107.a Zakona o sudovima. Mjerodavne su i odredbe Kodeksa sudačke etike („Narodne novine“, br. 131/06.). V. i Smjernice za tumačenje i primjenu Kodeksa sudačke etike (dostupne npr. na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poveznica).

^ 7 V. članak 42. st. 1. i članak 62.-72. Zakona o Državnom sudbenom vijeću („Narodne novine“, br. 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15., 67/18. i 126/19.).

^ 8 O tome v. i članak 8. Zakona o sudovima.

^ 9 Jug, Jadranko, Odgovornost za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 1/2012., 451-452. str.

^ 10 Pod uvjetom da pritom ne čini kazneno djelo.

^ 11 Ali ne zbog svojih stajališta, već zbog nekog od razloga koji objektivno upućuju na potrebu izuzeća.