c S
U središtu
Prethodno pitanje pred Ustavnim sudom 31.08.2020 Međuodnosi nacionalnih ustavnih sudova zemalja članica Europske unije, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije nisu zamišljeni kao odnosi subordinacije, već komunikacije i dijaloga kojima je krajnji cilj harmonizacija pravne stečevine država članica Europske unije i pravne sigurnosti za sve njene građane uz istodobno poštivanje specifičnosti svake zemlje članice.

Ugovor o funkcioniranju Europske unije člankom 267. navodi da je Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU-a) nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovora te valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, a ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda EU-a da o tom pitanju odluči. Navedenim je člankom također utvrđeno da ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu EU-a koji djeluje u najkraćem mogućem roku, osobito ako se to pitanje postavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda.

Republika Hrvatska je do danas postavila veći broj prethodnih pitanja iz raznih pravnih oblasti, dok je Ustavni sud do sada u dva navrata "ocjenjivao aktivitet redovnih sudova" vezan uz postavljanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije.1

Tako je u odluci broj U-III-2089/2017 od 3. prosinca 2019. ocjenjivao aktivitet redovnog suda (konkretno Vrhovnog suda Republike Hrvatske) vezan uz postavljanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije i obrazlažući usvajanje ustavne tužbe utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku. U tom je predmetu Ustavni sud utvrdio da se Vrhovni sud propustio očitovati na prijedlog podnositelja Vrhovnom sudu da Sudu EU-a uputi zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju o tumačenju Direktive 98/5/EZ odnosno članka 11. točke 2. navedene direktive, što je podnositelj istaknuo i u prizivu podnesenom protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore. Ustavni sud je pri tome napomenuo da Vrhovni sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka, pa niti prijedloge za podnošenje zahtjeva Sudu Europske unije za prethodno tumačenje prava Europske unije, jer je odluka o tome u nadležnosti Vrhovnog suda i ne ovisi o dispoziciji stranaka. S obzirom na to da je Vrhovni sud "nacionalni sud zadnje instance" Ustavni sud je istaknuo da je taj sud bio dužan očitovati se na prijedlog za upućivanje zahtjeva radi donošenje odluke o prethodnom pitanju odnosno da je bio dužan obrazložiti zašto u konkretnom slučaju nije bio dužan pokrenuti prethodni postupak odnosno uputiti zahtjev Sudu Europske unije za prethodno tumačenje prava Europske unije u smislu članka 267. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Navedeno je stajalište Ustavni sud već izrazio u točki 21. odluke broj: U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., objavljene u "Narodnim novinama" broj 123/16.2

Iako Ustavni sud u kontekstu postavljanja prethodnih pitanja Sudu Europske unije nema ulogu "suda zadnje instance" sukladno članku u smislu članka 267. stavka 3. UFEU-a, Ustavni sud razvio je dijalog sa Sudom Europske unije, a spremnost postavljanja prethodnih pitanja izrazio je u odluci broj: U-III-970/2019 od 24. lipnja 2020.3

U odluci broj: U-III-970/2019 kojom je odbijena ustavna tužba4 Ustavni sud istaknuo je da je podnositeljica po prvi puta formulirala pitanja za koja smatra da ih hrvatski sudovi moraju postaviti Sudu Europske unije u ustavnoj tužbi, predlažući da Ustavni sud takvo pitanje postavi Sudu Europske unije. Podredno je predložila da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i istome sudu naloži postavljanje spomenutih pitanja Sudu Europske unije, nakon čega bi Vrhovni sud donio novu presudu, ako Ustavni sud ne smatra da kao sud zadnje instance treba postaviti navedeno pitanje. Valja naglasiti da podnositeljica nije predlagala u postupku pred redovnim sudovima postavljanje prethodnog pitanja Sudu EU-a.

Ustavni sud je prije svega napomenuo da se u smislu kriterija kojeg je Sud EU utvrdio u presudi broj: C-61/65 od 30. lipnja 1966. donesenoj u predmetu Vaassen-Göbbels, smatra sudom države članice koji u dosegu svojih nadležnosti iz članka 125. Ustava i pozivom na članak 267. UFEU-a Sudu Europske unije može uputiti zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju. Drugim riječima, i Ustavnom sudu može se predložiti postavljanje prethodnog pitanja te Ustavni sud može prethodno pitanje postaviti Sudu EU-a. To osobito stoga što u slučaju da se takvo pitanje postavi u predmetu koji teče pred sudom države članice protiv čijih odluka nema pravnog lijeka na temelju nacionalnog prava, nacionalni sud je dužan uputiti prethodno pitanje Sudu EU-a.

Međutim, iz sadržaja oba pitanja kako su navedena u ustavnoj tužbi proizlazi da podnositeljica očekuje od Suda EU-a donošenje presude u postupku iniciranim zahtjevom iz članka 267. UFEU-a, čime bi za podnositeljicu bila otvorena mogućnost drugačijeg rješavanja konkretnog spora između stranaka u glavnom postupku i to spora koji je vezan uz tumačenje i primjenu nacionalnog pravnog izvora u postupku vođenom pred nadležnim nacionalnim sudskim tijelom, što navodi i podnositeljica. Podnositeljica k tome u sadržaju pitanja izrijekom ne upućuje na nacionalni pravni izvor države članice, ali ne upućuje niti na ijedan drugi mjerodavni pravni izvor sekundarnog zakonodavstva Europske unije, već pitanje paušalno argumentira "preuzetim međunarodnim obvezama" države članice Europske unije.

Ustavni sud pošao je od točke 8. Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima država članica koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka5 prema kojima se  zahtjev za donošenje odluke Suda EU-a u postupku iniciranim u smislu članka 267. UFEU-a ne može obrazložiti samo potrebom tumačenja i primjene nacionalnog prava, ukoliko se precizno ne označi pravni izvor Europske unije koji je eventualno primjenjiv na predmet glavnog postupka.

S obzirom na to da su oba prethodna pitanja u sadržaju kako ih je formulirala podnositeljica nesupstancionalna te se iz njih ne može precizno zaključiti koji dio acquis-a EU-a podnositeljica smatra primjenjivim na predmet u glavnom postupku, Ustavni sud je bio slobodan procijeniti u tom konkretnom slučaju ima li potrebe za postavljanjem prethodnog pitanja Sudu EU-a u sadržaju drugačijem od predloženog. Stoga je Ustavni sud podsjetio na doktrinu acte clair razvijenu u presudi Suda EU-a donesenu 6. listopada 1982. u predmetu Cilfit, broj: C-283/81. koja je primjenjiva u situacijama kada ispravna/sadržajno pravilna primjena prava Europske Unije može biti tako očigledna da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji u pogledu načina na koji treba riješiti eventualno postavljeno prethodno pitanje.

Naime, u presudi donesenoj u predmetu Cilfit Sud EU-a uveo je tzv. pravilo iznimke kao mogući otklon od obveze nacionalnog suda za postavljanje prethodnog pitanja u predmetu iz dosega primjene pravnih izvora acquis-a Europske Unije, a navedeno pravilo primjenjivo je u slučajevima kada je ispravno tumačenje europskog prava tako očito, jasno i dostatno da ne postoji osnovana sumnja o tomu kako bi se taj pravni izvor Europske unije trebao primijeniti na rješenje spora stranaka u postupku koji se vodi pred nacionalnim sudskim tijelom članice.

Uvažavajući navedenu praksu Suda EU-a, Ustavni sud je ocijenio da "(...) u razmatranom slučaju, osim što postojeća stabilna i konzistentna sudska praksa domaćih hrvatskih sudova (...) ne otvara prostor propitivanja valjanosti u njoj do sada izraženih pravnih stajališta, konkretan spor koji je u potpunosti meritorno razmotren pred za to nadležnim redovnim sudovima za sada ne zalazi u područje primjene nekog od pravnih izvora Europske Unije."

Zaključno, podnositeljica u reviziji podnesenoj Vrhovnom sudu nije zatražila da se postavi prethodno pitanje i predmet proslijedi Sudu EU-a. Pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Somorjai protiv Mađarske 6 gdje je utvrđeno da je nadležnost Vrhovnog suda ograničena na ispitivanje pitanja koja su podnesena u reviziji, dok podnositelj nije naveo razloge zbog kojih bi osporena presuda prekršila članak 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, u kojim je okolnostima nedostatak obrazloženja Vrhovnog suda o tim aspektima bio u skladu s domaćim postupovnim pravilima, alternativni prijedlog podnositeljice ustavne tužbe da Ustavni sud, ukoliko se ne bi smatrao sudom zadnje instance, osporenu presudu ukine i vrati Vrhovnom sudu kako bi Vrhovni sud postavio prethodno pitanje Sudu Europske Unije, nije ocijenjen kao osnovan i ustavnopravno prihvatljiv.

Sažeto, a u odnosu na postavljanje prethodnog pitanja Sudu EU-a, Ustavni sud u svojim je odlukama zauzeo stajalište da je Vrhovni sud dužan iznijeti valjane razloge zbog kojih smatra da u nekom konkretnom slučaju nije bio dužan pokrenuti prethodni postupak odnosno uputiti zahtjev Sudu EU-a za prethodno tumačenje prava EU u smislu članka 267. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju EU-a, jer će u protivnom biti utvrđena povreda prava na obrazloženu sudsku odluku kao važan aspekt prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. S druge strane, primjenom doktrine acte clair, hrvatski sudovi nisu dužno postavljati prethodna pitanja u slučajevima kadapravilna primjena prava Europske Unije može biti tako očigledna da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji u pogledu načina na koji treba riješiti eventualno postavljeno prethodno pitanje.

Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH


^ 1 Sudu EU-a postavljeno je desetak pitanja od strane općinskih, županijskih, upravnih i prekršajnih sudova te jednog ministarstva, izvor: poveznica

^ 2 "21. Konačno, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud propustio očitovati se na prigovore Potrošača i banaka u kojima oni traže da se Sudu EU uputi zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju o tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da Vrhovni sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka, uključujući i one koji se odnose na podnošenje zahtjeva Sudu EU-a za prethodno tumačenje prava EU-a. Odluka o tome hoće li takav zahtjev uputiti ili ne, u nadležnosti je Vrhovnog suda i ne ovisi o dispoziciji stranaka. Međutim, u svakom slučaju, kao »nacionalni sud zadnje instance« bio je dužan očitovati se odnosno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije bio dužan pokrenuti prethodni postupak odnosno uputiti zahtjev Sudu EU-a za prethodno tumačenje prava EU-a u smislu članka 267. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju EU-a."

Podnositelji ustavne tužbe su Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu i sedam banaka ("švicarski franak")

^ 3 podnositeljica ustavne tužbe je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana iz Republike Slovenije

^ 4 Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz članke 14. stavak 2., 18. stavak 1., 115. stavak 3., 141.c i 141.d Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Odluka o odbijanju ustavne tužbe donesena je 24. lipnja 2020.

^ 5 "Službeni list Europske unije", C 257/01 od 20. srpnja 2018.

^ 6 zahtjev br. 60934/13, presuda od 28. kolovoza 2018.