OPEC je osnovan od strane pet zemalja osnivačica Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i Venezuele na Bagdadskoj konferenciji u rujnu 1960. godine, a kao protuteža međunarodnom naftnom kartelu kojeg su činile sedam kompanija popularno nazvanih „Sedam sestara“ (Anglo-Iranian Oil Company (BP), Royal Dutch Shell, Standard Oil Company of California (Chevron), Gulf Oil (Chevron), Texaco (Chevron), Standard Oil Company of New Jersey (ExxonMobil) i Standard Oil Company of New York (ExxonMobil)), a koje su kontrolirale 85% svjetskih zaliha nafte.
Osim udruživanja radi zaštite ekonomskih interesa članica, OPEC se već u šezdesetim godinama nametnuo i kao politička sila koja svoju političku snagu iskazuje uvođenjem embarga SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine.
Zbog nekoordiniranosti zemalja članica u opsegu i načinu provođenja embarga, zalihe nafte u SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini nisu značajno smanjene stoga embargo nije ima učinak na tijek, završetak i posljedice sukoba, ali je samo njegovo provođenje stavilo OPEC i zemlje članice na političku kartu svijeta.
Već 1973. OPEC proglašava novi embargo prema Sjedinjenim Američkim Državama i ostalim zemljama koje su, prema uvjerenju zemalja članica, davale potporu Izraelu u Jom Kippurskom ratu, a što je uzrokovalo veliku naftnu krizu sedamdesetih godina.
Na kraju embarga cijena nafte globalno je skočila za gotovo 300%, s 3$ na 12$ po barelu, a u SAD-u i značajno više.
Rezultati naftne krize iz 70-ih godina bili su značajno povećanje cijena nafte, preuzimanje kontrole nad tržištem, akumuliranje bogatstva od strane zemalja članica kao i ekonomska kriza u SAD-u, najveća od Velike depresije 1929 godine.
„Sedam sestara“ prestale su biti dominantna sila na svjetskom tržištu te su svoje mjesto prepustile zemljama članicama OPEC-a, ali i ostalim naftnim kompanijama koje su sada u vlasništvu matičnih država.
Osnovni cilj organizacije, a prema njezinom Statutu jest: „koordinacija i ujednačenje naftne politike zemalja članica i ustanovljavanje najboljih načina da se očuvaju njihovi interesi, pojedinačni i kolektivni.“
Dodatno, organizacija se obvezuje smisliti načine i sredstva za stabilizaciju cijena na međunarodnim naftnim tržištima s ciljem uklanjanja štetnih i nepotrebnih kretanja cijena, stalno brinuti o interesima zemalja proizvođača i nužno osigurati stalan prihod zemalja proizvođača, te učinkovito, ekonomično i stalno opskrbljivanje naftom zemalja potrošača, te pravedan povrat uloženog kapitala onima koji ulažu u naftnu industriju.
Izvršno tijelo organizacije je Tajništvo na čelu s Glavnim Tajnikom osnovano 1961. godine u Ženevi, a 1965. premješteno na današnju lokaciju u Beču.
Organizacija trenutno ima 13 zemalja članica: pet zemalja osnivačica plus Alžir, Angola, Kongo, Ekvatorijalna Gvineja, Gabon, Libija, Nigerija i Ujedinjeni Arapski Emirati.
Tijekom povijesti neke zemlje su organizaciju napustile, a neke i po nekoliko puta.
Tako je Ekvador bio član od 1973. do 1992. pa zatim ponovno od 2007. do 2020. Indonezija je suspendirala svoje članstvo 2009. godine da bi opet kratko bila članica od siječnja 2016. do studenog iste godine. Gabon je prestao biti član 1995., ali se vratio u organizaciju 2016., dok je Katar napustio članstvo 2019. godine.
Statut OPEC-a razlikuje zemlje osnivačice i članice.
Kako bi zemlja postala članicom OPEC-a, uz predaju formalnog zahtjeva treba imati znatan izvoz nafte, suštinski jednake interese kao i zemlje članice, mora biti prihvaćena od strane ¾ članica i svih zemalja osnivačica.
Neven Brkić, dipl. iur.
