Prema članku 57. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., u nastavku teksta: ZUS), sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.
Naime, odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, br. 47/09.). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka, primjerice, samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u odnosu na koju sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što i jest ratio odredbe članka 57. stavak 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.
Primjena članka 57. stavak 2. ZUS-a u praksi se ponekad temelji na saniranju nedostataka iz upravnog postupka aktivnim sudjelovanjem tuženika u upravnom sporu (primjerice, dodatnim pojašnjenjima razloga za osporavanu odluku, koja nisu iznesena u obrazloženju osporavanoga upravnog akta).
Ovakve odredbe nije bilo u prijašnjem Zakonu o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 53/91., 9/92. i 77/92.). Dosljedno tome, u vrijeme primjene ranijeg Zakona o upravnim sporovima ustaljeno je upravnosudsko stajalište bilo da sadržaj odgovora na tužbu ne može nadomjestiti nedostatke u obrazloženju osporavanog rješenja.
Ni danas, uz važeću odredbu članka 57. stavak 2. ZUS-a, tuženik ne može u upravnom sporu sanirati sve nedostatke iz upravnog postupka. Neke može, ali ne sve. Istodobno, iluzorno je očekivati da će upravni sudovi, u slučaju pasivnosti tuženika u sporu, svojim aktivizmom nadomještati tuženikove propuste (to nije ustavna zadaća sudova).
Međutim, čak i kada upravni sud utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan i da nema mjesta primjeni odredbe članka 57. stavak 2. ZUS-a, pritom nije svrhovito pozvati se na ranije stajalište o apriornoj nemogućnosti otklanjanja nedostataka u obrazloženju osporavanog rješenja izlaganjem tuženika u upravnom sporu. Ta je praksa razvijena u drukčijem normativnom okviru.
doc. dr. sc. Alen Rajko
