Povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: UFEU), Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a), presudom C-630/17 (Anica Milivojević/Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen) 14. veljače 2019. donosi odluku o protivnost Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" br. 72/17.), (dalje u tekstu: Zakon o ništetnosti), sa člankom 56. UFEU-a.
Takav propis o kojem je riječ u glavnom postupku, nalazi se protivnim navedenom, zbog njegove izravne diskriminacije između vjerovnike stranog poslovnog nastana u odnosu na domaće vjerovnike te zbog svog ujednačenog pristupa dužnicima, neovisno o tome jesu li potrošači ili, pak, prodavatelji robe odnosno pružatelji usluga.
No, negativno odlučujući o njegovoj (ne)primjenjivosti na pitanje ništetnosti ugovora, jer ima područje primjene jedino ako postoji međunarodni element, Sud EU-a ne odlučuje jesu li ti ugovori, kada se i izuzme taj zakon iz glavnog postupka iz primjene, valjani temeljem ostalog primjenjivog prava. Upravo suprotno, ukazuje da iako se ugovori na koje se odnosi Zakon iz glavnog postupka ne može automatski utvrditi ništetnim temeljem tog Zakona, koji se ima izuzeti iz primjene, kao protivan čl. 56. UFEU-a, na nacionalnom je sudu da provjeri imaju li se ti ugovori utvrditi ništetnima temeljem ostalog primjenjivog prava na konkretnu situaciju, izuzev zakona iz glavnog postupka, kao predmeta podnesenog zahtjeva za prethodnu odluku.
Posebno ukazuje na jasnu distinkciju područja primjene tog Zakona sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), (dalje u tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), koji člankom 19.j određuje: "Ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan", koji "drugi zakon", ne radi distinkciju između vjerovnika domaćeg poslovnog nastana u odnosu na strane vjerovnike te čije je područje zaštite isključivo potrošač. Isto posebno u t.59: "Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je u hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno propisana izmijenjenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima. Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno, s obzirom na to da je područje primjene potonjeg zakona opsežnije, jer se, kao što to proizlazi iz njegova članka 1. stavka 1., primjenjuje na sve ugovore o kreditu, uključujući one koji su sklopljeni u profesionalne svrhe. Nasuprot tomu, izmijenjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju odnosi se samo na potrošačke ugovore".
Dalje ukazavši da zakon iz glavnog postupka nema samo opsežnije područje primjene u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju nego da izravno diskriminira vjerovnike stranog poslovnog nastana u odnosu na domaće, definicija „neovlaštenog vjerovnika” odnosi se na „pravnu osobu koja ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske”. To znači da se Zakon ne primjenjuje na vjerovnike s poslovnim nastanom u Hrvatskoj, "čini se da se prema neovlaštenim vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Hrvatske postupa nepovoljnije nego prema neovlaštenim vjerovnicima s poslovnim nastanom u Hrvatskoj".
Kod drugog razloga zbog čega taj zakon izuzima iz primjene, uz pitanje poslovnog nastana vjerovnika, prilikom obrazlaganja područja primjene tog zakona na sve dužnike, neovisno o statusu potrošača ili trgovca (vidjeti u tom smislu presude suda EU C-269/95 "Benincasa", C-464/01 "Gruber"), u bitnome iznosi: "valja podsjetiti na to da pravo Unije doista štiti dužnike prema kojima se postupalo nepošteno u potrošačkim kreditnim ugovorima, uključujući one s međunarodnim obilježjem. To potvrđuje opsežna sudska praksa Suda u pogledu tumačenja Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima" (vidjeti u tom smislu presude suda EU C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring od 20. rujna 2018., C-118/17 Dunai v. Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019., C-483/16, Sziber od 31. svibnja 2018., C-186/16, Ruxsandra Paula Andriciuc i dr. v. Banca Romaneasca SA i dr. od 20. rujna 2017., C-260/18 Dziubak v. Raiffeisen Bank International AG od 03.10.2019.), "ugovori koji su sklopljeni izvan svoje profesionalne djelatnosti ili svrhe, i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljenja vlastitih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni su posebnim uređenjem u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost".
S time u svezi jasno je da Sud EU-a smatra da poseban zakon, kao što je to odredba čl.19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, za razliku od posebnog zakona iz glavnog postupka, s obzirom na njegovo područje primjene i ujednačenog pristupa vjerovnicima, neovisno o poslovnom nastanu, se ne može smatrati protivnim UFEU-u, pritome posebno ukazavši na sudsku praksu Suda EU-a vezano u pogledu tumačenja Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
S time u svezi, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-3678/2017 od 03. studenog 2020. i dr., pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukida Zakon o ništetnosti, zaključkom t.20.: Ustavni sud prihvaća stajališta i argumentaciju suda EU iz te presude (presuda Suda EU-a C-630/17).
Uvidom u obrazloženje navedene ustavne odluke razvidno je da sami "neovlašteni vjerovnici u smislu Zakona o ništetnosti", kao podnositelji prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o ništetnosti svoj prijedlog temelje na različitom tretmanu stranih vjerovnika u odnosu na domaće kao i području primjene tog zakona. Vidjeti u tom smislu, tvrdnje podnositelja, t.13: "Zakon o ništetnosti primjenjuje na sve dužnike neovisno o namjeni kredita ("stambeni kredit izjednačen je s kreditom špekulativne namjene"), t.13.1: "ne uređuje potrošačko kreditiranje i ne bavi se zaštitom potrošača", t.13.4: "dovodi u pitanje i pravo na pravično suđenje stranih neovlaštenih vjerovnika u budućim sudskim postupcima", t.14.1: "prigovor diskriminacije s obzirom na sjedište neovlaštenih vjerovnika (njihovo nacionalno porijeklo) te smatra da je ništetnost trebala obuhvaćati sve pravne poslove sklopljene pod istim uvjetima i protivne istoj kogentnoj normi (...) Ističe različitost tretmana domaćih i stranih vjerovnika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, jer oba nemaju odgovarajuće dozvole za davanje kredita. Dužnici domaćih vjerovnika moraju nastaviti ispunjavati svoje obveze iz ugovora o kreditu, dok dužnici stranih neovlaštebih vjerovnika to ne moraju učiniti", t.14.2: "takvim definiranjem izraza izravno se diskriminira kreditne institucije iz drugih država članica EU propisivanjem sankcija za njihove propuste koje ne djeluju na domaće kreditne institucije te da se na taj način izravnim postavljanjem diskriminirajućeg ograničenja krši sloboda pružanja usluga (...) postavljanje ograničenja poput ovoga iz Zakona koje djeluje na kreditne institucije iz drugih država, a ne djeluje na domaće kreditne institucije je zabranjeno na temelju čl. 56 st. 1 UFEU koje glasi: U okviru odredaba navedenih u nastavku, zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene (...) trgovačka društva osnovana po pravu neke države članice, a čije se registrirano sjedište nalazi unutar Unije, tretiraju se na isti način kao i fizičke osobe koje su državljani država članica (...) Budući se kao izravna posljedica definicije iz čl. 2 Zakona cjelokupni Zakon primjenjuje na kreditne institucije iz drugih država članica EU, a ne primjenjuje se na hrvatske kreditne institucije, on krši načelo nediskriminacije. Razvidno je da odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu s temeljnim vrijednostima i načelima EU, a onda i u skladu s Ustavom. No dalje predlagatelj smatra, "opravdana zakonodavna mogućnost je također i da se iz primjene Zakona ne isključe, već da se Zakon primjenjuje na sve kreditne institucije budući da na taj način ne bi bilo diskriminacije" (a čemu zapravo udovoljava Zakon o potrošačkom kreditiranju), t.15.1: "posebno osporava što se Zakon o ništetnosti primjenjuje na poduzetnike koji u kreditne poslove ne ulaze lakomisleno, jer su dužni postupati s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika odnosno odluke donose na temelju primjerenih informacija koje služe kao podloga za njihovo donošenje."
Time je Ustavni sud "proveo odluku suda EU C-630/17", ukidanjem Zakona kao protuustavnog, jer njegove temeljne odredbe nisu u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima EU-a koje je RH preuzela u svoj Ustav u čl. 143. st. 1. Ustava, ne odlučujući o tome dali su ugovori valjani temeljem ostalog primjenjivog prava, nacionalnog (posebno čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, čiji je legitimni cilj isključivo zaštita potrošača), kao i same pravne stečevine EU-a, primjenjive jednako na sve vjerovnike i dužnike jedinstvenog pravnog područja EU-a, kojoj jedinstvenosti Zakon o ništetnosti nije udovoljavao.
O retroaktivnosti primjene čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi se rješenje Ustavnog suda RH U-I-3685/2015 od 04.04.2017., kojim Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona, koji je striktno odredio koje odredbe nemaju retroaktivnu primjenu, a kojim izuzimanje od retrokativnosti nije obuhvaćena odredba čl. 19.j. Suprotno stajalište, retroaktivna zaštita tim posebnim Zakonom jedne vrste korisnika kredita u odnosu na druge imalo bi za posljedicu povrede ustavnih prava jednakosti svih pred zakonom i sudom, zabrane od diskriminacije kao temelja ustavnog poretka, čime je navedena ustavna odluka opravdana, u skladu s temeljnom zadaćom Ustavnog suda, "čuvara ustavnog poretka i ostvarenja temeljnih ljudskih prava, ujednačeno". Kako je prethodno iznijeto u presudi suda EU C-630/17: "pravo Unije doista štiti dužnike prema kojima se postupalo nepošteno u potrošačkim kreditnim ugovorima, uključujući one s međunarodnim obilježjem." "Zasebna je činjenica što se taj Zakon o potrošačkom kreditiranju u odnosu na dijelove koji se odnose na korisnike kredita u CHF valuti u tim dijelovima ima izuzeti iz primjene, kao protivan Direktivi 93/13, uslijed naknadnog utvrđenja valute CHF ništetnom, i time neobvezujućom za potrošača, s učinkom ab initio. No isto se ne odnosi na područje čl. 19 j., jer njegovo područje primjene, predmet postojanja, za razliku od valute CHF, postoji." Takav Zakon niti Sud EU-a u presudi C-630/17 ne čini dvojbenim, odnosno upitnim u smislu da je on u skladu sa UFEU-om.
Na retroaktivnost primjene tog Zakona pozivom na odluku Ustavnog suda RH U–I-3685/2015 poziva se i Županijski sud u Puli u rješenju Gž Ovr 163/2020-2 od 01.07.2020., uz zaseban odvojeni razlog obveznosti odgode ovrhe kod potrošačkih ugovora, ako se vezano za valjanost potrošačkog ugovora vodi parnični postupak utvrđenja njegove ništetnosti, vezano za što je prvostupanjski sud u Pazinu u potvrđenom rješenju Ovr 160/2019 od 05.03.2020. o odgodi ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka radi ništetnosti ugovora, prema stajalištu drugostupanjskoga suda, uz retroaktivnost primjene Zakona o potrošaškom kreditiranju, pravilno se pozvao se na presudu suda EU C-407/18, Aleš Kuhar, Jožef Kuhar protiv Addiko Bank d.d., u kojem je Sud EU-a izveo stajalište:
"Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu." (identično rješenja Županijski sud Varaždin Gž Ovr-584/20 od 06.10.2020., Županijski sud Zagreb Gž Ovr-797/20 od 28.11.2020.).
Jednostavno, provoditi ovrhu na temelju "ugovora stranaka", bez prethodne sudske provjere njegove valjanosti dovodi do onemogućavanja pružanja adekvatne sudske zaštite, te nacionalni propis koji to dupušta protivi se Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
Dalje, u praksi postavlja se pitanje mjerodavnog prava, odnosno npr. kako primijeniti Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je dio hrvatskog nacionalnog prava, ako ono i jeste u skladu sa UFEU-om, kako nalazi i Sud EU-a u presudi C-630/17, na ugovore koji nisu sklopljeni na području RH.
Prvotno ugovori, pa i ako nisu isključivo potrošački, ako je ponuda dana na području RH, ako su od strane vjerovnika na području RH djelovali njihovi kreditni posrednici (tu se prikupljana dokumentacija dužnika, putem kreditnih posrednika vjerovnika dužnicima dostavljani tipski ugovori o kreditu) te je njihovim posredovanjem na području RH došlo do prihvata ponude od strane dužnika, koje činjenično stanje obara oborivu presumpciju čl. 252. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), da su ti ugovori sklopljeni u mjestu sjedišta vjerovnika.
No, za primjenju nacionalnog prava prema mjestu potrošača, nije bitno dali gdje su ti potrošački ugovori sklopljeni.
Konvencija o pravu koja se primjenjuje na ugovorne obveze 80/934/EEZ (kojoj npr. R Austrija pristupa 1998.), tzv. Rimska konvencija, člankom 5. posebno određuje mjerodavno pravo potrošačkih ugovora.
Tako njezin članak 5. stavkom 1. određuje: "ovaj se članak primjenjuje na ugovor čiji je predmet isporuka robe ili pružanje usluga nekoj osobi („potrošaču”) za namjenu za koju se može smatrati da nije dio njegove profesionalne djelatnosti, ili na ugovor o pružanju kredita za taj posao., stavkom 2.: "izbor prava koji učine stranke ne dovodi do toga da se potrošaču uskraćuje zaštita koju mu daju prisilne norme prava države u kojoj ima uobičajeno boravište:
- ako je sklapanju ugovora u toj državi prethodila posebna ponuda upućena njemu ili promidžba, a on je u toj državi poduzeo sve potrebne korake za sklapanje ugovora, ili
- ako je druga stranka ili njezin zastupnik primio potrošačevu narudžbu u toj državi, ili
- ako je predmet ugovora prodaja robe, a potrošač je putovao iz te države u drugu državu i ondje dao svoju narudžbu, pod uvjetom da je potrošačevo putovanje organizirao prodavatelj kako bi potrošača potaknuo na kupnju.
Tzv. Rimska konvencija je zamijenjena Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. koja odrebu članka 5. Rimske konvencije sada određuje člankom 6.
Ugovaranje mjerodavnog prava u potrošačkim ugovorima drukčije nego to određuje članak 5. Konvencija 80/934/EEZ, tzv. Rimska konvencija, odnosno članak 6. Uredbe (EZ) br. 593/2008 od 17. lipnja 2008., bez ispunjenja uvjeta pojedinačnog pregovaranja, sa teretom dokaza na vjerovniku, bilo bi nepošteno prema potrošaču, time ništetno u smislu Direktive 93/13/EEZ te njihove odredbe o ništetnosti takvog izbora ako je ispunjen barem jedan od uvjeta iz stavka 2. članka 5. Rimske konvencije, odnosno stavka 2. članka 6. Uredbe (EZ) br. 593/2008.
Uz primjenjivost čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju na potrošačke ugovore sklopljene sa neovlaštenim vjerovnikom, takvi ugovori ništetni su iz dodatnog zasebnog razloga, ako su sklopljeni sa korisnikom kredita (pUredbe a i ukoliko on nije isključivo potrošač), kreditno nesposobnim.
Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Instrumenti osiguranja služe ako korisnik kredita ne može na način kako određuje ugovor o kreditu vraćati obvezu, s time da cilj ugovaranja instrumenta osiguranja nije izvjesnost njihove aktivacije u samom trenutku sklapanja, nego ako naknadno nastanu okolnosti zbog kojih to vraćanje nije moguće, odnosno postane otežano na strani korisnika kredita. Ukoliko bi te okolnosti koje čine izvjesnim aktivaciju instrumenata osiguranja postajale u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (izvjesnost nemogućnosti vraćanja, odnosno kreditna nesposobnost), tada stranke u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ne bi mogle postići suglasnost oko bitnih sastojaka ugovora o kreditu, što je konkretno bilo putem ilegalnih posrednika na strani vjerovnika, da će korisnik kredita vraćati anuitete/rate, koji sadržavaju dio glavnice i kamatu (koje kamate su bile i nezakonito ukamaćivane), na način kako je "ugovoreno" već bi proizlazilo da će kreditor povrat ostvariti kroz instrumente osiguranja pri čemu je omjer danog od strane banke i primljeno kroz sredstva osiguranja, zapravo lihvarska cijena, na što sve (obvezu korisnika kredita) se zaračunava i zatezna kamata (uz ukamaćenu kamatu), koju je u toj situaciji korisnik kredita nedvojbeno dodatno uvijek obvezan vratiti. Pritome ne može se zanemariti bitna činjenica da je u vrijeme sklapanja "ugovora na koje se problem odnosi" na snazi bio Ovršni zakon koji je omogućavao prodaju ovršne nekretnine za 1/3 njihove vrijednosti te da je nadzorom poslovanja u društvima koja se bave kupovinom nekretnina u ovršnim postupcima nad dužnicima tih vjerovnika utvrđeno da su osnovani od samih tih vjerovnika sa ciljem kupnje tih nekretnina na javnim dražbama.
Kreditna sposobnost jest ocjena koja pokazuje može li potencijalni dužnik preuzeti obvezu redovitog plaćanja anuiteta/rate za konkretan iznos kredita. Svjesno davanje kredita kreditno nesposobnima, sagledavajući omjer vrijednosti danog u odnosu na vrijednost instrumenata osiguranja, uz uračunavanje zateznih kamata, protivno je načelu savjesnosti i poštenja te dovodi do primjene čl. 329 st. 1. ZOO-a: „ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti“.
EU je jedinstveno tržište, no i jedinstveno pravo područje, a jasno je da ti ugovori koji se ne mogu zakonom automatski proglasiti ništetni ako imaju međunarodni element, ništetni su jedinstveno za svih, primjenom pravne stečevine EU-a, kao i pojedinih nacionalnih prava, koje kao i konkretno primjenjivo pravo RH također ne dozvoljavaju lihvarstvo, odnosno takve ugovore sigurno nisu neovlašteni vjerovnici sklapali u matičnoj državi davanjem kredita kreditno nesposobnima, putem neovlaštenih posrednika, s ciljem nenaplate zakonite kamate, jer ta realnost naplate nije odrazumijevala kreditnu sposobnost, nego naplatu na ukupnoj imovini dužnika, čija vrijednost višestruko nadmašuje iznos dobiven kreditom.
U presudi suda EU C-449/13, CA ConsumerFinance SA v. Ingrid Bakkaus, od 12. kolovoza 2013. sud u bitnome zaključuje o bitnosti prilikom zaključenja ugovora o kreditu, transparentnosti ponude, troškova kredita, obveze procjene kreditne sposobnosti potrošača. Teret dokaza kreditne sposobnosti je na kreditoru, s čime u svezi prema zaključku suda kreditna sposobnost može se vršiti na temelju informacija koje je potrošač dao, ali isključivo pod uvjetom da postoji dostatna količina tih informacija i da puke izjave potrošača budu popraćene dokaznom dokumentacijom. Nastavno presuda Suda EU-a C-686/19, SIA Soho Group v. Pateretaju tiesibu aizsardzibas centrs od 16. srpnja 2020, t.26: "na rastućem kreditnom tržištu posebno je važno da se vjerovnici ne upuštaju u neodgovorno posuđivanje i da ne odobravaju kredite bez prethodne procjene kreditne sposobnosti. (...) Ne dovodeći u pitanje odredbe o kreditnom riziku iz Direktive 2006/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o osnivanju i obavljanju aktivnosti kreditnih institucija [(SL 2006., L 177, str. 1.)], vjerovnici bi trebali snositi odgovornost za provjeravanje kreditne sposobnosti potrošača u svakom pojedinačnom slučaju".
Protivnim postupanjem, odobravanjem kredita "jače ugovorne strane", "slabijoj", razvidan je cilj njegovog plasmana, nedopuštena pobuda iskorištavanjem slabije pozicije, lakomislenosti i nedovoljnog iskustva potencijalnog korisnika kredita. Isto je razlog ne samo ništetnosti takvih potrošačkih ugovora, nego takvih ugovora općenito, neovisno o položaju korisnika kredita (je li on potrošač), jer se radi o gruboj povredi načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), načela zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) te načelo zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a), odnosno gruboj povredi koja je na identičan način propisana i nacionalnim pravima drugih država, pa ako se i ne radi o potrošačkim ugovorima (npr, austrijskim ABGB-om te OGZ-om).
Zaključno, prilikom pitanja valjanosti ugovora uvijek treba posebno krenuti od toga radi li se o potrošačkim ugovorima koji su u posebnom području zaštite. No neovisno od toga, svi ugovori, bez obzira ulaze li u područje zaštite potrošača,u određenoj kompleksnoj činjeničnoj situaciji ne mogu se smatrati valjanima.
odvjetnica Marina Cvitko Tomić
