Kada se upravna stvar u upravnom postupku rješava u dva stupnja, tuženik u upravnom sporu uvijek je drugostupanjsko javnopravno tijelo, bilo kao donositelj konačnoga (drugostupanjskog) rješenja, bilo kao tijelo koje je u propisanom roku propustilo donijeti konačno rješenje (šutnja uprave).1 Prvostupanjsko tijelo, u rijetkim slučajevima, u upravnom sporu može imati položaj tužitelja2 ili zainteresirane osobe.
Dosljedno tome, kada se troškovi upravnog spora3 dosuđuju u korist tužitelja, a na teret tuženika, na podmirenje troškova spora ne može biti obvezano prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku. Čak ni kada je do ključnog razloga za usvajanje tužbenog zahtjeva u upravnom sporu došlo zbog povrede zakona u tom stadiju upravnog postupka. Tuženik (drugostupanjsko tijelo) koji, povodom žalbe, ne sanira konkretni nedostatak u postupanju prvostupanjskog tijela, izlaže se riziku podmirenja troškova spora.
Obveza naknade štete, kao akcesornoga (uzgrednog, sporednog, pridruženog) tužbenog zahtjeva4također može biti određena samo tuženiku, kao stranci u sporu. Ipak, s time u vezi u vidu je potrebno imati i sudsku praksu, prema kojoj je ovdje riječ samo o šteti koju je počinio tuženik (npr. Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Usž-299/14-8 od 10. srpnja 2014.)5, a ne bilo o kojem građanskopravnom obliku štete povezane s odlučivanjem o predmetnoj stvari.6
S druge strane, obveza izvršenja presude može biti upravljena prema tuženiku, ali i prema prvostupanjskom tijelu (članak 81. ZUS-a). Mogućnost da prvostupanjsko tijelo bude obveznik izvršenja vrijedi kako kod kasacijske presude (u varijanti poništenja rješenja obaju stupnjeva i vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak), tako i kod reformacijske presude (u inačici poništenja rješenja obaju stupnjeva, uz nalog prvostupanjskom tijelu da, u izvršenju presude, donese razrađujući upravni akt, bez ponovnog preispitivanja merituma stvari o kojem je odlučeno presudom). Stoga se, u kontekstu odredbi članka 81. ZUS-a, i prisilno izvršenje presude, ako do njega dođe, provodi izricanjem novčane kazne čelniku onog tijela (drugostupanjskoga ili prvostupanjskog) koje je dužno izvršiti presudu.
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 V. članak 18. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), vezano uz članak 3. stavak 1. točka 1. i 3. toga Zakona.
^ 2 Posrijedi su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u predmetima vezanima uz svoj samoupravni djelokrug, kao i prvostupanjska tijela koja su upravni spor izričito ovlaštena pokrenuti na temelju odredbe posebnog zakona (primjerice: članak 26. stavak 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, "Narodne novine", br. 25/13. i 85/15.; članak 63. stavak 5. Zakona o državnim službenicima, "Narodne novine", br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12. - službeni pročišćeni tekst, 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19. i 98/19.).
^ 3 O troškovima upravnog spora v. članak 79. ZUS-a.
^ 4 V. članak 22. stavak 4. i članak 59. ZUS-a.
^ 5 Ovo razumijeva rizik da uvrštavanjem uzgrednog zahtjeva naknade štete koji ne ulazi u spomenute okvire, a potom i odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva, takva odbijajuća odluka upravnog suda bude smatrana presuđenom stvari prilikom eventualnoga kasnijeg podnošenja tužbe radi naknade štete u parničnom postupku.
^ 6 Usto, zahtjev za naknadu štete mora biti specificiran (npr. Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Usž-514/15 od 7. listopada 2015.). Zahtjev za naknadu troškova odvjetniku, što se odnosi na nagradu za rad i naknadu troškova odvjetnika u upravnom postupku i upravnom sporu, nije zahtjev za naknadu štete u smislu članka 22. stavak 4. ZUS-a (npr. Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Usž-349/15 od 30. travnja 2015.).
