Lišenje roditeljske skrbi najteža je mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta koja se roditeljima može izreći. Ova mjera za rezultat i smisao ima potpuno onemogućavanje roditelja u njihovoj skrbi za dijete zbog učinjenih štetnih postupaka.
Roditeljska skrb predstavlja pravo svakog roditelja, s time da to pravo u sebi sadrži i obvezu na određenu kvalitetu ponašanja u odnosu na svako dijete. U tom smislu Obiteljski zakon (NN br. 103/15., 98/19., 47/20. – dalje u tekstu ObZ) člankom 170. propisuje da će sud roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da on zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava.
Radi se o općoj pretpostavci koja se ponekad pojavljuje kao zloupotreba, a ponekad kao grubo kršenje. Primjeri takvog ponašanja navedeni su egzemplifikativno u čl. 171. ObZ-a i najčešći su, najdrastičniji i najopasniji slučajevi roditeljskog postupanja protivnog smislu i duhu roditeljske skrbi. Zajedničko je obilježje svih opisanih slučajeva da krše djetetova prava, poglavito pravo na život i pravo na tjelesno i duševno zdravlje. Pritom, motivi i uzroci koji su roditelje naveli na takvo štetno ponašanje nisu od značaja.
S obzirom na posebnu osjetljivost djece kao najranjivijih članova društva, takva su ponašanja uglavnom ujedno i kaznena djela. Tako je napuštanje djeteta člankom 176. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. – dalje u tekstu KZ) određeno kao kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora do tri godine.
Smisao je roditeljske skrbi zajednički život djece i roditelja u istoj obiteljskoj zajednici, a roditelj koji napušta dijete, osim što čini kazneno djelo, pokazuje i potpunu nebrigu za dijete. Čin napuštanja svojeg djeteta, predstavlja nedopušteno odricanje od roditeljske skrbi i takav roditelj ne pokazuje namjeru da skrbi o svojem djetetu. Budući da je roditeljska dužnost skrbiti o životu i zdravlju svojeg djeteta (čl. 93. ObZ-a), i o svim ostalim sadržajima koji djetetu omogućuju ostvarivanje njegovih prava i odrastanje, kad roditelj napusti dijete on ne pokazuje ni minimum interesa za svoje dijete. To predstavlja valjani razlog za lišenje roditeljske skrbi i pronalaženje zamjenske skrbi za dijete (bilo posvojenjem ili udomiteljstvom i skrbništvom).
Pokretanje postupka
Rješenje o lišenju prava na roditeljsku skrb sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja, centra za socijalnu skrbi ili državnog odvjetnika za mladež.
Doseg i pravni učinci mjere
Odluka o lišenju roditeljske skrbi može se odnositi na jednog ili oba roditelja, a pritom njome roditelj može biti u potpunosti ograničen u roditeljskoj skrbi za pojedino dijete ili za svu djecu. Katkad se događa da roditelj svojim ponašanjem ugrožava samo jedno dijete, dok s drugom djecom postupa na zadovoljavajući način. Međutim, teško je zamisliti situaciju da štetno ponašanje roditelja u odnosu na jedno dijete u istom kućanstvu ne bi imalo negativnog utjecaja na ostalu djecu. Stoga je u takvim situacijama potrebno posebnu pozornost usmjeriti prema mogućim štetnim posljedicama za dijete koje nije objektom roditeljske zlorabe ili grubog kršenja roditeljske skrbi.
Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi, no sud mu može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom. Nadalje, roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima i dalje dužnost plaćati uzdržavanje za dijete. Roditelju lišenom roditeljske skrbi pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja u svakom slučaju prestaju posvojenjem djeteta.
Vraćanje prava na roditeljsku skrb
Pravo na roditeljsku skrb sukladno čl. 176. ObZ-a može biti vraćeno rješenjem suda u izvanparničnom postupku ako prestanu razlozi zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb, osim ako dijete prije toga bude posvojeno. Prijedlog za vraćanje roditeljske skrbi mogu podnijeti dijete, roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ili centar za socijalnu skrb.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
