Od tromih državnih aparata diljem svijeta očekuje se čudesna preobrazba putem procesa ubrzane digitalizacije u moderne i učinkovite sustave koji će prvenstveno odgovarati na izazove društva modernog doba. Tendencije visokih očekivanja od digitalnog doba osobito su prisutne u javnom diskursu oko razvoja javne uprave Republike Hrvatske. Nekritički se odnoseći prema digitalnim mogućnostima novoga doba i očekujući da će taj proces potaknuti preporod sustavno zanemarivane državne uprave stvara se privid jednostavnog, jednoobraznog rješenja znatno kompleksnijeg problema. Digitalizaciju prizivaju svi od običnih građana pogođeni tromošću sustava do političara koji često tu magičnu riječ koriste kao univerzalno rješenje za sve probleme ne samo središnje nego i lokalne te područne uprave i samouprave.
Digitalna reforma koja se pri tome priziva namjerno ili slučajno zanemaruje jednu temeljnu činjenicu – sustav koji je postojao prije digitalnog doba u mnogim zemljama je funkcionirao i služio građanima, kako sada možemo očekivati da će novi sustav uspjeti tamo gdje stari sustav nije, pri tome ne mijenjajući obrasce postupanja ni aktere? Zanemaruje se da proces digitalizacije zahtjeva velika ulaganja novca u infrastrukturu i hardware te angažman visokokvalificirane radne snage koje trenutno kronično nedostaje. Uz to digitalizacija zahtjeva dodatan angažman postojećih kadrova u državnoj upravi, ulaganje u njihovo osposobljavanje i obrazovanje a to je nešto na čemu se često i do sada štedjelo. Napominjemo kako je i državna uprava posljednjih deset godina pod znatnim pritiskom sve većih ušteda i pritiska prema smanjenju broja zaposlenika i njenog ukupnog troška.
Podsjećamo da je trenutačno na snazi Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama ("Narodne novine" broj 70/16., 50/17., 37/18., 71/18., 91/18. i 33/20.) koja je samo jedna u nizu sličnih odluka koja služi formiranju restriktivne politike prema zapošljavanju službenika i namještenika u državnoj upravi, smanjujući i ograničavajući njihov broj. Pa tako navedena odluka propisuje u članku 2. tzv. politiku „dva za jedan“ pri zapošljavanju novih zaposlenika.
Dok traje zabrana zapošljavanja novih zaposlenika mnogobrojnim dokumentima i zakonima nastoji se proširiti digitalizacija javnih usluga. Između ostalog Zakonom o državnoj informacijskoj infrastrukturi ("Narodne novine" broj 92/14.) propisuje se u članku 2. definicija Državne informacijske infrastrukture (DII) kao sustava koji čine zajednička državna osnovica za sigurnu razmjenu podataka i alati za interoperabilnost kao što su Metaregistar, tehnički standardi, klasifikacije, javni registri, sustav e-Građani, te mreže državne informacijske infrastrukture HITRONet i CARNet. Istim zakonom se daje i definicija Sustav e-Građani koji je temeljem Zakona dio državnog informacijskog sustava, a čine ga središnji državni portal, nacionalni identifikacijski i autentifikacijski sustav i sustav osobnog korisničkog pretinca.
Istaknuti treba i nedavno objavljenu Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine ("Narodne novine broj" 13/21.) koja na više mjesta naglašava važnost digitalizacije javnih usluga. U djelu Učinkovito i djelotvorno pravosuđe Strategija navodi kako: „Poboljšanje produktivnosti rada sudaca uključuje daljnji razvoj sustava mjerila i ponderiranja sudskih slučajeva, ubrzavanje digitalizacije sustava upravljanja sudskim spisima i općenito digitalizaciju na području razmjene dokumenata i komunikacije u sudskim postupcima.“ A kao jedan od strateških ciljeva Strategije naveden je Strateški cilj 11. »Digitalna tranzicija društva i gospodarstva. Navedeno samo naglašava važnost digitalizacije u budućem razvoju pravosuđa i javne uprave Republike Hrvatske.
Digitalizacija je očito iznimno važna u razvoju Republike Hrvatske pa je tako potrebno istaknuti i njene negativne aspekte. Negativni aspekti digitalizacije su između ostalog: prijetnje vezane za zaštitu osobnih podataka, prevelika složenost digitalnih sustava kako za korisnike tako i za javna tijela koja ih koriste, organizacija i pohrana podataka, ranjivost digitalnih sustava na vanjske ugroze od strane drugih država ili terorizma, utjecaj dostupnih digitalnih sadržaja na produktivnost službenika i namještenika, nedostatak komunikacije u realnom vremenu između službenika i građana, smanjena pouzdanost obzirom na veliku ovisnost o hardwareu i infrastrukturi (pad sustava usred preopterećenosti ili tehničkih poteškoća).
Zaštita osobnih podataka je zadnjih godina postala iznimno važna tema diljem svijeta. Digitalizacija omogućuje grupiranje, pohranu i dijeljenje osobnih podataka na razinama koje do sada nikada nisu bile moguće. Osobni podaci milijuna ljudi postaju predmet nedozvoljene pohrane, korištenja i zlouporabe, pa tako i osobni podaci koje prikupljaju javna tijela često budu protuzakonito korišteni, dijeljeni i prikupljani od strane neovlaštenih osoba. Problem koji je postojao i prije digitalnog doba je sada višestruko veći obzirom na lakoću zlouporabe od strane osoba koje imaju pristup bazama podataka državnih tijela. Problem s kojim su suočene države diljem svijeta i za koje se još traže sveobuhvatnija rješenja često se spominje kao najnegativniji aspekt digitalizacije. Ali nije jedini problem.
Organizacija i pohrana podataka se često zanemaruje kao problem a ključan je faktor učinkovitog korištenja podataka tijela tijelima javne uprave. Kompleksni sustavi pohrane i organizacije izazov su za svaki sustav obzirom na ciljeve zaštite podataka i učinkovitosti javne uprave te na materijalna sredstva koja je potrebno uložiti da bi se sustav pravilno postavio. Sustavi traže kompleksnu izgradnju i visoko kvalificiranu radnu snagu sposobnu na pravilan način uspostaviti njihovo funkcioniranje. Od pravilne izgradnje sustava ovisi njena daljnja uporabljivost.
Digitalni sustavi su ranjivi na hakerske napade i samim time izloženi su šteti koju mu mogu nanijeti kako neprijateljske države tako i terorističke skupine. Za razliku od vremena prije digitalnog doba razmjer štete koji je moguć znatno je veći nego ikada prije jer je sve više i više sustava digitalno i samim time ranjivo na hakerske napade. Time se povećava i trošak zaštite sustava i izradu protumjera zaštite od potencijalnih hakerskih napada.
Sustavi koji se često razvijaju kako bi koristili građanima i olakšali komunikaciju sa javnim tijelima zbog svoje kompleksnosti ali i nedostupnosti materijalnih sredstava ostaju nedostupni dijelu društva. Starije osobe, osobe slabijeg imovinskog stanja, neobrazovane osobe, osobe sa poteškoćama u razvoju imaju velike probleme pri korištenju sustava koji zahtijevaju informacijsku pismenost i dostupnost hardwarea, te njegovu povezanost sa internetom. Za njih je cijeli spektar usluga koje nude on-line sustavi nedostupan. Prisjetimo se nedavnog primjera on line prijave za testiranje na COVID ili on-line prijave za cijepljenje. Takve osobe i dalje ovise o starim metodama prijava i o dostupnosti usluga u tradicionalnim oblicima.
Tema o kojoj se slabo govori je utjecaj dostupnih on-line sadržaja na produktivnost javnih službenika i namještenika. Poremećaje vezane za koncentraciju i radnu produktivnost znanstvenici naveliko analiziraju dok se u domaćoj javnosti o tome iznimno malo govori. Bombardiranje informacijama od strane dostupnih medija, zasićenost raznim besmislenim taskovima i e-mailovima, te niska razina koncentracije koji su vezani za to, znatno utječu na produktivnost državnih službenika i namještenika. Sami sustavi u kojima službenici i namještenici rade zbog svoje složenosti zahtijevaju angažman na tehničkim aspektima sustava te se pri tome gubi suština rješavanja problema građana kao javne usluge.
Pouzdanost je također često zanemarena kao faktor digitalizacije. Sustav ovisi o mnogim vanjskim faktorima a kao jedan od elementarnijih je električna energija čiji pad prouzrokuje i pad digitalnog sustava javne uprave. Pohrana podataka i njihova mogućnost oštećenja su također faktori opasnosti za pouzdanost i održivost sustava. Navedeno se može otkloniti tehničkim rješenjima ali kao što smo naglasili to opet zahtjeva ulaganja i tehničko znanje.
Negativnu stranu digitalizacije predstavlja i otuđenje javne uprave od neposrednog kontakta sa građanima. Sve se više usmjerava prema on-line uslugama i gubi se neposrednost kontakta sa korisnicima javnih usluga. Neposredan ljudski kontakt u nekim segmentima osobito socijalne skrbi i dalje ostaje presudan za učinkovito obavljanje zakonom propisanih dužnosti.
Digitalizacija je sa sobom donijela mnoge pozitivne pomake u razvoju javnih usluga, rada državne i lokalne uprave i pomogla je građanima ostvarivanju njihovih prava i dobivanju traženih usluga. Ne može se osporiti korist digitalne revolucije i njen učinak na cjelokupno društvo je nemjerljiv. Ovim člankom se želi ukazati da unatoč entuzijazmu koji svi pokazujemo prema digitalizaciji i dalje treba zadržati kritički pogled na njen razvoj kako bi maksimizirali njene pozitivne učinke i minimalizirali njene negativne učinke.
Roko Hranjec, mag. iur.
