Sigurna treća zemlja u postupku međunarodne zaštite

Naime, umjesto da rješava zahtjev za azil ili međunarodnu zaštitu to tijelo može zahtjev odbaciti i tražitelje azila uputiti na povratak u sigurnu treću zemlju iz koje su došli u Republiku Hrvatsku, ne ulazeći u njegovu osnovanost zahtjeva, i to primjenom instituta sigurne treće zemlje u smislu članaka 45. i 43. stavka 1. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 70/15. i 127/17.; u daljnjem tekstu: ZMPZ).

Takvo se zakonsko rješenje može na prvi pogled, činiti idealnim za zemlju koja je suočena s velikim priljevom tražitelja azila. Međutim, prilikom procjene jesu li susjedne zemlje sigurne treće zemlje u smislu ZMPZ-a potrebno je proučiti brojna izvješća međunarodnih organizacija o stanju u tim zemljama, a posebno se situacija pogoršala zbog pandemije bolesti COVID-19.

U radu ćemo prikazati glavne naglaske iz te opsežne odluke kojom je ustavna tužba usvojena te je predmet vraćen na prvostupanjski upravni sud na ponovni postupak.

Bitne činjenice predmeta

Muslima H. i Rahmatshah H. supružnici su i roditelji osmero maloljetne djece, Farishta H. druga je supruga podnositelja s kojim ima dvoje maloljetne djece, a Nilab H. je punoljetna kći podnositelja. Prema vlastitim tvrdnjama svi oni (ukupno 14) su državljani Afganistana.

Iz navoda ustavne tužbe i dokumentacije koju su dostavili podnositelji i MUP proizlazi da su podnositelji sa svojom djecom (osim Maryam koja je rođena u tijeku migracije u Bugarskoj) prije nekoliko godina napustili Afganistan te preko Turske i Grčke došli do Republike Srbije u kojoj su boravili preko godine dana. Muslima H. i sva maloljetna djeca krenuli su 21. studenoga 2017. iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku s ciljem traženja međunarodne zaštite. Nakon višesatnog hodanja preko polja, prema navodima ustavne tužbe, prešli su državnu granicu i stupili na teritorij Republike Hrvatske a kad su se htjeli odmoriti, oko 21 sat, pristupili su im policijski službenici hrvatske granične policije. Odmah su zatražili međunarodnu zaštitu, a granični policajci, prema navodima podnositelja, vikali su na njih i naložili im povratak u Republiku Srbiju. Nakon pogibije mlt. Madine, podnositeljima je naloženo da se vrate u policijsko vozilo i policijski službenici su ih odvezli do granice s Republikom Srbijom te predali policiji Republike Srbije.

Svi podnositelji su sa svojom maloljetnom djecom 21. ožujka 2018. ponovno ušli u Republiku Hrvatsku te su u Policijskoj postaji Vrbanja usmeno izrazili namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Zahtjev je u pisanom obliku preuzet od podnositelja 23. ožujka 2018. Istog su dana poučeni o besplatnoj pravnoj pomoći te su s liste pružatelja besplatne pravne pomoći, u skladu s odredbama članka 117. Zakona o strancima ("Narodne novine" broj 130/11., 74/13. i 69/17.), odabrali I. C., odvjetnicu u Kutini. Od svibnja 2018. podnositelje je u postupku zastupala izabrana odvjetnica S. B. J.

Nakon što su u postupku saslušani te budući da su u Republiku Hrvatsku nezakonito ušli iz Republike Srbije, MUP je zahtjev odbacio, ne ulazeći u njegovu osnovanost i to primjenom instituta sigurne treće zemlje u smislu članaka 45. i 43. stavka 1. točke 3. ZMPZ-a. Razloge za takvu odluku MUP obrazlaže na način da se Ustavom Republike Srbije jamče temeljna ljudska i manjinska prava, uključujući slobodu mišljena i savjesti, izražavanja, vjere, kretanja, okupljanja, udruživanja, jednakost kao i zabrana diskriminacije nacionalnih manjina. Republika Srbija ratificirala je ključne međunarodne instrumente ljudskih prava, i to: Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije; Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima; Konvenciju protiv mučenja i Konvenciju o pravima djeteta. Također, uspostavljena su funkcionalna neovisna tijela za zaštitu ljudskih prava. Republika Srbija je potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što znači da postoji mogućnost obraćanja Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), kojim se jamči učinkovit sustav pravnih sredstava protiv kršenja ljudskih prava. Republika Srbija, kao nasljednica nekadašnje SFRJ, obveznica je Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokola iz 1967. o statusu izbjeglica. Zakonom o azilu i Zakonom o strancima propisano je načelo non-refoulment, a Komisija za azil je nadležno tijelo pune jurisdikcije za drugostupanjski postupak povodom pravnih lijekova dok je Upravni sud, u trećem stupnju, sudbeno tijelo pune jurisdikcije. Prema podacima UNHCR-a objavljenim u veljači 2018. u Republici Srbiji je odobreno ukupno 47 izbjegličkih statusa i 62 supsidijarne zaštite, od čega 4 izbjeglička statusa i 5 supsidijarnih zaštita državljanima Afganistana.

Podnositelji su protiv rješenja o odbačaju zahtjeva za međunarodnu zaštitu pokrenuli upravni spor, a Upravni sud u Osijeku odbio je tužbe podnositelja uz zaključak da je postupak pravilno proveden. U odnosu na stanje u trećoj zemlji - Republici Srbiji, u koju se vraćaju podnositelji, Upravni sud u Osijeku zaključuje: "Pored toga valja dodati je Republika Srbija potpisnica Ženevskih konvencija, a u tijeku su strukturne i organizacijske reforme u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije, u okviru poglavlja 24. Europska komisija prati stanje i napredak reformi u području azila, radi daljnjeg usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije i međunarodnim standardima. Sustav azila u Republici Srbiji sada se temelji na novom Zakonu o azilu i privremenoj zaštiti ("Službeni glasnik Republike Srbije", broj: 24/18.). Naime, taj je Zakon usklađen sa europskim standardima, a Zakon precizno definira prava i obaveze svih sudionika u postupku međunarodne zaštite, kao i samog postupka. Zakon propisuje poštivanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), osigurava uvjete prihvata tražitelja međunarodne zaštite, osigurava posebnu zaštitu maloljetnika i žena, propisuje nadležna tijela i postupak o podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u kojemu u prvostupanjskom postupku odlučuje Kancelarija za azil, a u drugostupanjskom postupku o žalbama odlučuje Komisija za azil, dok je sudska kontrola odluka upravnih tijela propisana odredbom članka 22. Dakle, tuženik je u osporavanom aktu suštinski naveo i obrazložio kumulativne zakonske razloge iz članka 46. ZMPZ-a radi kojih Republiku Srbiju svrstava u kategoriju europskih sigurnih trećih zemalja odnosno da je to zemlja koja je ratificirala i primjenjuje odredbe Konvencije iz 1951. i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući standarde o učinkovitom pravnom lijeku, te je uspostavila učinkovit postupak odobrenja zaštite sukladno Konvenciji iz 1951.(...) Stoga ovaj Sud smatra da pravni okvir u Republici Srbiji jamči tužitelju zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda kao i efikasan i pravičan postupak međunarodne zaštite, i stoga je mišljenja da će u Republici Srbiji prema tužitelju biti postupano u skladu sa svim načelima koja štite tražitelje od lančanog refoulement-a."

Visoki upravni sud je odbio žalbe podnositelja i potvrdio prvostupanjske presude i upravna rješenja.

Načelna stajališta u vezi čovječnog postupanja prema tražiteljima azila i njihov povratka u sigurne treće zemlje

Podnositelji u ustavnim tužbama, prije svega, prigovaraju da je prema njima postupano nečovječno u postupku odobrenja međunarodne zaštite, posebno u dijelu postupka pred MUP-om kada su ispitivani "nedopuštenim policijskim metodama" i tjerani na "priznanje" a sve u cilju onemogućavanja pružanja pravne pomoći i "deportacije" iz Republike Hrvatske.

Također se u svim ustavnim tužbama detaljno obrazlaže zašto Republika Srbija nije sigurna treća zemlja te da bi udaljenje/vraćanje podnositelja u Republiku Srbiju bilo protivno članku 3. Konvencije.

Polazeći od tih navoda ustavne tužbe, Ustavni sud ih je ocijenio s aspekta moguće povrede članka 23. stavka 1. Ustava odnosno članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst i 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, sadržana u članku 3. Konvencije, jedna je od najvažnijih vrijednosti demokratskih društava. To je i civilizacijska vrijednost usko povezana s poštivanjem ljudskog dostojanstva, što je dio same biti Konvencije (v. Khlaifia i drugi protiv Italije [Vv], br. 16483/12, § 158., presuda od 15. prosinca 2016.).

Države ugovornice imaju pravo, prema dobro utvrđenom međunarodnom pravu i sukladno svojim ugovornim obvezama uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (v. između mnogih drugih izvora, Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81, § 67., presuda od 28. svibnja 1985., Serija A br. 94, i Mohammadi protiv Austrije, br. 71932/12, § 58., presuda od 3. srpnja 2014.).

Međutim, izručenje ili bilo koja druga mjera udaljenja stranca može otvoriti pitanje na temelju članka 3. Konvencije i izazvati odgovornost države ugovornice na temelju Konvencije, ako postoje osnovani razlozi za vjerovanje da će osoba o kojoj se radi, bude li udaljena, biti u državi primateljici suočena sa stvarnim rizikom izloženosti postupanju protivnom članku 3. Konvencije. U takvim okolnostima članak 3. pretpostavlja obvezu da se pojedinac ne udalji u tu zemlju (v. Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 14038/88,§§ 90. - 91., presuda od 7. srpnja 1989., Serija A br. 161.; Vilvarajah i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 13163/87, 13164/87, 13165/87, 13447/87 i 13448/87, § 103., presuda od 30. listopada 1991., serija A br. 215; H.L.R. protiv Francuske, br. 24573/94, § 34., presuda od 29. travnja 1997., Izvješća o presudama i odlukama 1997-III; Salah Sheekh protiv Nizozemske, br. 1948/04, § 135., presuda od 11. siječnja 2007.; i Hirsi Jamaa i drugi protiv Italije [Vv], br. 27765/09, § 114., presuda od 23. veljače 2012., ECHR 2012).

Procjena postojanja osnovanosti razloga za vjerovanje da se podnositelj zahtjeva suočava sa stvarnim rizikom izloženosti postupanju protivnom članku 3. Konvencije mora nužno biti vrlo stroga (v. Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], br. 22414/93, § 96., presuda od 15. studenoga 1996., Izvješća 1996-V) i neminovno uključuje ispitivanje uvjeta u zemlji primateljici od strane nadležnih državnih tijela i kasnije od strane ESLJP-a prema standardima iz članka 3. Konvencije (v. Mamatkulov i Askarov protiv Turske [Vv], br. 46827/99 i 46951/99, § 67., presuda od 4. veljače 2005., ECHR 2005-I). Ovi standardi pretpostavljaju da ono zlostavljanje za koje podnositelj zahtjeva tvrdi da će s njim biti suočen ako bude vraćen, mora dosegnuti minimalnu razinu ozbiljnosti da bi ušlo u domašaj članka 3. Konvencije. Ocjena toga je relativna i ovisi o svim okolnostima slučaja (v. Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 45276/99, § 60., presuda od 6. ožujka 2001., ECHR 2001-II).

Dužnost države protjerivanja u slučajevima udaljenja tražitelja azila u treću zemlju bez ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azil

U slučajevima kada vlasti odluče udaljiti tražitelje azila u treću zemlju, ESLJP je utvrdio da to ne mijenja odgovornost države ugovornice u odnosu na dužnost da ih ne deportira (udalji) ako su dokazani osnovani razlozi za vjerovanje da bi ih takav čin izložio, izravno (tj. u toj trećoj zemlji) ili neizravno (na primjer, u zemlji podrijetla ili u drugoj zemlji), postupanju protivnom posebice članku 3. (v. M.S.S. protiv Belgije i Grčke, br. 30696/09, §§ 342., 343. i §§ 362. - 368., presuda od 21. siječnja 2011.).

Međutim, kada država ugovornica ide za tim da azilanta udalji u treću zemlju, bez ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azil, obveza da pojedinca ne izlaže stvarnom riziku postupanja protivnom članku 3. Konvencije ispunjava se na način koji je različit od onog u slučajevima vraćanja u zemlju podrijetla. Dok u takvoj situaciji tijela nadležna za protjerivanje ispituju je li zahtjev za azil osnovan i sukladno tome bave se navodnim rizicima u zemlji podrijetla, u prethodnoj situaciji glavno je pitanje da li će pojedinac u trećoj zemlji primateljici imati pristup odgovarajućem postupku azila ili neće. To zato što je na trećoj zemlji primateljici da ispita osnovanost zahtjeva za azil, ako je takav zahtjev podnesen nadležnim vlastima te zemlje. Pored ovog glavnog pitanja, kada se navodni rizik od izlaganja postupanju protivnom članku 3. Konvencije odnosi, na primjer, na uvjete lišenja slobode ili na uvjete života za tražitelje azila u trećoj zemlji primateljici, država protjerivanja treba ocijeniti i taj rizik.

ESLJP je u predmetu Ilias i Ahmed protiv Mađarske [Vv] (br. 47287/15, presuda od 21. studenoga 2019.) posebno naveo da u odnosu na države ugovornice na koje se primjenjuje EU Direktiva o postupcima azila, njeni članci 33., 38. i 43., u svjetlu uvodnih izjava 38. - 48. omogućuju donošenje nacionalnog zakonodavstva koje pod određenim uvjetima dopušta da se suzdrži od ispitivanja osnovanosti zahtjeva za međunarodnom zaštitom (tj. da se suzdrži od ispitivanja ispunjava li osoba uvjete za međunarodnu zaštitu, i da se stoga, suzdrži od ispitivanja rizika u zemlji podrijetla) i umjesto toga poduzme ispitivanje dopuštenosti u smislu gore spomenute EU Direktive (posebice, može li se razumno pretpostaviti da će druga država provesti ispitivanje meritum ili pružiti zaštitu). Ako je odabrana druga mogućnost i ako je utvrđeno da je zahtjev za azil nedopušten, u zemlji koja je tako odlučila ne provodi se ispitivanje osnovanosti.

U tom predmetu ESLJP je utvrdio da je u svim slučajevima udaljenja tražitelja azila iz države ugovornice u treću međuzemlju bez ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azil, bez obzira je li treća zemlja primateljica država članica EU-a ili nije ili je li treća zemlja država stranka Konvencije ili nije - dužnost države udaljenja temeljito ispitati pitanje postoji li stvarni rizik da će tražitelju azila u trećoj zemlji primateljici biti onemogućen pristup, adekvatnom postupku azila koji nju ili njega štiti od protjerivanja ili vraćanja (refoulement). Ako se utvrdi da postojeća jamstva u tom pogledu nisu dovoljna, članak 3. Konvencije pretpostavlja dužnost da tražitelji azila ne budu udaljeni u treću zemlju.

Kada država udalji tražitelje azila u treću zemlju bez ispitivanja osnovanosti njihovog zahtjeva za azil, takvom udaljenju u treću zemlju mora prethoditi temeljito ispitivanje pruža li postupak azila u trećoj zemlji primateljici dovoljna jamstva kako bi se izbjeglo da podnositelj zahtjeva za azil bude, izravno ili neizravno, udaljen u svoju zemlju podrijetla bez odgovarajuće ocjene rizika s kojima se suočava s aspekta članka 3. Konvencije. Naknadno utvrđenje činjenice da tražitelj azila u svojoj zemlji podrijetla nije izložen riziku, ako je to učinjeno u nacionalnom ili međunarodnom postupku, ne može služiti da se država retroaktivno oslobodi naprijed opisane postupovne obveze. Ako bi bilo drugačije, tražitelji azila koji su suočeni sa smrtnom opasnošću u svojoj zemlji podrijetla mogli bi se zakonito i po skraćenom postupku udaljiti u "nesigurne" treće zemlje. Takav bi pristup u praksi učinio besmislenom zabranu zlostavljanja u slučaju protjerivanja azilanata.

U tom smislu, ako se države odluče za udaljenje u treću sigurnu zemlju bez ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azilom, dovoljno je temeljito ispitati može li sustav azila te treće zemlje na odgovarajući način riješiti njihove zahtjeva.

Priroda i sadržaj dužnosti da se osigura da je treća zemlja "sigurna"

Na temelju dobro utvrđenih načela na kojima se temelji njegova sudska praksa na temelju članka 3. Konvencije u vezi s protjerivanjem tražitelja azila, ESLJP je utvrdio da navedena obveza zahtijeva od nacionalnih tijela koja primjenjuju načelo "sigurne treće zemlje " temeljito ispitivanje relevantnih uvjeta u trećoj zemlji, a posebno, pristupu i pouzdanosti njezinog sustava azila (v. M.S.S. protiv Belgije i Grčke, navedeno, §§ 344. - 359. i §§ 365. - 368.).

Nadalje, niz načela razvijenih u sudskoj praksi ESLJP-a u vezi s procjenom rizika u zemlji podrijetla tražitelja azila primjenjuju se također mutatis mutandis na ispitivanje od strane nacionalnih tijela je li treća zemlja iz koje je tražitelj azila došao "sigurna" (v. pristup koji je primijenjen u M.S.S. protiv Belgije i Grčke, navedeno, §§ 346. - 352 i §§ 358. - 359). Posebice, iako su osobe koje traže azil dužne navesti i obrazložiti svoje pojedinačne okolnosti kojih nacionalna tijela ne mogu biti svjesna, ta nacionalna tijela moraju po službenoj dužnosti provesti aktualnu procjenu, posebice dostupnosti i funkcioniranja sustava azila države primateljice i zaštitnih mjera koja taj sustav pruža u praksi. Procjena se mora provesti, ponajprije, s obzirom na činjenice koje su nacionalnim tijelima bile poznate u trenutku protjerivanja, ali dužnost je tih tijela da traže sve relevantne općenito dostupne podatke u tom smislu (Sharifi protiv Austrije, br. 60104/08, §§ 31. i 32., presuda od 5. prosinca 2013). U načelu, smatraju se poznatim opći nedostaci (sustava azila) koji su dobro dokumentirani u autoritativnim izvješćima, posebno UNHCR-a, Vijeća Europe i tijela EU-a, smatraju poznatim (v. M.S.S. protiv Belgije i Grčke, navedeno, §§ 346. - 350., v., također, mutatis mutandis, F. G. protiv Švedske, citirano gore, §§ 125. - 127). Država protjerivanja ne može samo pretpostaviti da će se prema azilantu u trećoj zemlji primateljici postupati u skladu s konvencijskim standardima, već naprotiv najprije mora provjeriti na koji način vlasti te zemlje primjenjuju svoje zakonodavstvo o azilu u praksi (v. M.S.S. protiv Belgije i Grčke, navedeno, § 359.).

Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj pred Ustavnim sudom

Glavni prigovor podnositelja na temelju članku 3. Konvencije bio je da će oni biti udaljeni s teritorija Republike Hrvatske unatoč jasnim pokazateljima da u Republici Srbiji neće imati pristup odgovarajućem postupku azila koji može zaštititi od protjerivanja ili vraćanja (refoulement).

Ustavni sud, u odnosu na prigovore podnositelja da Republika Srbija nije sigurna treća zemlja, utvrđuje da je MUP, odlučujući o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, proprio motu ispitao opće sigurnosno stanje i stanje postupaka davanja azila i međunarodne zaštite u Republici Srbiji te utvrdio da je Republika Srbija potpisnica Konvencije, Ženevskih konvencija iz 1951., a u tijeku su strukturne i organizacijske reforme u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije u okviru područja azila koje se temelje na novom Zakonu o azilu i privremenoj zaštiti iz 2018. Taj zakon, prema utvrđenju Ministarstva i sudova, precizno definira prava i obaveze svih sudionika u postupku međunarodne zaštite, kao i samog postupka. Zakon propisuje poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, osigurava uvjete prihvata tražitelja međunarodne zaštite, osigurava posebnu zaštitu maloljetnika i žena, propisuje nadležna tijela i postupak o podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u kojemu u prvostupanjskom postupku odlučuje Kancelarija za azil, a u drugostupanjskom postupku o žalbama odlučuje Komisija za azil, a osigurana je i sudska kontrola zakonitosti tih akata u upravnom sporu. Upravni sud je zaključio da pravni okvir u Republici Srbiji jamči podnositeljima zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda kao i efikasan i pravilan postupak međunarodne zaštite te je mišljenja da će u Republici Srbiji prema podnositeljima biti postupano u skladu sa svim načelima koja štite tražitelje azila od lančanog refoulementa.

Upravni sud u Osijeku je također, u povodu prigovora podnositelja iznesenog tijekom upravnog spora pokrenutog protiv odluke o odbacivanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu, izvršio uvid u izvješća UNHCR-a o Srbiji iz veljače 2018. te utvrdio da je u Srbiji odobreno ukupno 47 izbjegličkih statusa i 62 supsidijarne zaštite, od čega 4 izbjeglička statusa i 5 supsidijarnih zaštita državljanima Afganistana.

Ustavni sud je u odluci broj: U-III-424/2019 od 17. prosinca 2019. utvrdio da će sam izvršiti analizu stanja u državu u koju se vraćaju migranti, ako se još uvijek nalaze u Republici Hrvatskoj.

Budući da podnositelji (prema dostupnim obavijestima) još nisu upućeni u Republiku Srbiju, Ustavni sud je nakon nadležnih tijela sam izvršio procjenu stanja u Republici Srbiji kako bi utvrdio kakvo je stanje prava tražitelja azila u toj državi, te prijeti li podnositeljima ozbiljna mogućnost protjerivanja u treću državu bez odgovarajućeg postupka koji je u skladu sa zahtjevima iz članka 3. Konvencije kada su u pitanju prava tražitelja azila ili međunarodne zaštite.  

Kako bi utvrdio stanje prava i postupanja prema migrantima i tražiteljima azila i međunarodne zaštite, Ustavni sud je izvršio uvid u izvještaj Beogradskog centra za ljudska prava "Pravo na azil u Republici Srbiji 2019.", koji se temelji na relevantnim podacima UNHCR-a te dopunjenog izvješća za stanje azila u Srbiji 2019. (ECRE: https://www.asylumineurope.org/sites/default/files/report-download/aida_sr_2019update.pdf).

Prema toj ediciji, od 2008. do kraja 2019. Kancelarija za azil usvojila je zahtjev za azil 164 stranca, od toga je odobreno 72 utočišta i 92 supsidijarne zaštite. Od toga broja samo u 2019. dodijeljeno je 35 azila (17 utočišta i 18 supsidijarne zaštite). U 2019. je 12937 osoba podnijelo zahtjev za azil ili supsidijarnu zaštitu, a od tog broja bilo je najviše državljana Afganistana (3847).

U odnosu na mogućnost refoulementa iz Srbije u Sjevernu Makedoniju ili Bugarsku, Ustavni sud je ispitao navedena izvješća te polazeći od dijela navedenog Izvješća utvrdio da u Republici Srbiji još nije uspostavljen djelotvoran sustav koji bi omogućio podnositeljima zahtjeva za azili koje se udaljuje iz Republike Hrvatske da pravodobno podnesu zahtjev za azil u toj državi, već je praksa u toj državi da se na više načina takve osobe onemogućava u ostvarenju tog prava (uključujući i progon putem prekršajnih sudova). Budući da se takve osobe teško mogu priključiti sustavu azila i međunarodne zaštite u Republici Srbiji (koji je na normativnoj razini zadovoljavajuće uređen, prema dostupnim podacima), ne postoje adekvatna postupovna jamstva da podnositeljima, kada se vrate u Srbiju, neće prijetiti automatski refoulement odnosno ne postoje jamstva u praksi koja neće isključiti njihovo automatsko vraćanje u Bugarsku.

Osim toga, MUP i upravni sudovi su se kod ocjene stanja u Srbiji ograničili na normativni okvir i brojeve odobrenih zahtjeva za azil i međunarodnu zaštitu, bez da su provjerila relevantna izvješća tijela koja se bave zaštitom izbjeglica i nevladinih udruga kakvo je stvarno postupanje s osobama koje se vraćaju iz Mađarske ili Hrvatske u Srbiju te prijeti li im automatski refoulement. Osim toga, ta su tijela propustila utvrditi sve odlučne okolnosti oko stvarnog statusa podnositelja u Srbiji (i prije toga u Bugarskoj), koje bi mogle dovesti do drugačije odluke u ovoj stvari.

Uslijed navedenih utvrđenja, Ustavni sud je prihvatio navode podnositelja da u provedenom upravnom i upravnosudskom postupku nije s dostatnom izvjesnošću utvrđeno da je Republika Srbija sigurna europska treća zemlja te da Republika Hrvatska nije izvršila svoje proceduralne obveze iz članka 3. Konvencije vezano uz njihov povratak u Srbiju.

Zaključno

Dakle, ukoliko nadležno tijelo odluči da neće razmatrati zahtjev za azil u Republici Hrvatskoj već će vratiti migrante u zemlju iz koje su došli, potrebno je detaljno provjeriti normativno i stvarno stanje mogućnosti davanja zahtjeva za azil u toj državi, kao i mogućnosti za njegovo dobivanje. Tek se tada postupak može smatrati potpunim i sukladnim Ustavu i međunarodnim konvencijama koje reguliraju položaj tražitelja azila i međunarodne zaštite.

dr. sc. Robert Peček