Slučajno se podudarivši sa završnicom kampanje za lokalne izbore ili ne, u javnost je pušteno nekoliko najava koje mogu ući u narativ što se obično naziva „reformom pravosuđa“ (npr.: https://www.iusinfo.hr/aktualno/dnevne-novosti/45486 ). Ovog puta, naglasak je na lakšoj provjeri podataka u imovinskim karticama sudaca, povećanju sudačke norme, stalnim sigurnosnim provjerama i daljnjoj tehničkoj modernizaciji sudskih postupaka.
U ovom tekstu kratko se osvrćemo na te najave, uz uvodnu ogradu: komentiramo ih onakve kakve su objavljene, moguće je da su u nekim dijelovima stvarni planovi (donekle) drukčiji, ili da nije riječ o definitivno razrađenim nakanama.
Smislene najave
Započnimo sa smislenim najavama.
Alati usmjereni na lakšu provjeru točnosti podataka u imovinskim karticama sudaca svakako su dobrodošli. U početku je realno očekivati veći broj prijava građana i drugih aktera i priličan posao oko provjere tih prijava. Ne zaboravimo, i sposobni te pošteni suci kroz cijeli radni vijek svojim odlukama stvaraju neprijatelje. Neki od njih zlorabit će mogućnost prijave navodnih netočnosti u imovinskim karticama. Bez obzira na to, dobrodošao je svaki instrument što omogućuje Državnome sudbenom vijeću da lakše ispunjava svoju funkciju.
Općedostupna objava sudskih odluka višestruko je blagotvorna. Olakšava uvid u sudsku praksu, rasterećuje sudove od zahtjeva za dostavu pojedinačnih odluka, općenito povećava transparentnost sudovanja. Pritom su važni odgovori na dva pitanja. Prvo, treba li objavljivati sve ili samo pravomoćne, odnosno višestupanjske odluke, a ovisno o odgovoru na to pitanje i treba li brisati ukinute odnosno poništene odluke, kako ne bi navodile na pogrešne zaključke o stvarnoj praksi? Drugo, treba li sadržaj svih odluka prije objave anonimizirati (što ipak razumijeva potrebu na dodatnim osobljem u sudovima), ili, pak zakonom propisati da se anonimiziraju samo odluke u postupcima u kojima je bila isključena javnost?
Ni najavljeni dodatni tehnički iskoraci pri sudovanju neće škoditi.
Stalne sigurnosne provjere
Ideji o stalnim (periodičnim) sigurnosnih provjerama1, bez postojanja „sigurnosne indikacije“ u konkretnom slučaju, potrebno je, pak, pristupiti s više opreza. Niti je sigurnosna provjera jamstvo otkrivanja svih opačina (mnogi koji ih zagovaraju uopće ne znaju kako se provode sigurnosne provjere, ni koji je njihov doseg), niti ima smisla bezrezervno se ufati da će te provjere uvijek biti provedene apsolutno objektivno.
Sudački imunitet ne štiti suce od poduzimanja radnji propisanih u slučaju sumnje u počinjenje kaznenog djela. U tom pogledu već postoje kontrolni instrumenti kada se posumnja u sučevo poštenje, bez dodatnog narušavanja ravnoteže između pojedinih grana vlasti.
Postoji li analitička podloga za linearno podizanje sudačke norme?
Po kriteriju smislenosti, najava povećanja sudačke norme (Okvirnih mjerila za rad sudaca) posve je druga priča2. Za početak, zasad nije jasno bi li se to činilo linearno i postoji li zbiljska analitička podloga za povećanje norme, ili je riječ tek o nečemu što bi trebalo dobro „sjesti“ općoj javnosti. Logički promatrano, u kakvom su odnosu s time podaci o smanjenju zaostataka u radu sudova i o skraćenju prosječnog roka rješavanja sudskih predmeta? Mogu li se, usporedbe radi, problemi u prosvjeti zbiljski riješiti općim povećanjem nastavničke satnice, a problemi u zdravstvu linearnim nametanjem obrade većeg broja pacijenata po svakom liječniku?
Zašto se ne koriste postojeći alati?
Usto, postojeći instrumenti omogućuju provedbu djelotvornoga i ciljanog nadzora nad ažurnošću u radu sudaca, dostojnosti njihova ponašanja i sl. Riječ je, ponajprije, o obvezi predsjednika sudova. Ako se smatra da oni to ne čine u dovoljnoj mjeri, ili se sumnja u „kastinsku solidarnost“3, izvršna vlast ima jake nadzorne alate putem pravosudne uprave, koja je u djelokrugu Ministarstva pravosuđa i uprave.4 Doduše, jednostavnije je donositi generalne mjere, naročito ako dobro zvuče, negoli suštinski zagristi u problem putem pojedinačnih nadzornih postupaka, te ujedno sistematski dovesti do toga da (svi) predsjednici sudova svoju kontrolnu ulogu, primjenom postojećih mehanizama, provode aktivnije.
Ako se više od tri četvrtine predmeta nalazi u zoni rješavanja kraćoj od tri godine, a duže od sedam godina se rješava 7% predmeta, zašto se fokusirano ne posvetiti tim predmetima i sucima koji ih zadužuju, umjesto generalnog podizanja norme? Takvo podizanje norme dodatno bi navelo suce da najprije riješe što više jednostavnih predmeta, te zasigurno ne bi (bitno) smanjilo udio starijih predmeta. Selektivnost i objektivnost traže više truda nadzornih tijela, ali postižu bolje efekte i ne „ubijaju u pojam“ suce koji savjesno obavljaju svoju dužnost.
Zdravorazumsko „gatanje“
Evo malo realističkog predviđanja razvoja situacije u slučaju linearnoga i nerealnog povećanja norme, naročito u slučaju kombiniranja povećanja norme s inzistiranjem na njenome 100-postotnom ostvarenju.5
Prvostupanjski suci odbijat će dobar dio dokaznih prijedloga stranaka koje je razložno usvojiti.6
Dodatni vremenski pritisak ne pogoduje temeljitosti i kvaliteti intelektualnih procesa koje je potrebno izvesti pri donošenju sudske odluke – više pogrešaka pri suđenju.
„Patit“ će opseg i kvaliteta obrazloženja sudskih odluka.
Rizik većeg udjela ukinutih/poništenih nižestupanjskih odluka uglavnom će biti smatran nižim od rizika nedosizanja norme. Rizik ukidanja odluka od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske i/ili Europskog suda za ljudska prava jedva da će biti u vidokrugu.
Većoj normi lakše bi se prilagodili beskrupulozni suci
Drugostupanjski suci nerijetko će tražiti bilo kakav (ne nužno dovoljno jak) razlog za ukidanje/poništenje prvostupanjske odluke, kako bi uštedjeli vrijeme potrebno za analizu merituma predmeta. Zbog netom opisanog pritiska na prvostupanjske suce, i objektivni razlozi za drugostupanjsko ukidanje njihovih odluka bit će češći. Usput će stradavati prvostupanjski suci koji savjesnije pristupaju procesnoj disciplini, npr. suzbijanjem procesnih zlouporaba stranaka i odbijanjem njihovih nepotrebnih prijedloga (takav pristup prvostupanjskih sudaca bit će povod dijelu njihovih drugostupanjskih kolega da negativnu odluku o prijedlogu stranke proglase bitnom povredom postupka).
Nastavno na prethodno: dobar dio predmeta suštinski će, u cjelini odlučivanja o njima, biti rješavan duže, iako će statistika pokazivati kraće prosječno trajanje sporova.
Usto, većoj normi lakše će se prilagoditi beskrupulozni suci, negoli oni sposobni i etični.
Naposljetku, zbiljsko stanje će biti lošije i od onoga kakvo danas doista jest, i od stanja kakvo se danas percipira u općoj javnosti. Opća javnost (time i politika) i dio medija možda će se psihološki osjećati bolje, ali položaj stranaka u sudskim postupcima bit će unazađen.
Jataci ostavljeni na brisanom prostoru
Ipak, već i sama najava linearnog povećanja norme, te općenito time implicirana sklonost politike da u odnosu na sudstvo kurs skrene u vode s većim udjelom populističkih sastojaka, možda će imati i jednu pozitivnu nuspojavu. Tj. imat će je u mjeri u kojoj deziluzionira ona preostale suce koji su impresionirani političkim faktorima i/ili nastoje bolju poziciju ostvariti raznim oblicima jatakovanja drugim granama vlasti. Možda (barem neki od njih) uvide da će, uvijek kada egoizam političke pragme prevlada, (i) oni u konačnici biti ostavljeni sami na čistini.
Nadajmo se da je – po kriteriju manjeg zla - generalna najava podizanja sudačke norme ipak isključivo u funkciji uvodno spomenute predizborne kampanje. Postoje „reforme“ kod kojih je bolje da se prodaje dojam reformiranja, negoli da uistinu budu provedene. Misli li se, pak, ozbiljno, riječ je o štetnome i – da uporabimo pristojan izraz – nepametnom planu. „Rješavanje problema“ polazeći od toga da su suci a priori lijeni, korumpirani i skloni vanjskim utjecajima prije svega će naštetiti savjesnim sucima.
Svrhovitije je zadržati se na smislenim planovima, te intenzivirati primjenu postojećih nadzornih instrumenata.
doc. dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Ako bi se provodile svakih pet godina, godišnje bi trebalo postupkom sigurnosne provjere prosječno obuhvatiti približno 340 sudaca.
^ 2 U ovom radu preskačemo neka s time povezana bazična pred-pitanja, npr. o sâmoj oportunosti sudačke norme i o tome koliki joj se značaj smije pridati (više o tome v. npr. u: https://hrcak.srce.hr/30407 ).
^ 3 Premda, primjerice, dosadašnje iskustvo funkcioniranja Državnoga sudbenog vijeća, u različitim sastavima, pokazuje da sedmero članova Vijeća iz sudačkih redova pri odlučivanju u pravilu ne nastupaju kao „monolitni blok“ koji neprincipijelno štiti suce, odlučujući nasuprot članovima Vijeća iz redova sveučilišnih profesora i saborskih zastupnika (članovi Vijeća – suci nerijetko glasuju među sobom različito). K tome, udio sudaca obuhvaćenih stegovnim postupcima u ukupnom broju sudaca teško da je manji od razmjernog udjela stegovno gonjenih npr. sveučilišnih profesora, nastavnika ili liječnika.
^ 4 Ti alati ne obuhvaćaju, niti smiju obuhvaćati, nadzor pravilnosti sudskih odluka, bez obzira koliko opća javnost ima problema s percipiranjem ove zapreke, propisane hrvatskim Ustavom i nizom međunarodnih dokumenata, samorazumljivom u razvijenim demokratskim pravnim državama. Ta se pravilnost nadzire isključivo putem pravnih lijekova, od strane viših sudova, bez mogućnosti da suci odgovaraju zbog svojih pravnih stajališta. Vremenom će se pokazati koliko daleko je spremna ići domaća politička elita kako bi ugodila očekivanjima javnosti ne samo u pogledu poštenja, neovisnosti i marljivosti sudaca (gdje javnost opravdano očekuje visoke standarde), već i očekivanja u pogledu sadržaja sudskih odluka („slažem se da sudac mora biti neovisan od vanjskih utjecaja, ali se ne slažem da zbog te neovisnosti smije suditi drukčije od onoga što očekujem“).
^ 5 Nejasno je i što se planira za situacije kada u pojedinom razdoblju sudac/sud nema dovoljno predmeta za dosizanje norme. Riječ je, najčešće, o nestabilnim pokazateljima, gdje (re)organizacijski potezi mogu viti svrhoviti samo kod dugoročnih trendova.
Bude li ponovno razmatrana opcija (kod donošenja važećih Okvirnih mjerila, srećom, nije prošla), po kojoj vrijeme provedeno na stručnom usavršavanju ne ulazi u priznato izbivanje što se uračunava u normu, edukacija sudaca se lijepo može i ukinuti.
^ 6 Uzgredna bilješka upravnog suca: budu li se kolege u javnopravnim tijelima (tuženicima u upravnom sporu) ponadali da će veća norma dovesti do manjeg broja poništavajućih presuda, mogli bi ostati razočarani. U pravilu, manje je posla, naime, kod donošenja kasacijske, negoli odbijajuće presude.
