Različite su pravne situacije u kojima se stranke u upravnim sporovima na području mirovinskog osiguranja pozivaju na vlasničkopravni obuhvat pojedinih mirovinskih prava. To je, u prvom redu, rezultat konvencijske prakse Europskog suda za ljudska prava. Praksu ovog Suda redovito slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske. Pravo na vlasništvo, odnosno na njegovo mirno uživanje, jest i ustavno i konvencijsko pravo (članak 48. Ustava Republike Hrvatske; članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
Ipak, pritom je na umu potrebno imati kriterije razgraničenja, razvijene ponajprije odlukama Europskog suda za ljudska prava. Glavne zajedničke naznake rečene ustaljene prakse su sljedeće.
Članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju ne stvara pravo na stjecanje vlasništva, niti ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje hoće li imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. No, vlasnički interes koji spada u doseg ove odredbe stvara ako država ugovornica na snazi ima zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je takvo pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije. Mjerodavna je i činjenica ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete određene domaćim pravom. Ako se, unatoč postojanju takvog zakonodavstva, iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom, zaokružuje Europski sud za ljudska prava bit svoje elaboracije o ovom pitanju.
Netom citirani kriteriji dosljedno su navedeni u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima protiv Hrvatske povezanima s tretiranjem mirovine kao vlasništva (presude Damjanac protiv Hrvatske, Hadžić protiv Hrvatske, Jović protiv Hrvatske, Lazarević protiv Hrvatske, Božić protiv Hrvatske, Reić protiv Hrvatske, Uzelac i Đekić protiv Hrvatske). Spomenuta je praksa, pak, dosljedna stajalištima zauzetima u srodnim predmetima pokrenutima protiv drugih članica Vijeća Europe (npr. Stec i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, Valkov i dr. protiv Bugarske, Müller protiv Austrije, Skorkiewicz protiv Poljske, i dr.).
Ključna su mjerila, dakle, sadržaj domaćeg zakonodavstva i (ne)ispunjavanje pretpostavki propisanih tim zakonodavstvom u konkretnom slučaju. Tek ako su ispunjena ova mjerila, konkretna sporna situacija na području mirovinskog osiguranja ocjenjuje se (i) prema tome jesu li u dotičnom slučaju ispunjene pretpostavke za ograničavanje ustavnoga odnosno konvencijskog prava na vlasništvo.
Ponekad se, pak, argumentacija osiguranika iscrpljuje u onome što se u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske opisuje kao nedovoljno utvrđena tražbina, na razini nade ostvarivanja prava ili prava u očekivanom opsegu (npr. rješenje toga Suda, broj: U-III-860/2020 od 16. prosinca 2020.).
doc. dr. sc. Alen Rajko
