Globalna konvencija o priznavanju kvalifikacija u visokom obrazovanju („Narodne novine-međunarodni ugovori“, br. 07/2021.) usvojena je u studenom 2019. godine na općoj Skupštini UNESCO-a u Parizu većinom glasova predstavnika država članica među kojima je bila i Republika Hrvatska. Svrha Globalne konvencije je olakšavanje mobilnosti osobama koje žele pristupiti visokom obrazovanju, nastaviti visoko obrazovanje ili pristupiti tržištu rada s inozemnom obrazovnom kvalifikacijom s drugog kontinenta. Globalna konvencija nadopunjava pet regionalnih Konvencija UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu UNESCO-a na temu priznavanja kvalifikacija u visokom obrazovanju. Primjenjuje se i za područje Europe.
Globalnom konvencijom osniva se međuvladina konferencija država stranaka sastavljena od predstavnika država stranaka koja promiče primjenu Globalne konvencije i nadgleda njezinu provedbu. Time će se uspostaviti formalna suradnja nacionalnih tijela nadležnih za priznavanje na globalnoj razini koja će surađivati na unapređenju alata i prakse vezano uz priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija. UNESCO će imati ulogu tajništva i pružati smjernice državama strankama Globalne konvencije. Države stranke će Globalnu konvenciju provoditi putem nacionalnih struktura za priznavanje inozemnih kvalifikacija o visokom obrazovanju, te nacionalnim, regionalnim i globalnim organizacijama za akreditiranje, osiguravanje kvalitete visokog obrazovanje, kvalifikacijske okvire i priznavanje samih kvalifikacija.
RH će ugrađivanjem Globalne konvencije u unutarnji pravni poredak olakšati privlačenje stranih studenata izvan Europe u RH, osigurati bolje razumijevanje visoko školskih kvalifikacija iz RH izvan Europe kao i olakšati integraciju osoba pod supsidijarnom zaštitom koje ne posjeduju dokumente potrebne za priznavanje u svrhu pristupa tržištu rada ili visokom obrazovanju. Konvencija sadrži i odredbe o priznavanju razvoja studija i kvalifikacija izbjeglica i raseljenih osoba uključujući i slučajeve kada se razdoblje studija, prethodno učenje ili kvalifikacije stečene u drugoj državi ne mogu dokazati na temelju isprava.
Za sada nije poznato na koji će se način utvrditi priznavanje stručnih i akademskih kvalifikacija izbjeglicama i raseljenim osobama koji su bili primorani napustiti svoju zemlju bez dokumenata koji bi dokazivali akademski, stručni ili drugi stupanj obrazovanja. Dakle, radi se o ljudima koji će se naći primjerice u Hrvatskoj i koji nemaju nikakve dokumente, a koji tvrde da su stekli primjerene kvalifikacije u svojoj matičnoj zemlji. Republika Hrvatska trenutno ne posjeduje mehanizme koji bi omogućavali provjeru stručnosti i kvalifikacija osoba koje iste ne mogu dokazati dokumentom. Kao moguće rješenje u daljnjem razvoju ovog pitanja u raspravi je ponuđen kriterij provjere ishoda učenja, provjere znanja, provjere stečenih kvalifikacija i vještina. Zadatak provjere dobila bi visoka učilišta koja bi provodila postupke sukladno autonomiji, akademskoj samoupravi i kriterijima koji oni sami propišu. Ukoliko RH odluči zakonodavstvom provesti ovu Globalnu konvenciju trebalo bi razviti učinkovite mehanizme zaštite kvalitete hrvatskog obrazovnog sustava i spriječiti nekritično prenošenje kvalifikacija u naš obrazovni sustav.
Dio javnosti je zabrinut da bi ova Globalna konvencija mogla dodatno ubrzati odljev visokoobrazovanih ljudi (tzv. odljev mozgova) iz domovine po kojem je RH četvrta u svijetu. U tom smislu vrijedi istaknuti statistiku po kojoj je samo u liječničkoj profesiji dokumentirano 850 liječnika koji su napustili RH od ulaska u EU. Kako ističe Hrvatska liječnička komora ekvivalentno tome da je 6 županijskih bolnica ostalo bez ijednog liječnika. Dakle, treba imati na umu da je priznavanje kvalifikacija dvosmjeran proces koji može dodatno pridonijeti odljevu mozgova iz Republike Hrvatske.
Globalna konvencija o priznavanju kvalifikacija u visokom obrazovanju nije obvezujuća za Republiku Hrvatsku. Svaka država stranka može odrediti da priznavanje kvalifikacija izdanih na inozemnim obrazovnim ustanovama koje izvode djelatnost visokog obrazovanja u okviru njezine nadležnosti ovisi o posebnim zahtjevima zakonodavstva države stranke. Nadalje, ništa u ovoj Globalnoj konvenciji neće se tumačiti na način da mijenja prava i obveze država stranaka na temelju regionalnih konvencija o priznavanju i bilo kojih drugih međunarodnih ugovora čije su one stranke. Svaka država stranka može u svako doba otkazati ovu konvenciju. Budući da ništa u ovoj Globalnoj konvenciji, nije obvezujuće za državu stranku i da je u svakom trenutku može otkazati, ostaje nejasno zašto se osniva međuvladina konferencija država stranaka koja će nadgledati provođenje Globalne konvencije i po kojim kriterijima.
Zaključno, Globalna konvencija o priznavanju kvalifikacija u visokom obrazovanju otvara put većoj mobilnosti u obrazovnom sustavu, ali i niz potencijalnih problema i nejasnoća za hrvatski obrazovni sustav. Ostaje nam da pričekamo donošenje novog Zakona o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija koji bi po najavama trebao sadržavati sveobuhvatne instrumente, uvjete, pretpostavke za priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija tako da se zaštite hrvatski državni interesi, kvaliteta osoba s visokoškolskim kvalifikacijama i kvaliteta osoba koje ulaze na tržište rada u RH.
Željko Čižmek, mag. act. soc.
