c S
U središtu

Sud EU-a: Doseg pojma „radno vrijeme” u odnosu na dežurstvo u stanju pripravnosti

16.11.2021 Sud EU-a pojašnjava u kojoj se mjeri dežurstva u stanju pripravnosti mogu kvalificirati kao „radno vrijeme” s obzirom na Direktivu 2003/882.
Sud Europske unije
PRIOPĆENJE ZA MEDIJE br. 201/21
U Luxembourgu 11. studenoga 2021.

Presuda u predmetu C-214/20
Dublin City Council

MG, pričuvni vatrogasac koji je u nepunom radnom vremenu zaposlen pri Dublin City Councilu (Gradsko vijeće Dublina, Irska), na temelju sustava dežurstava u stanju pripravnosti stavljen je na raspolaganje postrojbi vatrogasne postaje u kojoj je prošao obuku. Dužan je sudjelovati u 75 % intervencija te postrojbe, a ne mora sudjelovati u preostalim intervencijama. Iako tijekom svojih dežurstava nije obvezan nalaziti se na određenom mjestu, MG mora, kada zaprimi hitan poziv za sudjelovanje u intervenciji, doći u vatrogasnu postaju u roku od najviše deset minuta. Dežurstvo u stanju pripravnosti u načelu traje 7 dana u tjednu i 24 sata dnevno te se prekida samo razdobljima godišnjeg odmora i prethodno priopćenim razdobljima nedostupnosti.

MG je ipak ovlašten obavljati profesionalnu djelatnost pod uvjetom da ta djelatnost ne prelazi prosječno 48 sati tjedno. On tako za vlastiti račun obavlja djelatnost vozača taksija.

Smatrajući da sate tijekom kojih dežura za svojeg poslodavca treba kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu irskog zakona o organizaciji radnog vremena i Direktive 2003/8811 , MG je u tom smislu podnio prigovor Workplace Relations Commissionu (Komisija za radne odnose, Irska). Budući da je taj prigovor bio odbijen, podnio je tužbu Labour Courtu (Radni sud, Irska).

MG navodi da uvijek mora biti u mogućnosti brzo odgovoriti na hitan poziv, što ga sprečava da se slobodno posveti svojim obiteljskim i društvenim aktivnostima kao i svojoj profesionalnoj djelatnosti vozača taksija. Time što je odredilo dežurstva u trajanju od 7 dana u tjednu i 24 sata dnevno i što je odbilo priznati da sati provedeni na dežurstvu čine radno vrijeme, gradsko vijeće Dublina ne poštuje pravila u području dnevnog odmora, tjednog odmora i najduljeg tjednog radnog vremena.

Odgovarajući na prethodna pitanja Radnog suda, Sud je osobito pojasnio u kojoj se mjeri dežurstva u stanju pripravnosti mogu kvalificirati kao „radno vrijeme” s obzirom na Direktivu 2003/8822 .

Ocjena Suda

Sud najprije podsjeća na to da pojam „radno vrijeme” iz članka 2. točke 1. Direktive 2003/88 obuhvaća cijelo vrijeme dežurstava uključujući ono u stanju pripravnosti tijekom kojeg su ograničenja nametnuta radniku takve prirode da objektivno i u velikoj mjeri utječu na mogućnost da taj radnik tijekom tih razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegov poslodavac nema potrebu za njegovim profesionalnim uslugama kao i da posveti to vrijeme vlastitim interesima3 .

Nadalje, Sud pruža pojašnjenja sudu koji je uputio zahtjev kako bi potonji mogao ocijeniti je li MG podvrgnut takvim većim ograničenjima.

U tom pogledu, Sud primjećuje da je mogućnost pružena MG-u da tijekom dežurstava obavlja drugu profesionalnu djelatnost važan pokazatelj da pravila stanja pripravnosti ne podvrgavaju tog radnika većim ograničenjima koja znatno utječu na njegovo upravljanje vremenom, pod uvjetom da se pokaže da su njegova prava i obveze koji proizlaze iz njegova ugovora o radu, kolektivnih ugovora i irskih propisa uređeni na način koji omogućuje učinkovito obavljanje takve djelatnosti tijekom znatnog dijela tih razdoblja.

Okolnosti da se MG tijekom svojih dežurstava ni u jednom trenutku ne mora nalaziti na određenom mjestu, da nije dužan sudjelovati u svim intervencijama koje provodi njegova vatrogasna postaja, s obzirom na to da se četvrtina tih intervencija u predmetnom slučaju može izvršiti u njegovoj odsutnosti, i da mu je dopušteno obavljati drugu profesionalnu djelatnost, mogu činiti objektivne elemente na temelju kojih se može utvrditi da tijekom tih razdoblja on može obavljati tu drugu profesionalnu djelatnost u skladu s vlastitim interesima i posvetiti joj znatan dio tih razdoblja, pod uvjetom da prosječna učestalost hitnih poziva i prosječno trajanje intervencija ne sprečavaju stvarno izvršavanje profesionalne djelatnosti koja se može obavljati uz djelatnost pričuvnog vatrogasca.

Ne mogu se uzeti u obzir organizacijske poteškoće koje mogu proizići iz izbora dotičnog radnika, kao što je izbor mjesta boravišta ili mjesta stanovanja ili mjesta obavljanja neke druge profesionalne djelatnosti koje je više ili manje udaljeno od mjesta na koje mora biti u mogućnosti doći u određenom roku u okviru svojeg zaposlenja pričuvnog vatrogasca.

Sud tako zaključuje da članak 2. točku 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti u kojem se nalazi pričuvni vatrogasac tijekom kojeg taj radnik uz odobrenje svojeg poslodavca obavlja profesionalnu djelatnost za vlastiti račun, ali mora u slučaju hitnog poziva doći u vatrogasnu postaju kojoj pripada u roku od najviše deset minuta, ne predstavlja „radno vrijeme” u smislu te odredbe, ako iz cjelokupne ocjene svih okolnosti u tom predmetu proizlazi da ograničenja nametnuta navedenom radniku tijekom tog razdoblja ne mogu objektivno i u znatnoj mjeri utjecati na mogućnost da on tijekom navedenog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge pričuvnog vatrogasca nisu tražene.

__________________________________
^ 1 Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)
^ 2Članak 2. točka 1. Direktive 2003/88
^ 3 Presuda od 9. ožujka 2021., Stadt Offenbach am Main (Pripravnost vatrogasca), C-580/19 (PM br. 35/21)