Covid-19 potvrde – uspješna sigurnosna mjera ili segregacija društva?

1. Zakonitost odluka

Kada govorimo o obradi osobnih podataka, u ovom slučaju, imena, prezimena, podataka o testiranju, cijepljenju, posebnih zdravstvenih okolnosti, obrada se uvijek mora temeljiti na jednom od šest pravnih temelja. Obrada osobnih podataka može biti pravna obveza, ugovor ili predugovorne radnje, legitimni interes, javni interes, ključni interesi ispitanika ili privola.

Za sve organizacije za koje su propisane gore navedene obveze, obrada osobnih podataka u kontekstu obveznog testiranja predstavlja pravnu obvezu, ako se primjenjuje Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR). GDPR se primjenjuje kada se elektroničkim putem provjeravaju covid-19 potvrde te ako se pohranjuju drugi odgovarajući dokazi (potvrda o preboljenju, cijepljenju i sl.). Prema mišljenju Agencije za zaštitu podataka, u slučajevima kada se ne radi samo u uvidu u podatke, već se podaci i pohranjuju (podaci kao što su potvrda o preboljenju, pozitivnom PCR testu, cijepljenju i sl.), navedeno je moguće samo uz izričitu privolu ispitanika.

Podaci o preboljenju određene bolesti i cijepljenju spadaju u kategoriju zdravstvenih podataka koji predstavljaju posebnu kategoriju osobnih podataka. Takve posebne kategorije, kao što su zdravstveni podaci, genetski podaci, biometrijski podaci, podaci o etničkom podrijetlu, spolnom opredjeljenju je u načelu zabranjeno obrađivati. Propisane su iznimke kada može iznimno doći do obrade, a najčešće se radi o tome da pojedini zakon propisuje u određenim slučajevima da je dozvoljeno obrađivati i takve podatke ili osoba da izričitu privolu. Primjerice, poslodavac može prikupljati podatke da je radnik na bolovanju ili ima određene ozljede na radu radi vođenja obveznih evidencija, ali ne može tražiti i druge dodatne zdravstvene podatke za koje ne postoji pravna osnova.

Kada uzmemo u obzir kontekst nastanka regulative ljudskih prava nakon svjetskih ratova, razumljivo da su neke kategorije osobnih podataka istaknute kao zabranjene jer mogu lako dovesti do diskriminacije, segregacije, odnosno različitog postupanja prema ljudima na temelju njihovih osobnih podataka.

Ono što je jedinstveno kod odluka o obveznom testiranju je to da su navedene sigurnosne mjere nije donijela Vlada RH niti Hrvatski sabor, niti su propisane zakonom, već ih je donio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Iako je na prvu covid-19 pandemija nespremno dočekala države diljem svijeta, već skoro dvije godine svjedočimo raznim odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske pa izmjenama i dopunama tih odluka što je presedan u hrvatskom pravnom sustavu te se i pravnici i poduzetnici teško mogu snaći u propisanim obvezama koje se često mijenjaju.

Uobičajena procedura za pravne obveze je da Vlada RH predloži određene zakone, zakoni prođu kroz saborsku proceduru, e-savjetovanje, amandmane, objavu u Narodnim novinama te se nakon proteka određenog vremena smatraju pravno obvezujućima.

Zbog hitnosti sigurnosnih mjera odluke Stožera civilne zaštite se ne donose kao zakon, već temeljem Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. U ožujku 2020. godine ministar zdravstva proglasio epidemiju bolesti COVID-19, Zakon je nakon toga već bio dva puta mijenjan jer se popunjavao popis zaraznih bolesti, dopunu mjera i prekršaja, dopuna obveza nošenja maske za lice te zabrana okupljanja. Nadzor nad zakonom provede policija i inspektori.

Trenutačno je navedeni zakon opet u saborskoj proceduri, te se dopunjuju odredbe o javnopravnim tijelima, odgovornim osobama, uvođenje sigurnosnih mjera predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti radi ulaska u određene prostore.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da se nalazimo u izazovnoj pravnoj situaciji u kojoj se donose razne obveze temeljem odluka Stožera civilne zaštite te se naknadno dio takvih odluka „legalizira“ putem izmjena zakona. Odluke Stožera civilne zaštite se temelje na zakonu, ali je pitanje dokuda ide uplitanje u ljudska prava i slobode i opravdanosti određene odluke jer tako može doći do apsurdne situacije da se npr. donese odluka da osobe određene krvne grupe ne mogu izaći vani, odluke kako se mladi moraju ponašati da zaštite starije ili da osobe koje nisu preboljele covid-19 ne smiju slati djecu u vrtić i sl.

Zakonitost mjera propituje i Ustavni sud RH te je zasad, iako postoje razne procedure ograničavanja ljudskih prava prema Ustavu RH, Ustavni sud mjere utvrdio ustavnima, osim mjere zabrane rada nedjeljom, a određene prijedloge za propitivanje zakonitosti i ustavnosti Ustavni sud nije još razmatrao.

2. Legitiman cilj

Obrada osobnih podataka mora imati legitiman cilj, tj. specifičnu zakonitu svrhu. Odluke Stožera civilne zaštite donose se s ciljem sprječavanja zarazne bolesti.

Kod odluka o obveznom testiranju propisane su iznimke koje osobe se nisu dužne testirati prije ulaska u prostorije:

- osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19. Osobe dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju.
- osobe koje su preboljele bolest COVID-19 i dijagnoza im je postavljena na temelju brzog antigenskog testa unazad 9 mjeseci,
- osobe koje su imale dijagnosticirane COVID bolesnike u obitelji i imale su s tim oboljelima kontakte, proglašavane su takozvanim vjerojatnim slučajem te im bolest nije dijagnosticirana laboratorijskim testom,
- osobe kojima je bolest COVID-19 dijagnosticirana PCR testom prije više od 6 mjeseci, a manje od 9 mjeseci,
- osobe koje su preboljele bolest COVID-19, bolest im je dijagnosticirana PCR-om, BAT-om ili su bili vjerojatni slučaj, a cijepljene su jednom dozom cjepiva unutar 8 mjeseci od preboljenja te nije prošlo više od 9 mjeseci od primitka prve doze.

Cilj Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i odluka o obveznom testiranju je zaštita pučanstva te sprječavanje i suzbijanje zaraznih bolesti te donošenje mjera za zaštitu pučanstva. Međutim, prema gore navedenim iznimkama možemo vidjeti da se samom sigurnosnom mjerom obveznog testiranja ne postiže sprječavanje zarazne bolesti jer kategorije osoba koje su izuzete od obveznog testiranja također mogu prenositi zaraznu bolest. Legitiman cilj bi bio ostvaren primjerice kada bi se odluka o obveznom testiranju svih radnika i posjetitelja odnosila samo na zdravstvene institucije i domove za starije i nemoćne gdje se smatra da je veći rizik od prenošenja i posljedica zaraznih bolesti. Ovakvim sigurnosnim mjerama se zapravo potiče osobe na cijepljenje kako bi izbjegle obvezu testiranja, ali to je sasvim različita svrha od svrhe zakona i odluka temeljem kojih se obrađuju osobni podaci.

3. Nužnost u demokratskom društvu

Nove tehnologije nam omogućuju posve nova saznanja te sasvim nove obrade osobnih podataka. Primjerice da nema mogućnosti testiranja na covid-19 ili mogućnosti cijepljenja protiv covid-19, ne bismo o tome ni raspravljali niti zauzimali različite stavove.

Tehnologija bi nam, primjerice, mogla omogućiti da napravimo DNA analizu svakog čovjeka pa ako ima određene predispozicije ne bismo ga zaposlili na određeno radno mjesto, ili možemo uvjetovati visine polica osiguranja prema DNA analizi. Mogli bismo također uvesti kamere s prepoznavanjem lica te pratiti koja osoba je bila na određenom mjestu za svaki slučaj ako se kasnije dogodi neko kazneno djelo.

Svaka država za sebe se postavlja prema određenim tehnologijama i novim saznanjima te odlučuje što je u određenom trenutku nužno u demokratskom sustavu. Demokracija se održava na način da građani biraju političare, da sabor odlučuje o zakonima, da se provode javna savjetovanja, da neovisni sudovi izvršavaju kontrolu ili da građani organiziraju mirne prosvjede. Time se odražava određena potreba u demokratskom društvu i to nije crno-bijela kategorija jer je podložna promjenama.

Određena mjera u demokratskom društvu uvijek ovisi o cilju koji se želi postići i riziku koji se identificira i procjeni. Kod novih sigurnosnih mjera obveznog testiranja se postavlja pitanje zašto je trenutačno nužno u demokratskom društvu da primjerice vraćamo knjigu u knjižnicu ili šaljemo paket poštom da predočujemo nekakve svoje posebne kategorije podataka. Takvi posjeti određenim institucijama su kratki, s maskom i pregradama te je jako nizak rizik prijenosa zarazne bolesti. Postoje manje invazivne mjere koje ne uključuju obrade posebnih kategorija osobnih podataka koje mogu ostvariti svrhu sprječavanja zaraza, kao što je rad od kuće, rad u smjenama, omogućavanje strankama online komunikacije i usluga, izvršavanje zadataka i sastanaka online, držanje distance, pregrade, maske i sl.

4. Balans

Pučka pravobraniteljica RH, kao opunomoćenica Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda i središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije je dala mišljenje na Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Smatra da je važno postići balans između zahtjeva da Zakon ima dovoljno široke odredbe, kako se ne bi morao prečesto mijenjati, ali i da zakonske odredbe budu dovoljno jasne i precizne, zbog osiguravanja pravne sigurnosti odnosno izbjegavanja mogućih teškoća u provedbi.

Pučka pravobraniteljica je u studenom ove godine objavila pravnu analizu „Nove mjere suzbijanja epidemije COVID 19: i zaštita i ograničavanje prava“. Kao izazov se pokazala dostupnost testiranja (onima koji žive u ruralnim krajevima i na otocima, bez organiziranih punktova za testiranje) te osobito cijena testiranja, koje za građane nije besplatno, a koje usluge države i javnih ustanova građanima slabijeg imovnog stanja (koji nisu cijepljeni, iz različitih razloga, no imajući na umu da cijepljenje nije propisano kao obvezno) čini teže dostupnima. Testiranje za građane bi trebalo biti fizički i financijski dostupno, zbog učinka koji uvođenje posebnih sigurnosnih mjera može imati na mogućnost ostvarivanja temeljnih prava, osobito građana slabijeg imovnog stanja. Također, trebalo biti razjasniti na koga se točno primjenjuju odluke o obveznom testiranju jer je iz dosadašnje prakse bilo puno dvojbi oko primjene.
Balans je također bitan za sve organizacije koje nisu obvezne primijeniti odluke o obveznom testiranju, ali samoinicijativno ograničavaju pristup osobama koje nemaju važeću covid-19 potvrdu. Takvi slučajevi se događaju na sve više javnih događanja te vidimo da neki fakulteti uvode obvezu testiranja za studente iako su oni izuzeti od odluka obveznog testiranja Stožera civilne zaštite. U takvim slučajevima osnova za obradu osobnih podataka nije pravna obveza nego legitiman interes koji se utvrđuje na način da se provodi procjena učinka na zaštitu podataka. Takav legitiman interes mora zadovoljiti test zakonitosti, test razmjernosti i test svrhovitosti, te je pitanje ako osoba nema važeći covid-19 potvrdu koje su ponuđene alternative te na koji način se poštuju temeljna prava i slobode osoba koje zahtijevaju zaštitu osobnih podataka, osobito ako se radi o maloljetnim osobama.

Pravo na privatnost i pravo na zaštitu osobnih podataka nisu apsolutna ljudska prava, već temeljna ljudska prava koja se uvijek dovode u balans s drugim temeljenim pravima. Stoga nam ovakva analiza može poslužiti kao polazišna točka kako trenutačno stojimo po pitanju zaštite ljudskih prava. Iznenađuje činjenica da su mehanizmi sprječavanja zarazne bolesti u Europskoj uniji slični kao u zemljama koje nemaju demokratski pravni režim. Ovakva novonastala diktatura blagostanja nas dovodi pred neke nove etičke i pravne dileme, kao što su odnos izvršne vlasti prema novim tehnološkim dostignućima, zaštita javnog interesa u odnosu na privatnost pojedinca, zaštita starijih i kritičnih skupina u odnosu na prava mladih osoba.

Marija Bošković Batarelo, LL.M. Pravo i tehnologija