Zaštita imovine koju su djeca stekla svojim radom uvijek je bilo zanimljivo pravno pitanje. Kako omogućiti zaštitu osobi koja još nije dovoljno zrela da savjesno i legalno raspolaže imovinom a opet je dovoljno sposobna i zrela da sama tu imovinu stekne? Obiteljsko pravo diljem svijeta je tom pitanju dalo više odgovora i rješenja, a jedno zanimljivo rješenje ćemo nastojati analizirati ovim člankom.
Za potrebe ovog članka analiziramo osobito zanimljivo pravno rješenje koje je ponudila američka savezna država Kalifornija koja je tijekom svoje bogate pravne povijesti često dolazila u doticaj sa slučajevima stjecanja iznimnog bogatstva od strane maloljetnih osoba – najčešće glumica i glumaca, koji su zatim često bili prepušteni na milost i nemilost svojih roditelja od kojih se očekivalo da savjesno raspolažu imovinom dok maloljetnik ne dosegne punoljetnost i preuzme ono što je stekao svojim radom. Nesavjesno postupanje od strane roditelja, rastrošnost i nebriga često bi dovodili do siromaštva, a djeca glumci bi se s punoljetnošću morali suočiti s činjenicom da je sav njihov stečeni novac davno potrošen. Zanimljivo je primijetiti da je ta pojava uočena prilično rano i da je gotovo pratila razvoj filmske industrije. Cooganov zakon ili točnije Kalifornijski zakon o djeci glumcima (California Child Actor's Bill) dobio je svoje ime po Jackie Cooganu i donesen je već 1939. godine. Jackie Coogan je bio dijete glumac kojega je otkrio Charlie Chaplin i zaposlio u svojim filmovima, najslavnija uloga mu je bila u filmu The Kid. Filmska karijera mu je donijela ogromnu popularnost van filmskih ekrana tijekom dvadesetih godina što je sa sobom nosilo i ogromno bogatstvo stečeno javnim nastupima i prodajom proizvodima s njegovim likom. No kada je napunio 21. godinu života Jackie Coogan je saznao da je sav novac stečen filmskom karijerom potrošen i da je de facto siromašan. Po dotadašnjem kalifornijskom zakonu sva imovina koju dijete stekne do svoje punoljetnosti postaje imovina njegovih roditelja i dijete nema pravo na njeno raspolaganje. Coogan se nije mogao pomiriti s činjenicom da je njegova stečena zarada potrošena što je dovelo do tužbe upućene prema njegovoj majci i poslovnom manageru. Navedeni sudski spor je između ostalog doveo do donošenja kalifornijskog zakona kojim bi se zaštitila imovina djece glumaca i onemogućilo ponavljanje sličnog slučaja u budućnosti. Zakonodavac je na tom slučaju uočio nezaštićenost djece koja tijekom svoje karijere u visoko profitabilnoj filmskoj industriji ostaju na milost i nemilost poslovnih managera i često potpuno financijski nepismenih roditelja.
No, što je točno Cooganov zakon uključivao kao mjere zaštite? Prvotna intencija zakona bila je da se do pedeset posto djetetovog prihoda stavlja sa strane u trust fond (povjerenički fond op.a.) kojega je odabrao i kojim upravlja sudac. Sučeve ovlasti nad fondom su bile pravo ukidanja ili izmjene uvjeta fonda čime su podredno dane ovlasti sucu upravljanja imovinom djeteta. Takvim zakonskim rješenjem je stvorena dualnost upravljanja nad djetetovom imovinom, s jedne strane sudac je odlučivao o ovlastima i funkcijama fonda koji je upravljao „zaštićenim“ dijelom imovine a s druge strane roditelji djeteta su imali pravo raspolaganja nad preostalim dijelom imovine koja nije stavljena u trust. Jedna od rupa koji su roditelji iskoristili tijekom vremena pojavila se u slučaju glumca Garya Colemana čiji su roditelji osnovali trust kako bi sukladno zakonu pohranili dio imovine koju je zarađivao ali su pri tome sami sebe postavili za zaposlenike tog istog fonda pri tome određujući da veći dio prihoda fonda ide njima u obliku plaće i naknade. Manji dio imovine fonda je preostao Colemanu koji je tek naknadno tužbom prema roditeljima uspio povratiti 3,8 milijuna dolara svoje imovine. Prema procjenama u svojoj karijeri je Coleman zaradio okvirno 18 milijuna dolara, tako da je i utuženi dio samo mali dio od stvarne zarade.
Uočeni nedostatci prvotnog zakonskog rješenja nastojali su se ispraviti dopunama iz 1999. godine. Po novim izmjenama minimalno 15% od prihoda djeteta treba se staviti u tzv. „Cooganov trust“ kako se kolokvijalno nazvao trust u kojem su čuvana zarađena sredstva. Također novim izmjenama zakona određivala se obveza poslodavca da isplaćuje dio naknade djeteta izravno u trust unutar petnaest radnih dana od kada je obaviješten o postojanju istog. Roditelji su ti kojima je dana obaveza kreiranja fonda i obavještavanja poslodavca o njegovom postojanju. Jedna od većih rupa u zakonu koja se pojavila u primjeni navedenih obaveza je obaveza roditelja da osnuju trust. Pri tome nije naznačeno da taj isti trust fond mora biti osnovan u Kaliforniji. Sukladno zakonskim obavezama on je mogao biti osnovan u bilo kojoj saveznoj državi pa čak i u inozemstvu, npr. na Kajmanskim otocima koji su porezno utočište s puno liberalnijim zakonskim odredbama od kalifornijskih. Time je neizravno omogućeno roditeljima da taj isti fond koriste i zloupotrebljavaju po svojoj volji.
Cooganov zakon je prošao daljnje izmjene 2003. godine kada je preciznije određeno kada roditelji moraju osnovati trust i propisana je obaveza obavještavanja poslodavca djeteta o postojanju fonda u roku 10 dana od potpisa ugovora o radu. Samim time je stavljena obaveza poslodavcu uplate djetetovih prihoda u fond.
Izmjenama je također propisano da se trust mora osnovati na području savezne države Kalifornije čime se željelo spriječiti ranije navedene zlouporabe. Propisana je i odredba koja određuje da ukoliko roditelji ne osnuju trust i ne obavijeste o tome poslodavca, poslodavac mora uplaćivati petnaest posto djetetovog novca na račun AFA – Actors's Fund of America, koji tada dobiva ulogu trusta koji vodi računa o novcu do djetetove punoljetnosti. Novac se djetetu daje na raspolaganje kada navrši osamnaest godina života ili kada se legalno osamostali od roditelja.
Najveća zamjerke koje se pridaju novim izmjenama Cooganovog zakona su te da je i dalje 85% zarade djeteta nezaštićeno, obzirom da se temeljem zakona samo petnaest posto imovine stavlja sa strane u trust ili u AFA fond kada trust nije osnovan. Time se zapravo postavlja pitanje učinkovitosti navedenog zakonskog rješenja s obzirom na to da je i dalje glavnina zarade djeteta u rukama roditelja, prepušteno njihovoj diskrecijskoj ocijeni i slobodnom trošenju na koje dijete često nema nikakav utjecaj.
Hrvatsko zakonodavstvo je na svoj način zaštitilo interese djeteta vezano za raspolaganje imovinom o čemu smo podrobnije pisali u ranijem članku u našoj rubrici U središtu - Upravljanje imovinom maloljetnika. Između ostaloga bitno je istaknuti članak 97. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20.) koji propisuje kako je na roditeljima dužnost, pravo i odgovornost upravljanja imovinom djeteta na način da ju očuvaju i po mogućnosti uvećaju. Prihodi se mogu koristiti samo za uzdržavanje djeteta i može se otuđiti samo ako roditelji nemaju dovoljno vlastitih sredstava za djetetovo uzdržavanje i ne mogu sredstva osigurati na drugi način. Obiteljski zakon u članku 101. propisuje „Zastupanje u vezi s vrjednijom imovinom, odnosno imovinskim pravima djeteta“ kojima dijeli odgovornost odlučivanja u tim slučajevima na oba roditelja ili traži prethodno odobrenje suda u izvanparničnom postupku kada nedostaje suglasnost jednog od roditelja. Obiteljski zakon je na različite načine nastojao omogućiti zaštitu imovine djeteta, ograničavajući pravo raspolaganja roditeljima i pojačavajući ulogu sudova i Centra za socijalnu skrb, no za razliku od kalifornijskih zakona ne postoji mehanizam koji bi te iste roditelje obvezivao da određenu svotu novca odvajaju na zaseban povjerenički ili skrbnički račun. Hrvatsko pravo se tijekom svog razvoja do sada nije susretalo s tako specifičnim slučajevima kao što su slučajevi maloljetnika koji stječu iznimno visoke prihode svojim radom pa samim time do sada nije ni bilo potrebe napraviti sličan lex specialis kao što je tzv. Cooganov zakon koji bi na sličan način zaštitio prava djeteta i osigurao njegovu imovinu od moguće zlouporabe.
Za kraj bi htio istaknuti da je u današnjem svijetu puno lakše ostvarivati prihode djeci koja se često odluče baviti poslovima tzv. „influencera“ na društvenim mrežama. Prihodi temeljem sponzorstava i unosnih ugovora s drugim medijima mogu dovesti do sličnih slučajeva kao što je bio onaj Jackie Coogana, gdje dijete ostvari prihod svojim radom koji zatim nije na odgovarajući način zaštićen a to je nešto o čemu će ubuduće zakonodavac morati voditi računa.
Roko Hranjec, mag. iur.
