Prikaz odluke Ustavnog suda RH o dopunskom radu odvjetnika

Postupak pred Ustavnim sudom

Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2454/17-2 od 21. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku broj: Usl-1619/16-9 od 18. svibnja 2017. Navedenom presudom Upravnog suda u Osijeku odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Središnje službe klasa: UP/II-140-10/16-03/03391989629, ur. broj: 341-99-11/2-16/4010 od 6. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje) kojim je odbijena žalba podnositelja ustavne tužbe izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku klasa:140-10/16-03/03391989629, ur. broj: 3411-12-11/2-16-021746 od 12. travnja 2016. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje). Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev za priznanje podnositelju svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja.

Činjenice i okolnosti slučaja

Podnositelj je doktor pravnih znanosti i obavlja samostalnu odvjetničku djelatnost od 1995. godine. Podnositelj je stekao status osiguranika iz mirovinskog osiguranja na temelju članka 10. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.; u daljnjem tekstu: ZoMO) na temelju rješenja Hrvatske odvjetničke komore o početku obavljanja djelatnosti s 1. prosincem 1995. kao samostalni obveznik uplate doprinosa, odnosno kao poslodavac. Podnositelj je s Medicinskim fakultetom u Osijeku sklopio ugovor o radu 11. travnja 2016. na određeno vrijeme na radno mjesto poslijedoktoranda za 20 % radnog vremena iz znanstvenog područja Društvene znanosti, znanstvenog polja pravo u Katedri za javno zdravstvo na osnovi odluke Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta od 21. ožujka 2016. i suglasnosti Sveučilišta u Osijeku. Navedeni radni odnos zasnovan je za nepuno radno vrijeme od 1,5 nastavnih sati tjedno, odnosno 60 nastavnih sati godišnje s početkom rada 11. travnja 2016. Medicinski fakultet podnio je HZMO-u 8. travnja 2016. prijavu o početku osiguranja u smislu članka 61. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19.; u daljnjem tekstu: ZoR). Prvostupanjskim rješenjem odbijena je prijava osiguranja za podnositelja po osnovi članka 61. stavka 3. ZoR-a, jer podnositelj nije zaposlenik (radnik), već obavlja samostalnu djelatnost (kao poslodavac). Žalba podnositelja odbijena je drugostupanjskim rješenjem kojim je u cijelosti potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Presudama Upravnog suda u Osijeku i Visokog upravnog suda upravna rješenja ocijenjena su zakonitim.

Zahtjev za stjecanje svojstva osiguranika po osnovi članka 61. stavka 3. ZoR-a je odbijen uz obrazloženje "…da je u konkretnom slučaju podnositelj ustavne tužbe osiguranik iz čl. 10. st. 2. ZOMO, nema status radnika nego poslodavca, samostalnog obveznika uplate doprinosa, te kao poslodavac ne može sklopiti Ugovor o radu s drugim poslodavcem, odnosno, nije obuhvaćen čl. 61.st. 3 ZOR."

HZMO, Središnja služba u Zagrebu, odbio je žalbu podnositelja te je u osporenom

drugostupanjskom rješenju naveo:

            "Priložena prijava po kojoj je pobijanim rješenjem odbijeno priznanje svojstava

osiguranika, može se odnositi na radnika koji je u radnom odnosu prema ugovoru o radu s poslodavcem. A. Č. nije u tom statusu. U mirovinskom osiguranju je prema drugoj osnovi (članak 10. stavak 2. ZOMO-a) prijavljen kao osoba koja samostalno obavlja profesionalnu djelatnost po posebnom propisu.

            Podredno, prema naprijed navedenim odredbama tog posebnog Zakona, nespojivo je obavljanje odvjetničke djelatnosti, ovdje osnovom mirovinskog osiguranja i radnog odnosa po traženoj prijavi i zahtjevu. U tom smislu je prvostupanjsko tijelo u rješenju navelo članak 121. ZOMO-a glede prestanka postojećeg svojstva osiguranika u slučaju priznanja svojstva osiguranika po osnovi radnog odnosa."

Provodeći sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih upravnih akata, Upravni sud u Osijeku odbio je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio poništenje drugostupanjskog rješenja.

Mjerodavni dio navedene presude glasi:

            "Pravilno tuženik u osporenom rješenju ukazuje da ZOMO pravi razliku između osoba koje samostalno obavljaju neku djelatnost od onih koje obavljaju nesamostalan rad ...

            Ta se razlika odnosi na način uspostave mirovinskog osiguranja, kao i na plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje . Naime, kada se radi o osiguranju osoba koje u skladu s posebnim propisima samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost (članak 10. točka 2. ZOMO-a), osiguranje se uspostavlja na temelju dozvole za obavljanje djelatnosti odnosno upisa u odgovarajući registar.

            (...)

            S druge strane, radnicima koji obavljaju nesamostalan rad (u pravilu na temelju ugovora o radu) osiguranje se uspostavlja na temelju prijave poslodavca ...

            Zbog toga navedene kategorije osiguranika nisu usporedive odnosno imaju poseban međusobno neusporediv status.

            Takvim se zakonskim rješenjima omogućava uvažavanje posebnosti pojedinih kategorija osiguranika, pa se stoga ne mogu prihvatiti tužbeni navodi u kojima tužitelj ističe da je po bilo kojoj osnovi diskriminiran."

Visoki upravni sud potvrdio je presudu Upravnog suda u Osijeku utvrdivši da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo.

Pri tome je Visoki upravni sud naveo:

            "Nije sporno da je tužitelj od 1. prosinca 1995. godine obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti (odvjetništva). Među strankama je sporno može li tužitelju od 11. travnja 2016. biti utvrđeno svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja po osnovi radnog odnosa u nepunom radnom vremenu kod drugog poslodavca (zainteresirane osobe, Medicinskog fakulteta u Osijeku, op. Ust, sud), bez gubitka svojstva osiguranika po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti.

            Analizirajući odredbe ZOMO-a koje se odnose na obvezno osiguranje u njihovoj ukupnosti, Sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj, kao osoba koja je osigurana na mirovinsko osiguranje po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti (odvjetništva), ne može istodobno biti osiguran po osnovi radnog odnosa koji obavlja kod drugog poslodavca na temelju ugovora o radu. Takvim zakonskim rješenjem ne zadire se u pravo odvjetnika na rad kod drugog poslodavca određeni broj sati u skladu s mjerodavnim propisima, već se onemogućava stjecanje svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja po dvije osnove."

Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u odnosu na prigovor podnositelja o diskriminaciji, naveo:

            "Osvrćući se na žalbeni navod o nedopustivosti različitog uređenja prava na rad kod drugog poslodavca odvjetnika i ostalih kategorija zaposlenika, koje, prema mišljenju žalitelja, dovodi do diskriminacije odvjetnika, valja naglasiti da odvjetnicima, pored obavljanja odvjetničke djelatnosti, nije uskraćeno pravo na rad određeni broj sati kod drugog poslodavca. Međutim, odabir odgovarajuće pravne osnove na temelju koje se posao obavlja ima utjecaja na obvezu uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, a što u konačnici utječe na izračun vrijednosnog boda u postupku radi priznavanja prava na mirovinu odnosno na visinu mirovinske osnovice. Stoga žalbeni navod o diskriminatornom postupanju prema tužitelju u konkretnom slučaju nije moguće prihvatiti."       

 Mjerodavno pravo

Mjerodavna odredba ZoR-a glasi:

"Članak 61.

            (...)

            (3) Radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost."

Mjerodavni dijelovi odredaba ZoMO-a glase:

"Članak 9.

            (1) Obvezno su osigurani:

            1. radnici, službenici i namještenici i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe, zaposleni na državnom području Republike Hrvatske

            (...)"

"Članak 10.

            Obvezno su osigurani:

            (...)

            2. osobe koje u skladu s posebnim propisima samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, kao što su odvjetnici, privatni zdravstveni radnici, umjetnici, novinari, odgajatelji, lektori i prevoditelji, primalje, predstavnici obiteljskog doma, fizička osoba koja samostalno kao profesionalnu djelatnost obavlja poslove savjetovališta i usluga pomoći i njege u kući i drugi

            (...)"

"Članak 121.

            Osiguraniku prestaje svojstvo osiguranika prestankom okolnosti na temelju kojih je stekao svojstvo osiguranika, ..."

 Stajališta Ustavnog suda

Ustavni sud je, među ostalim, naveo da jeMedicinski fakultet u Osijeku Odlukom Fakultetskog vijeća od 21. ožujka 2016. utemeljenoj na suglasnosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, klase: 112-01/15-01/2, ur.broj: 2158-60-01-15-113 od 10. prosinca 2015., sklopio s podnositeljem ugovor o radu na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom, u cilju održavanja nastavnih sati za studente iz znanstvenog područja Društvene znanosti, znanstveno polje pravo na Katedri za javno zdravstvo. Podnositelj je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora obavljao odvjetničku djelatnost kao samozaposlena osoba, odnosno u statusu samostalnog obveznika uplate doprinosa, kao poslodavca. Nakon što je Medicinski fakultet u Osijeku prvostupanjskom upravnom tijelu izvršio obveznu prijavu radnika, zahtjev za prijavom je odbijen s obrazloženjem da podnositelj ne može ostvarivati pravo dodatnog, odnosno kumulativnog, radnog odnosa upravo stoga što ima status samostalnog obveznika uplate doprinosa, odnosno ima status poslodavca. Međutim, mjerodavna odredba članka 61. stavka 3. ZoR-a, koja propisuje da radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, dali radniku za takav rad pisanu suglasnost, ne zabranjuje osobi poslodavca, kako upravna tijela i sudovi definiraju podnositelja kao odvjetnika, mogućnost dodatnog, odnosno kumulativnog rada. Dakle, ZoR nije propisao na koje se kategorije osoba citirana odredba odnosi, drugim riječima, ZoR nije propisao iznimke u odnosu na određenu kategoriju radnika. Također, ZoMO ne sadrži odredbe kojima je zabranjeno stjecati svojstvo osiguranika po dvije osnove obveznog mirovinskog osiguranja. Nadalje, sklapanjem ugovora na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom od 60 sati godišnje podnositelj nije izgubio status osiguranika prema članku 10. ZoMO-a, pa se na podnositelja ne može primijeniti članak 121. ZoMO-a. Podnositelj stoga odvjetničku djelatnost nastavlja obavljati u punom opsegu i punom radnom vremenu, a kumulativni, dopunski rad u vidu nastave pri Medicinskom fakultetu u Osijeku nije od utjecaja na podnositeljev status samostalnog obveznika doprinosa. Za opisani kumulativni, dopunski rad podnositelja, Medicinski fakultet u Osijeku obvezao se obračunavati i uplaćivati pripadajući doprinos. Međutim, upravnim rješenjima i presudama upravnih sudova, prema stajalištu Ustavnog suda, dopunski, kumulativni rad podnositelja na prethodno opisani način je onemogućen, s obzirom na to da je Medicinskom fakultetu u Osijeku odbijen zahtjev za obveznu prijavu osiguranja, a bez prijave podnositelj ne može raditi.

Ustavni sud stoga smatra da je podnositelj, u opisanim okolnostima konkretnog slučaja, također osoba koja obavlja rad i ima svojstva radnika, u samostalnom obavljanju odvjetničke djelatnosti, navodeći pritom da bi, u slučaju da je podnositelj odvjetnik zaposlen u odvjetničkom društvu, mogao ostvariti dopunski, kumulativni rad u smislu članka 61. stavka 3. ZoR-a. Ustavni sud također smatra da bi svaki pravnik koji ima status zaposlenika kod poslodavca, kao na primjer pravni stručnjak u nekom trgovačkom društvu, za razliku od podnositelja mogao sklopiti ugovor o dopunskom, kumulativnom radu u smislu članka 61. stavka 3. ZoR-a. S obzirom na to da je dopunski rad bez iznimke zakonski dopušten i stoga moguć svim pravnim subjektima koji su zaposleni u punom radnom vremenu, Ustavni sud smatra da zabrana dopunskog, kumulativnog rada, podnositelju iz razloga koje su naveli sudovi, nije utemeljena.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom odlukom podnositelju povrijeđeno pravo na dostupnost pod jednakim uvjetima svakog radnog mjesta i dužnosti zajamčenog člankom 54. stavkom 2. Ustava, u vezi s pravom na pravično suđenje zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositelja vezani uz članak 14. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporena odluka mogla utjecati na ostvarivanje sadržaja te ustavne norme, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

S izrekom i obrazloženjem navedene odluke nije se složio dr. sc. Mario Jelušić, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je u Izdvojenom mišljenju u odnosu na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-515/2018 naveo: 

"Ne slažem se s izrekom i obrazloženjem Odluke broj U-III-515/2018.

Ustavnu tužbu podnositelj  je podnio protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2454/17-2, od 21. rujna 2017., kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku broj: Usl-1619/16-9 od 18. svibnja 2017. Ovom presudom Upravnog suda u Osijeku odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe klasa: UP/II-140-10/16-03/03391989629, ur. broj: 341-99-11/2-16/4010 od 6. rujna 2016. kojim je odbijena žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku klasa: 140-10/16-03/0339189629, ur. broj. 3411-12-11/2-16-021746 od 12. travnja 2016., a kojim je rješenjem podnositelju odbijen zahtjev za priznanje svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja.

U pravu su bili upravni sudovi kao i tijela upravnog postupka u prvom i drugom stupnju kada su odbili podnosteljeve zahtjeve odnosno tužbu i žalbu u upravnom sporu. Naime, podnositelj kao doktor pravnih znanosti i odvjetnik koji obavlja samostalnu odvjetničku djelatnost u Osijeku od 1995. čime je stekao i status osiguranika iz mirovinskog osiguranja, s Medicinskim je fakultetom u Osijeku sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme na radnom mjestu poslijedoktoranda za 20% radnog vremena na Katedri za javno zdravstvo temeljem odluke Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta u Osijeku od 21. ožujka 2016. i suglasnosti Sveučilišta u Osijeku.

Sukladno članku 46. stavak 1. i članku 48. stavak 1. točka 9. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" br. 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.) pravo na obavljanje odvjetništva u Republici Hrvatskoj stječe se upisom u imenik odvjetnika, pri čemu pravo na upis u imenik odvjetnika ima osoba koja nije u radnom odnosu (istaknuo M.J.). Imajući u vidu da je podnositelj u mirovinskom osiguranju osiguran kao osoba koja kao odvjetnik samostalno obavlja profesionalnu djelatnost, pravilno je prvostupanjsko tijelo odbilo podnositelju predmetni zahtjev za priznavanje svojstva osiguranika kao radnika u smislu članka 9. stavka 1. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/15., 33/15. i 93/15.) s obzirom na propisane različite kategorije osiguranika i mehanizme mirovinskog osiguranja (koji rade od samostalnog odnosno nesamostalnog rada), čime se niti u upravnom sporu nisu mogli prihvatiti tužbeni navodi u kojima je podnositelj isticao da je bio diskriminiran. Zato je pravilno prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku podnositelju ukazalo da ukoliko na mirovinsko osiguranje bude osiguran kao radnik prema navedenom članku 9. stavka 1. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, tada mu prestaje svojstvo osiguranika temeljem obavljanja samostalne djelatnosti, jer u sustavu mirovinskog osiguranja temeljem članka 121. ovoga Zakona nije niti pravno, niti tehnički moguće osiguranje po obje tražene osnove.

Temeljem navedenoga smatram da je podnositelju trebalo odbiti ustavnu tužbu jer mu navedenim odlukama upravnih tijela kao niti upravnih sudova nisu povrijeđena ustavna prava iz članaka 14. stavka 2., 29. stavka 1. i 54. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90, 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), a koja se odnose na jednakost sviju pred zakonom, prava na pravično suđenje i prava na dostupnost pod jednakim uvjetima svakog radnog mjesta i dužnosti."

Josip Petković, dipl. pravnik