U praksi nije rijedak slučaj da u tzv. medijskim sporovima, koji se vode radi naknade štete učinjene objavom informacije u medijima, oštećenici ili njihovi punomoćnici predlažu i izvođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem u cilju dokazivanja duševnih boli.
To, doduše, katkada nije posljedica neznanja, neiskustva ili neupućenosti u specifičnosti vezane za institut povrede prava osobnosti, već uvođenja raspravnog načela u građansko procesno pravo i s tim u vezi primjene pravila o teretu dokaza. Naime, raspravno načelo, zbog neujednačene sudske prakse, tužitelja stavlja u poziciju da predlaže osnovane i neosnovane dokaze zbog bojazni, ali i realne opasnosti da primjenom pravila o teretu dokaza ne izgubi parnicu. Neujednačena sudska praksa stoga pridonosi tome da parnične stranke katkada predlažu dokaze za koje i same smatraju da se ne bi trebali izvoditi, ali njihovim predlaganjem, mogli bismo reći na neki način, obvezuju sud da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice, a građansko procesno pravo vraćaju na istražno načelo.
Međutim, bez obzira na to, postavlja se pitanje koji točno dokazi bi se trebali izvoditi na okolnost povrede prava osobnosti u tzv. medijskim sporovima i je li jedan od tih dokaza psihijatrijsko vještačenje oštećenika. Ovo pitanje posebno je zanimljivo iz perspektive proklamiranih načela ekonomičnosti i suđenja u razumnom roku koja bi se, kada nisu u koliziji s načelom vladavine prava, trebala bez iznimke primjenjivati.
O psihijatrijskom vještačenju
Vrhovni sud Republike Hrvatske, još za vrijeme važenja Zakona o javnom priopćavanju - prethodnika Zakona o medijima, u svoje dvije odluke Rev-3235/1995 i Rev-2177/2000 zauzeo je stav da prosječni čovjek, a tako i uređujući sudac, može spoznati je li u konkretnom slučaju došlo do povrede dostojanstva, ugleda i časti. Te dvije odluke stare su dvadesetak godina, međutim VSRH potvrdio je svoj stav i u nekim recentnijim odlukama kao što je primjerice Rev-2641/2016 od 3. studenoga 2016. u kojoj zaključuje da sud na temelju iskaza parnične stranke i bez izvođenja drugih dokaza, a tako i psihijatrijskog vještačenja, može utvrditi duševne boli. Identičan pravni zaključak iznesen je i u odluci Rev-1959/2017 od 27. rujna 2017.
Da je dokaz psihijatrijskim vještačenjem suvišan, vidljivo je i iz parnica u kojima se izvodi jer vještaci mišljenje nerijetko temelje na medicinskoj dokumentaciji koja se priloži spisu, uzimaju je zdravo za gotovo i bez izravnog kontakata s oštećenikom i utvrđivanja duševnih boli u konkretnom slučaju, umjesto suda utvrđuju da bi objavljena informacija povrijedila pravo osobnosti prosječnog čovjeka pa tako i oštećenika.
Zašto postojanje medicinske dokumentacije ne znači samo po sebi da je došlo do povrede prava osobnosti, najlakše je objasniti na sljedećem primjeru.
U parnicama do kojih je došlo zbog objavljivanja informacija iz kaznenog postupka, oštećenik u većini slučajeva raspolaže medicinskom dokumentacijom, međutim to ne znači da je do duševnih boli došlo zbog objavljivanja informacija, već može značiti, a često i znači, da je na njegovo psihičko stanje u biti utjecalo pokretanje, vođenje i neizvjesnost kaznenog postupka koje za posljedicu može imati kaznu zatvora. Stoga, čak i da iz medicinske dokumentacije proizlazi kako oštećenik nakon objave informacije u medijima nije mogao spavati, da je bio anksiozan i/ili depresivan, da se povukao u sebe i da su mu propisani i izdani lijekove za smirenje, to ne mora značiti da je uzrok njegovog psihičkog stanja objava informacije da je primjerice protiv njega podnesena kaznena prijava.
Dakle, iskaz oštećenika je dokaz koji bi se uvijek trebao izvoditi na okolnost povrede prava osobnosti, oštećenici na tu okolnost ne bi trebali predlagati psihijatrijsko vještačenje, a sud bi, u slučaju da predlože, trebao u skladu s načelom ekonomičnosti i suđenja u razumnom roku, odbiti takav dokazni prijedlog kao suvišan.
O personalnim dokazima
Personalne dokaze možemo podijeliti u dvije vrste – one koje predlaže oštećenik (tužitelj) u cilju da dokaže duševne boli i one koje predlaže nakladnik medija (tuženik) u cilju da dokaže da, iako je do njih došlo, ne odgovara za duševne boli. Na strani tužitelja bez iznimke bi se trebao izvesti dokaz saslušanjem oštećenika, ali katkada i svjedoka na okolnost kako je objavljena informacija utjecala na oštećenika u privatnoj ili poslovnoj sferi. Na strani tuženika u pravilu se saslušava autor članka (novinar), a u rijetkim slučajevima i izvor informacije.
Iz čl.220. st.2. Zakona o parničnom postupku proizlazi ovlaštenje suda da odluči o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i nisu rijetke situacije da je u tzv. medijskim sporovima opravdano saslušavati i svjedoke parničnih stranaka.
Međutim, iako je na sudu odluka koje će dokaze izvesti i kojim redom, bitno je naglasiti da bi se u skladu s čl.21. Zakona o medijima najprije trebao izvesti dokaz saslušanjem oštećenika i njegovih svjedoka jer, ako on ne dokaže duševne boli, nakladnik medija ne treba dokazivati da ne odgovara za štetu.
U praksi su rijetke situacije da sud tim redom izvodi dokaze, a i kada izvodi te iz iskaza oštećenika utvrdi da nije došlo do duševnih boli, sud izvodi i dokaze protivne strane i tek nakon toga odbija tužbeni zahtjev. Nije jasno zašto je to tako jer je Zakon o medijima po tom pitanju poprilično jasan i daje pravo sudu da ne odugovlači postupak izvođenjem dokaza koji su suvišni.
Povreda prava osobnosti stoga se ne bi smjela utvrđivati bez saslušanja oštećenika fizičke osobe, čak i u iznimnim situacijama kada se čini da je to opravdano - primjerice u slučaju smrti oštećenika nakon podnošenja tužbe, jer je u tzv. medijskim sporovima njegovo saslušanje temeljni i odlučujući dokaz, a ne supsidijarni kao u nekim drugim parnicama.
O materijalnim dokazima
Materijalni dokazi u vidu privatnih i javnih isprava, rezervirani su u prvom redu za nakladnika medija jer on na taj način dokazuje da su objavljene informacije točne i da ne odgovara za štetu.
Međutim, i u slučaju dokazivanja povrede prava osobnosti pravne osobe, trebali bi biti temeljni i odlučujući dokaz jer, ako se na okolnost povrede prava osobnosti sasluša zakonski zastupnik pravne osobe koji izjavi da je u konkretnom slučaju povrijeđen ugled i/ili dobar glas pravne osobe, postavlja se pitanje je li njegovo saslušanje dovoljan dokaz ili se povreda ugleda pravne osobe, za razliku od fizičke osobe, ipak može i mora potkrijepiti materijalnim dokazima.
Ako se uzme u obzir da zakonski zastupnik nije pravna osoba, jasno je da se njegove duševne boli, ako je do njih i došlo, ne mogu poistovjetiti s ugledom pravne osobe. Povreda ugleda pravne osobe u prvom redu ogleda se u financijskom gubitku i posljedicama na njezin tržišni položaj, poslovanje i ostvarivanje dobiti.
Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br. Gž-638/2019 koja je donesena 20. svibnja 2021. dotaknuo se na neki način te teme i utvrdio da se ugled pravne osobe ne dokazuje saslušanjem svjedoka.
S tim u vezi da se zaključiti kako čl.223. Zakona o parničnom postupku koji daje pravo sudu da odluči prema slobodnoj ocjeni, za razliku od fizičkih osoba, nije primjenjiv na pravne osobe. Sudu je za utvrđivanje povrede prava osobnosti u biti potrebno stručno znanje u vidu financijskog vještačenja (ili čak aktuarskog izračuna), a vještaku za izradu nalaza i mišljenja trebaju materijalni dokazi i financijski pokazatelji.
Anita Jozičić, odvjetnica u odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o.
