Prethodno, glede predmeta postupka Sud EU-a se nalazi nenadležnim zbog činjenice da se ne dira konverzija, odnosno njezini učinci u periodu nakon sklapanja, no što za ukupan period primjene konverzije, kako do njezina sklapanja tako i nakon, nije od utjecaja za primjenjivost prava EU-a na isti slučaj. U skladu s time nastavno se iz presude Suda EU-a C-567/20 od 5. svibnja 2021. može isčitati uputa za daljnje postupanje, i ako bi nacionalno zakonodavstvo dopuštalo zamjenu ništetnih odredbi. Iako isto to ne predviđa, opreza radi, analizira se i poštenost "ulazne podloge koja je korištena kod konverzije, kao zamjena ništetnog".
U svezi s postavljenim pitanjem Sud EU-a iznosi (vidi t.56) da je već protumačio da u smislu primjene članka 1. stavak 2. Direktive 93/13 njezino područje primjene ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora1 to jest, isključenje primjene pravila iz te Direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.2
No s time u svezi, nastavno Sud EU-a nije odgovorio je li tu pretpostavku nacionalni zakonodavac ispunio, odnosno je li uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, već je na (vidi t.58) nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te Direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste Direktive treba tumačiti usko. 3
Sud upućuje (vidi t.59) da u konkretnom slučaju sud koji je uputio zahtjev u biti navodi da odredbe dodatka kojeg su stranke iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., slijedom čega proizlazi da predmet glavnog postupka pred Sudom EU-a nije bilo razmatranje tzv. ulaznih podloga koje su korištene kod konverzije, odnosno same "zamjene".
Nacionalno zakonodavstvo sprečava zamjenu ništetnih odredbi (a kako Sud EU-a zaključuje, krajnja pravna kvalifikacija bit će na sudu koji je uputio zahtjev (vidi t.63). No, kako je prethodno izneseno, predmet ove analize jeste slučaj kada bi nacionalno zakonodavstvo omogućavalo zamjenu ništetnih odredbi, kada konkretno poštenost ulaznih podloga koje su korištene prilikom konverzije, sve sukladno tzv. Zakonu o konverziji, nije razmatrana.
Ulazne podloge tzv. Zakona o konverziji određene su u GLAVI IV.a, kako slijedi:
KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF
(...)
Način izračuna konverzije kredita
Članak 19.c
(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
Dakle iz odredbe čl. 19c tzv. Zakona o konverziji nedvojbeno jeste da u slučaju i da postoji mogućnost zamjene ništetne odredbe (a što nacionalno zakonodavstvo isključuje) tada predmet ocjene poštenosti jesu ulazne podloge koje su korištene kod simulacije kredita, a to jesu uvjeti i prava, posebno konkretno glede kamata koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa (...), odnosno uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta tog korisnika.
Dakle u slučaju zaključka da nacionalno zakonodavstvo može zamijeniti ništetne odredbe, tada sam tzv. Zakon o konverziji direktno upućuje na ocjenu ispunjavaju li i ugovorne odredbe izvornog Korisnika EUR kredita, čiji Ugovor i uvjeti jesu temelj primjene konverzije zahtjeve poštenosti.
U svezi s time, u skladu sa samom uputom Suda EU-a C-567/20, da je na nacionalnom sudu da provjeri pretpostavku da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa i za slučaj kada bi se ništetne odredbe moglo zamijeniti valjanima, tada je na provjeru te oborive presumpcije, a u skladu s člankom 19 c. tzv. Zakona o konverziji, uputio i Vrhovni sud u rješenju Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020., u dijelu obrazloženja zaključka da bi Sporazum o konverziji bio valjan i proizvodio pravne učinke, ali "sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK (...) u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
Za analizu poštenosti, posljedično valjanosti tih Ugovora čija je glavnica vezana za valutu EUR, a koji su korišteni prilikom konverzije, u svrhu izjednačavanja CHF dužnika sa EUR dužnicima, odnosno za ispitivanje pretpostavke stavljanja zakonodavca CHF dužnike u pošten ugovor ovdje se uzima sadržaj presuda Općinski građanski sud u Zagrebu (dalje u tekstu: OGS Zagreb) P-206/20-63 od 27. listopada 2021. te P-3521/37 od 15. svibnja 2021., kojima sud utvrđuje ništetnim Ugovore o kreditu kojima Banka stavlja na raspolaganje Korisniku određeni iznos EUR u kunskoj protuvrijednosti, a kod kojih je kamata određena na jednaki način, kao što je to kod Ugovora čija je glavnica vezana uz valutu CHF. Radi se o Ugovorima koji sadržavaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, a što tu odredbu, pošto ne sadržava objektivne podatke pomoću kojih bi se odredila obveza Korisnika kredita, čini neodređenom/neodredivom.
Mijenjanje ugovorne kamate ovisno je isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. Tako dolazi do situacije da Kreditor jednostrano određuje obvezu Korisnika, a on tu promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene provjeriti. Takva odredba o kamati je nepoštena i ništetna, neovisno o kojoj se valuti kredita radi.
Razlog zašto je Banka ugovorila određivanje kamate jednostrano prema Odluci Banke, a ne vezivanjem za egzaktne parametre i metode izračuna (konkretno kod vezivanja za valutu EUR to bi bilo kretanje EURIBOR + fiksni dio kamatne marže), jeste da izbjegne obvezu da kamatu koja kao promjenjiva (a kao promjenjiva samo iznosi određeni X % na dan sklapanja Ugovora, što nema međusobne veze s fiksnom kamatom) u slučaju da EURIBOR padne ispod iznosa koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora, mora spustiti na kamatu koja odgovara razlici tog pada. S time u svezi kod drugih valuta učinak EURIBOR-a ima LIBOR te je njihovo kretanje javno dostupan podatak (ako promatramo period od 2005. godine do 2022. godine vrijednost EURIBOR-a smanjila se s 5,34% na -0,5%, odnosno pala je za 5,84%. Vrhunac dostiže u listopadu 2008., a otada je u kontinuiranom padu izuzev u 2012. Dalje, vrijednost EURIBOR-a je 2016. prešla čak u područje negative što se može povezati s politikom negativnih kamatnih stopa koju je Europska centralna banka tada počela provoditi određujući svoju ciljnu kamatnu stopu kao negativnu vrijednost.
Što to konkretno znači kod ugovaranja promjenjive kamate prema jednostranoj Odluci Banke, a koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosi npr. 6.5 % ?
Kod poštenog i određenog određivanja promjenjive kamatne stope (što je konkretno izostalo) kamatna marža ostaje fiksna cijelo razdoblje otplate kredita, dok je vezivanje uz LIBOR (odnosno određene egzaktne parametre i metode izračuna) varijabilni dio koji ovisi o tržišnim kriterijima, trošku pribave kreditnih sredstava Banke, ali koji su striktni, čija je visina provjerljiva (EURIBOR; LIBOR) .
To znači da u slučaju da je Banka istu vezala za kretanje EURIBORA, a on je npr. u trenutku Ugovaranja bio 5,34%, a takva kamata vezana uz kretanje EURIBOR-a u istome trenutku npr. 6.5 %, tada bi ona kod pada EURIBORA npr. za 5 %, pala sa 6.5 % na 1.5 %.
No, Banka ju je u toj situaciji, s obzirom na odredbu da ju može jednostrano mijenjati, ne spustila na 1.5 % nego "postupno" podigla npr. za 3 % i time toj razlici od 5 % za "što ju je trebala spustiti" da je odredba o kamati ugovorena pošteno, dodala i 3 % "za što ju je postupno dignula" te tako za 8 % nepošteno podignula ukupan iznos kamatne marže.
Upravo zato je odredba o kamati u cijelosti ništetna, jer ona nije vezana uz egzaktne parametre i metode izračuna, koji su u ugovornu odredbu o kamati trebali biti uneseni.
Usporedbe radi, s druge strane, kada se određuje fiksna kamata, kako EURIBOR odnosno LIBOR varira te ovisi o tržišnim uvjetima, tada kod fiksne kamate, kada se oduzme EURIBOR odnosno LIBOR, kamatna marža banke varira ovisno o razlici fiksne kamate i EURIBOR-a odnosno LIBOR-a.
Važno je podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom u načelu nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. 4
Stoga članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi pravilo nacionalnog prava koje u slučaju kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između poslovnog subjekta i potrošača, tom sudu omogućuje dopunu tog ugovora uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. 5
Stoga, kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Naime, takva mogućnost pospješila bi gubitak preventivnog učinka prema poslovnim subjektima do kojeg inače dolazi jednostavnim izuzimanjem nepoštenih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi poslovni subjekti ostali u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata. 6
Upravo je takav Ugovor o kreditu u EUR, koji ima određenu kamatu na način da se određuje prema jednostranoj Odluci Banke, Ugovor koji je kao simulator korišten kod primjene tzv. Zakona o konverziji.
Konverzija, uslijed nepoštenosti odredbi o denominiranju kredita u valuti CHF i kamati iz CHF kredita (na način da se mijenja jednostranom Odlukom Banke), s prikazom u matematičkom izračunu kao valjanih, čime nisu ostvarene pretpostavke transparentnosti prema potrošaču kao prethodne pretpostavke (tzv. izlazni parametri) za ulazak u konverziju koja bi imala pravni učinak, jeste ništetna.
No, s druge strane, predmet ove analize jeste, kao što je prethodno izneseno, što da je zakonodavac imao ovlast da zamijeni ništetne odredbe osnovnog ugovora (izlazni podaci), jesu li u tom slučaju predmet preispitivanja u smislu upute iz presude Suda EU-a C-567/20 tzv. ulazni podaci u konverziji.
Prema presudi Suda EU-a C-567/20 "za pretpostaviti je da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka (...), ali na nacionalnim je sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora".
U tom slučaju predmet postupka nije bio odražavaju li odredbe Sporazuma o konverziji sadržaj odredaba glave IV.a tzv. Zakona o konverziji.
Iz prethodno iznesenog proizlazi da i u slučaju da je nacionalni zakonodavac ništetne odredbe osnovnog ugovora imao ovlast izmijeniti, a što je na nacionalnom sudu da provjeri, i tada konverzija ne bi proizvodila pravne učinke, jer se nije provelo izjednačavanje kako odražavaju odredbe glave IV. tzv. Zakona o konverziji.
Kada se sagleda primijenjena kamata iz EUR kredita u "izračunu konverzije te otplatnom planu EUR kredita" proizlazi da je u konverziji iz EUR kredita primijenjena ništetna kamata i to do 30. 9. 2015. koji je dan obračuna, kako se ništetno jednostrano određivala u izvornom EUR ugovoru, a od 30. 9. 2015. jednostavno fiksirana, za ukupno razdoblje otplate kredita. Tako ona ne ispunjava kriterije poštenosti niti do konverzije niti nakon. Zbog toga što je izvorno promjenjiva, a ne fiksna (čime otpada mogućnost fiksiranja nakon 30. 09. 2015.), ali izvorno ništetno promjenjiva, a ne u visini koja bi pratila tijek pada EURIBOR-a te kao takva uzeta u "izračun konverzije" i time dakle ništetna i za period do 30. 09. 2015. Tako su konverzijom potrošači ušli iz jednog ništetnog Ugovora u drugi.
Ugovori o kreditu u EUR koji su korišteni kod konverzije su izvorno Ugovori na koje se odnosi presuda OGS Zagreb P-206/20-63 od 27. 10. 2021. te P-3521/37 od 15.05.2021., a korisnici imaju pravo na utvrđenje ništetnim ugovora i time posljedično restitucije iz ništetnosti. Upravo su oni korisnici s kojima treba izjednačiti i tzv. konvertirane EUR korisnike jer ulaskom u konverziju i pod pretpostavkom da se ništetne odredbe mogu zamijeniti (a što nacionalno zakonodavstvo niti ne omogućuje) moraju biti izjednačeni kao izvorni korisnici EUR kredita.
odvjetnica Marina Cvitko Tomić
______________________________________________
^ 1 presuda Suda EU-a od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29.
^ 2 presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35.
^ 3 ibid, t. 37.
^ 4 presuda od 7.kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 73.presuda od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C-154/15, C-307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 62.
^ 5 presuda od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C-70/17 i C-179/17,EU:C:2019:250, t. 53.
^ 6 ibid, t. 54.
