Temeljne metode borbe protiv zaraznih bolesti su sadržane u Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" br. 79/07., 113/08., 43/09., 130/17., 114/18., 47/20., 134/20., 143/21. - dalje: ZZPZ) i to čl.47. i čl.40.
Čl. 47. propisuje da radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od unošenja kolere, kuge, virusnih hemoragijskih groznica, žute groznice, bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju se mjere određene ovim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka.
Radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stavka 1. ovoga članka, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti:
1. provođenje obvezne protuepidemijske dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije,
2. osnivanje karantene,
3. zabranu putovanja u državu u kojoj postoji epidemija bolesti iz stavka 1. ovoga članka,
4. zabranu kretanja osoba, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima,
5. ograničenje ili zabranu prometa pojedinih vrsta robe i proizvoda,
6. obvezno sudjelovanje zdravstvenih ustanova i drugih pravnih osoba, privatnih zdravstvenih radnika i fizičkih osoba u suzbijanju bolesti,
7. zabranu uporabe objekata, opreme i prijevoznih sredstava,
8. izolaciju osoba u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru - samoizolacija,
8.a. obvezu predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti radi ulaska u određene prostore
9. obvezu pravilnog nošenja maske za lice ili medicinske maske,
10. zabranu ili ograničenje održavanja javnih događanja i/ili okupljanja,
11. zabranu ili ograničenje održavanja privatnih okupljanja.
12. druge potrebne mjere.
Čl. 40. ZZPZB-a je propisana obavezna imunizacija (cijepljenje):
1. protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, crvenke, zaušnjaka i virusne žutice tipa B i bolesti uzrokovanih s Haemophilus influenzae tip B - za sve osobe određene dobi,
2. protiv tetanusa ozlijeđenih osoba,
3. protiv virusne žutice tipa B - za osobe pod povećanim rizikom od zaraze,
4. protiv bjesnoće - za sve osobe koje su profesionalno izložene riziku od zaraze i koje ozlijedi bijesna životinja ili životinja za koju se sumnja da je bijesna,
5. protiv žute groznice - za osobe koje putuju u državu u kojoj postoji ta bolest ili u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv te bolesti,
6. protiv kolere i drugih zaraznih bolesti - za osobe koje putuju u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv tih bolesti ili u slučajevima kada za to postoji epidemiološka indikacija,
7. protiv trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti za sve osobe za koje postoje epidemiološke indikacije.
Način imunizacije, a pogotovo obavezne imunizacije je propisan Pravilnikom o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi ("Narodne novine" br. 103/13., 144/20.- dalje: Pravilnik).
Tako, primjerice, osobe u prvoj godini života obavezno podliježu imunizaciji od tuberkuloze (čl. 14. st. 1. t. 2. Pravilnika). Imunizaciji protiv difterije obvezno podliježu osobe u dobi od navršena dva mjeseca do navršenih 18 godina (čl. 18.). Imunizaciji protiv tetanusa podliježu osobe u dobi od navršena dva mjeseca do navršenih 18 godina i sa 60 godina, a u slučaju ozljede sve osobe u skladu s preporukama o postekspozicijskoj profilaksi (čl. 19.). Imunizaciji protiv hripavca obvezno podliježu djeca u dobi od navršena dva mjeseca do navršenih pet godina (čl. 20.) Imunizaciji protiv dječje paralize obvezno podliježu djeca u dobi od navršena dva mjeseca do navršenih 14 godina. (čl. 28.).
Postavlja se, naravno, pitanje, postoji li odgovornost i ako da, tko odgovara, za bilo kakve štetne posljedice cijepljenja? Naime, cijepljenje je medicinski postupak, a medicinski postupci nisu u potpunosti bez rizika. Iako su cjepiva dizajnirana za prevenciju bolesti, mogu izazvati ozbiljne nuspojave od blagih do veoma ozbiljnih, pa čak i smrtnim. Ozbiljne nuspojave jesu rijetke, ali se moraju pratiti, što je u nadležnosti HALMED-a. Te nuspojave jesu rijetke, ali mogu uključivati upalu mozga, reumatoidni artritis, čak i smrt. Znanstvena i stručna literatura ističu kako su ti rizici mali i uravnoteženi s prednostima populacijske imunizacije (tzv. imunitet krda), međutim to znači da pojedinac povremeno snosi veliki teret za dobrobit ostatka populacije.
U tom kontekstu je od iznimnog značaja presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-79/2007 od 10. lipnja 2009. godine.
Rečenom revizijom je potvrđena presuda Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-1833/2003 od 21. prosinca 2005. godine i dijela presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-993/1996 od 04. prosinca 2002. godine kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev maloljetnog tužitelja, da mu Republika Hrvatska, naknadi štetu u iznosu od 865.000,00 kn.
Tužba je podnesena protiv I.-tuženika Doma zdravlja Dr. Josip Kajfeš, II.-tuženika Županije primorsko-goranske i III.-tuženika Republike Hrvatske, s tužbenim zahtjevom maloljetnog tužitelja, da mu iste solidarno naknade materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio uslijed oboljenja od dječje paralize nakon što je primio prvo od predviđena tri cjepiva protiv dječje paralize u ordinaciji opće medicine I.-tuženika. Kao tužitelji su nastupali i njegovi roditelji sa zahtjevom II. i III.-tuženicima da im solidarno naknade nematerijalnu štetu za duševne boli koje su trpjeli kao roditelji zbog naročito teškog invaliditeta njihovog sina.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev prema sva tri tuženika iz razloga što isti odgovaraju za taj štetni događaj po kriteriju uzročnosti, a zato što je cijepljenje protiv dječje paralize opasna djelatnost.
Drugostupanjski sud je pak zauzeo stajalište da sva tri tuženika odgovaraju po načelu krivnje. I.-tuženik, Dom zdravlja, odgovara po načelu krivnje, jer je liječnica koja je vršila cijepljenje djece, cijepila maloljetnog tužitelja, a da pritom nije utvrdila je li cjepivo prošlo nužna ispitivanja sukladno Zakonu o stavljanju lijekova u promet (SL 43/86, NN 53/91). Prema II.-tuženiku je utvrđena krivnja, jer je isti osnovač I.-tuženika pa odgovara solidarno i neograničeno sa I.-tuženikom.
Krivnju III.-tuženice drugostupanjski sud nalazi jer se radilo o lijeku koji je bio doniran, a nadležna tijela nisu provjerila njegovu valjanost. Također je zauzeo stav i da III.-tužena odgovara po kriteriju uzročnosti, jer je cijepljenje protiv dječje paralize obavezno, te ista mora odgovarati i za slučajne komplikacije uzrokovane cijepljenjem poput onih koje su došle kod maloljetnog tužitelja.
Vrhovni sud je, međutim, zauzeo stav kako u konkretnome slučaju bi I.-tuženik odgovarao po načelu krivnje da je liječnica I.-tuženika propustila dužnu pažnju i da je zbog tog propusta došlo do oboljenja maloljetnog tužitelja. No kako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je liječnica provjerila zdravstveno stanje maloljetnog tužitelja i može li on primiti cjepivo, ne može se govoriti o propuštanju dužne pažnje. Oboljenje maloljetnog tužitelja u tom kontekstu treba gledati kroz nepoželjnu nuspojavu cijepljenja, te stoga nema odgovornosti I.-tuženika po načelu krivnje.
Glede odgovornosti II.-tuženika, Županije primorsko-goranske, revizijski sud je utvrdio kako ista nije pasivno legitimirana u tom postupku, jer u vrijeme primanja cjepiva nije bila osnivač I.-tuženika.
Što se tiče III.-tuženika, Republike Hrvatske, ista ne može odgovarati po načelu krivnje jer činjenica da valjanost cjepiva nije bila provjerena, nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, jer kvaliteta cjepiva nije niti u jednom trenutku dovedena u sumnju.
Međutim, Republika Hrvatska je odgovorna na temelju uzročnosti. Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“ br. 60/92.), Republika Hrvatska propisala obvezno cijepljenje između ostalog i protiv dječje paralize (poliomyelitis anterior acuta). Radi se o nužnoj i korisnoj mjeri, a sve osobe obuhvaćene Programom provođenja te mjere javnozdravstvene zaštite, koji Program na godišnjoj razini donosi Ministarstvo zdravstva RH, dužne su podvrći se cijepljenju. U skladu s time su postupili i roditelji maloljetnog tužitelja kada su ga u studenom 1992. doveli na cijepljenje čime su ispunjavali svoju zakonsku obvezu.
U ovom konkretnom slučaju cjepivo protiv dječje paralize predstavlja opasnu stvar. Radi se o živom cjepivu koje i usprkos propisanog provjeravanja zdravstvenog stanja osobe koja se ima cijepiti može dovesti do nepoželjnih sporednih nuspojava kao što je to bilo u konkretnom slučaju. Kod maloljetnog tužitelja je došlo do komplikacija, jer je nakon primanja prvog od predviđena tri cjepiva protiv dječje paralize obolio od te bolesti i to unatoč činjenici da se radi o ispravnom cjepivu te da je liječnica 3. tuženika postupala s dužnom pažnjom pažnjom, jer je prije cijepljenja mlt 1.tužitelja provjerila njegovo zdravstveno stanje.
Također je Vrhovni sud isključio mogućnost više sile prema odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, jer se okolnost oboljenja od dječje paralize nakon primitka tog cjepiva ne može izbjeći, ali se može predvidjeti jer ponekad prilikom cijepljenja stanovništva može doći do nepoželjnih sporednih pojava kao u konkretnom slučaju. Stoga se oboljenje nakon primitka cjepiva može okarakterizirati kao slučaj.
Stoga je, u konačnici, jedino Republika Hrvatska u navedenom predmetu odgovorna za štetni događaj – oboljenja od dječje paralize.
Presuda je važna jer Vrhovni sud zauzima stav koji je sukladan i stavu Županijskog suda u Rijeci, kako cijepljenje predstavlja opasnu djelatnost pri čemu Republika Hrvatska odgovara po načelu objektivne odgovornosti jer cijepljenje kao nužnu i korisnu mjeru propisuje ZZPZB kao obaveznu. U konkretnome slučaju, maloljetni tužitelj, odnosno njegovi roditelji su se cijepili čime su izvršavali svoju zakonsku obavezu, a posljedice cijepljenja nisu toliko nepredvidljive i neuklonjive da bi se govorilo o višoj sili.
Filip Galić, dipl. iur.
Izvori:
1. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti
2. Pravilnik o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi
3. Presuda Rev-79/2007 od 10.06.2009.
4. https://www.bib.irb.hr/1185567
