U ovo pandemijsko vrijeme šira javnost je osobito senzibilizirana na globalno širenje potencijalno smrtonosnih bolesti. Restrikcije i mjere suzbijanja širenja koronavirusa kao što su testiranja, nacionalne kampanje cijepljenja i epidemiološke mjere dokazuju do kojih su mjera spremne države ići kako bi ograničile širenje bolesti. Rasprave o učinkovitosti tih mjera i koliko one štete ili pomažu u borbi protiv pandemije korona virusa već su odavno postale ne samo socijalne i političke teme nego i pravne teme zbog nametnutih restrikcija ljudskim pravima u cilju zaštite javnog zdravlja. Pri tome može se slobodno reći da mnoge druge javnozdravstvene teme zadnjih dvije godine ne dobivaju dovoljno pozornosti kao i ranije pokrenute kampanje suzbijanja raznih za život opasnih bolesti i epidemija. Globalna borba protiv širenja HIV-a samo je jedna od tih javno zdravstvenih kampanja koje su stavljene po strani dok se vodi mnogo žešća borba protiv globalnog širenja korona virusa. Ono što ćemo nastojati ovim člankom ukratko prikazati su pravna pitanja s kojima se susreću osobe zaražene HIV-om a koja se najčešće vežu za područja zaštite osobnog dostojanstva pacijenta, prava na zaštitu osobnih informacija i zaštitu njihovih temeljnih ljudskih prava kao i pravo na dobivanje odgovarajuće zdravstvene zaštite.
Kako bi ukratko objasnili temeljne pojmove oslanjamo se na informacije koje pruža Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa. HIV bolest je zarazna, neizlječiva bolest, kronični progresivni proces koji nastaje ulaskom HIV-a (virusa humane imunodeficijencije) u organizam i koji traje sve do smrti zaražene osobe. AIDS je engleska kratica za Acquired Immunodeficiency Syndrome, što znači sindrom stečenog nedostatka imuniteta (otpornosti organizma). AIDS je stanje u kojem je došlo do takvog slabljenja imuniteta da s javljaju određene bolesti koje inače u imunološki zdravih ljudi ne viđamo. AIDS je uzrokovan HIV-om. HIV je prisutan u krvi, spermi i vaginalnom sekretu zaražene osobe u količini dovoljnoj da zarazi druge osobe i tri su osnovna načina prijenosa HIV-a; nezaštićenim spolnim odnosom, putem krvi ili krvnih produkata i sa zaražene majke na dijete. Ovdje se mora naglasiti da unatoč jakoj stigmi koju navedena bolest nosi sa sobom i posljedičnih strah od zaraze HIV se ne može prenijeti: uobičajenim kontaktima kožom kao što je grljenje, rukovanje, kontaktom s različitim predmetima, korištenjem javnih zahoda, bazena, tuševa ili sauna, kašljanjem, kihanjem, kontaktom sa slinom ili sa suzama, pa čak niti s intimnijim kontaktom kao što je ljubljenje ili masturbacija. Također bitno je istaknuti da zbog velikog straha među medicinskim osobljem kada se primjenjuju uobičajene higijenske mjere i mjere opreza nije moguća zaraza od HIV pozitivne osobe tijekom liječenja u bolnicama, ambulantama i kod stomatologa. HIV nije prenosiv niti masažom, fizioterapijom, frizerskim i kozmetičkim uslugama, kao ni bušenjem ušiju uz mjere opreza, ali niti ogrebotinama ni ugrizima domaćih životinja. Za više informacija o HIV-u posjetite web stranicu udruge HUHIV.
Kao što je navedeno zaraza HIV-om nije moguća čak niti za medicinsko osoblje koje liječi ili obavlja medicinski zahvat na osobama zaraženima HIV-om, ali strah koji pri tome osjeća medicinsko osoblje zabrinuto za vlastito zdravlje očito je dovoljno velik te mnogi zdravstveni djelatnici nisu spremni pružiti odgovarajuću brigu osobama za koje znaju da su HIV pozitivne. Pri tome bih htjeli uputiti na objavu na službenim web stranicama Pučke pravobraniteljice gdje se navodi kako su „HIV pozitivni pacijenti zbog stigme koja prati njihovo zdravstveno stanje ponekad izloženi predrasudama, što može dovesti do kršenja njihovih prava i diskriminacije u području zdravlja. Potvrđuju to i pritužbe kojima su nam se HIV pozitivni pacijenti obratili jer im je odbijeno pružanje zdravstvene usluge iz obveznog zdravstvenog osiguranja, otežan prijem u zdravstvenu ustanovu i prekršeno pravo na povjerljivost podataka o njihovom zdravlju.“ Navedeno ukazuje kako je stigma koja prati zarazu HIV-om i dalje izrazito velika čak i među osobama koje bi morale biti upoznate sa svim rizicima i načinima zaraze – medicinsko osoblje i doktori. U svojoj preporuci pučka pravobraniteljica navodi kako je potrebno raditi na dodatnom obrazovanju i educiranju medicinskog osoblja i osoba u zdravstvenom sustavu kako bi se izbjegli budući slučajevi diskriminacije ili odbijanja pružanja odgovarajuće medicinske skrbi.
Što se tiče pravnih aspekata zaraze HIV-om iznio bih u kratko najzanimljivije točke prezentacije dr.sc. Sunčane Roksandić Vidlička pod nazivom Zaštita povjerljivosti podataka HIV pacijenata: između zaštite prava pojedinaca i zaštite društva. Autorica u svojoj prezentaciji poentira najbitnije točke zaštite prava HIV pozitivnih osoba naglašavajući ravnotežu između zaštite prava pojedinaca i zaštite javnog zdravlja društva. Izdvajaju se članak 35. Ustava Republike Hrvatske koji govori „svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“ , na koji se nadovezuje članak 37. Ustava – „svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom.“ Navedena dva članka Ustava u svojoj suštini opisuju pravo osoba zaražene HIV-om na pravnu zaštitu osobnog života, dostojanstva ali i na sigurnost i tajnost osobnih podataka u ovom slučaju podataka koji se odnose na njegovo zdravlje i na njegov status HIV pozitivne osobe. Što se tiče zaštite povjerljivosti podataka o HIV statusu Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20., 147/20., 136/21.) člankom 163. propisano je da „zdravstveni radnici dužni su čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta. Na čuvanje profesionalne tajne obvezni su i drugi radnici u zdravstvu koji za nju saznaju u obavljanju svojih dužnosti te studenti i učenici škola zdravstvenog usmjerenja.“ Člankom 164. istog Zakona propisano je da je povreda gore navedenih obaveza teža povreda obveze iz radnog odnosa. Istim člankom je propisano kako su „osobe iz članka 163. ovoga Zakona obvezne podatke o zdravstvenom stanju pacijenta priopćiti na zahtjev Ministarstva, drugih tijela državne uprave u skladu s posebnim propisima, nadležne komore ili sudbene vlasti.“
Važno je naglasiti da postoji i kaznenopravna zaštita povjerljivosti informacija o statusu osoba koje su zaražene HIV-om u smislu članka 145. Kaznenog zakona koji navodi „Odvjetnik, javni bilježnik, zdravstveni radnik, psiholog, djelatnik ustanove socijalne skrbi, vjerski ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije podatak o osobnom ili obiteljskom životu koji joj je povjeren u obavljanju njezinog zvanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.“ Navedeno kazneno djelo progoni se po prijedlogu.
Osim kaznenopravne zaštite povjerljivosti podataka postoji i građanskopravna zaštita temeljem važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.) koji člankom 19. propisuje kako „Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.“ Zaštita prava osobnosti pod koju spada i zaštita ugleda časti dostojanstva, a osobito pravo na za zaštitu privatnosti osobnog života ostvaruje se odredbom članka 1046. koji navodi kako je „Šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).“ Dok se člankom 1048. propisuje da „Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.“
Važno je naglasiti kako osoba zaražena HIV-om uz navedena prava zaštite njegove osobnosti ima i određene dužnosti koje uključuju odgovorno ponašanje u svrhu sprječavanja daljnjeg širenja bolesti, pa je tako i člankom 180. stavkom 2. Kaznenog zakona propisano kako „Tko ne pridržavajući se mjera zaštite drugoga zarazi opasnom zaraznom bolešću, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“ Bitno je naglasiti da isti članak u stavku 4. propisuje da kada se radi o spolno prenosivoj bolesti progon se provodi po prijedlogu oštećenika osim ako je kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta. Ovim odredbama se nastoji zaštititi javno zdravlje i ograničiti mogućnost daljnjeg prenošenja i širenja zaraze. Kada se radi o spolno prenosivim bolestima kod kojih je mogućnost zaraze otežana zbog načina prijenosa, sama namjera počinitelja je time još teža jer pokazuje svijest o vlastitoj bolesti i svjesnom prenošenju na drugu osobu. Zbog toga i zbog zaštite javnog zdravlja kao kazna za prenošenje bolesti propisana je zatvorska kazna kao najstroži oblik kažnjavanja počinitelja kaznenog djela.
Što se tiče sudske zaštite osoba zaraženih HIV-om htjeli bi ukazati na zanimljivu presudu Armonas v. Lithuania Europskog suda za ljudska prava. U navedenom predmetu litvanska državljanka Judita Armoniene pokrenula je postupak pred ESLJP u ime pokojnog supruga Laimutis Armonasa. Tužiteljica je pokrenula postupak protiv Republike Litve zato što je država podbacila u zaštiti njenog osobnog i obiteljskog života dosudivši joj nerazmjerno nisku svotu kao obeštećenje u korist pokojnog supruga unatoč tome što je došlo do ozbiljne nematerijalne štete koju su prouzrokovale najčitanije dnevne novine šireći informacije o HIV statusu njenog supruga. Tužiteljica je također navela kao oštećenje suprugovih prava litvanski zakon koji je propisao nerazmjerno nisku svotu novca koji se daje kao odšteta za nematerijalnu štetu nastalu širenjem informacija putem masovnih medija o osobnom životu pojedinaca. Spor je nastao kada su najčitanije litvanske novine objavile članak u kojem iznose informacije o dvije osobe koje su zaražene HIV-om u jednom zabačenom litvanskom selu; jedna od njih je Laimutis Armonas. Članak je pisan na način kojim se htjelo ukazati na povećanje slučajeva osoba zaraženih HIV-om u Litvi, ali s obzirom na to da se u članku govorilo o zaraženim osobama u malom izoliranom selu i s obzirom na to da su zaražene osobe imenovane imenom i prezimenom ozbiljno se narušilo njihovo pravo na privatnost i dostojanstvo. Gospodin Armonas je pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava tražeći od nižeg litvanskog suda naknadu od novina koje su objavile članak. Sud je presudio u korist tužitelja i dosudio mu je naknadu od 2896 eura. Armonas je zatim podnio žalbu višem sudu koji je potvrdio presudu nižeg suda. Presudu je potvrdio i Vrhovni sud Litve.
Zaključak Europskog suda za ljudska prava je taj da je gore navedenim postupanjem sudskih vlasti Litve prekršen članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji propisuje pravo osoba na poštovanje privatnog i obiteljskog života s obzirom na to da je očito prekršeno pravo na zaštitu osobnog i obiteljskog života te dostojanstva osobe a zakonskim propisivanjem niske svote odštete ne ostvaruje se navedena zaštita. Osobito jakom povredom prava osobe oboljele od HIV-a ESLJP smatra i širenje informacija o oboljenju od strane medicinskog osoblja koje je dalo informacije novinama koje su one dalje koristile u svojim objavama. Sud smatra kako bi jačim kažnjavanjem navedenih povreda omogućilo zaštitu pacijenata i povećalo šanse da osobe koje sumnjaju da su zaražene HIV-om pristupe dobrovoljnom testiranju i samim time smanje mogućnost daljnjeg širenja zaraze.
Zaštita osoba zaraženih HIV-om od stigmatizacije ali i kršenja ljudskih prava i prava na zdravstvenu zaštitu trajna je zadaća odgovornih vlasti svih država u svijetu. Pandemija korona virusa podigla je svijest o postojanju smrtonosnih bolesti za ljude čije širenje možemo zajedno spriječiti ili barem ograničiti pri tome vodeći računa o temeljnim ljudskim pravima a osobito o temeljnom pravu na privatnost osobnog i obiteljskog života. Hrvatska je napravila jak pravni okvir ali uz pravne obaveze postoji i naša moralna obaveza međusobnog poštivanja prava na privatnost i dostojanstvo pri tome vodeći računa o pravu na zdravlje i sprječavanje daljnjeg širenja zaraze odgovornim ponašanjem.
Roko Hranjec, mag. iur.
