c S
U središtu

Iznimka „privatnog reproduciranja” na temelju Direktive o autorskim pravima primjenjuje se na pohranu zaštićenog djela u oblaku (engl. cloud) u privatne svrhe

05.07.2022

Autorica se u članku osvrće na presudu Suda Europske unije kojom je utvrđeno kako se iznimka privatnog reproduciranja primjenjuje na reproduciranje djela na poslužitelju u prostoru za pohranu koji pružatelj usluge računalstva u oblaku stavlja korisniku na raspolaganje.

Uvod

Dana 24. ožujka 2022. Sud Europske unije u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: Sud) je u predmetu oznake C-433/20 donio presudu povodom zahtjeva za prethodnu odluku podnesenog na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016., str. 1–388, u daljnjem tekstu: UFEU)1 od strane Visokog zemaljskog suda u Beču (njem. Oberlandesgericht Wien) u postupku između Austro-Mechane Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH, društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava kao tužitelja (u daljnjem tekstu: Austro-Mechana)i Strato AG, društva pružatelja usluge računarstva u oblaku, odnosno pohrane podataka u oblaku (engl. cloud2) kao tuženika (u daljnjem tekstu: Strato).3

Ukratko, Sud je presudio kako se iznimka privatnog reproduciranja primjenjuje na reproduciranje djela na poslužitelju u prostoru za pohranu koji pružatelj usluge računalstva u oblaku stavlja korisniku na raspolaganje. Međutim, države članice Europske unije nemaju obvezu propisati da su pružatelji usluge pohrane u oblaku obvezni, na temelju te iznimke, plaćati pravičnu naknadu, pod uvjetom da je pravična naknada nositeljima prava osigurana na drugi način.

O glavnom postupku i prethodnim pitanjima

Austro-Mechana4 kao društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koje ostvaruje zakonska prava na naknadu koja proizlazi iz propisane iznimke privatnog reproduciranja5 je od Trgovačkog suda u Beču (njem. Handelsgerichta Wien) zahtijevala donošenje odluke kojom bi joj se omogućilo da fakturira i naplati naknadu za „medije za pohranu bilo kakve vrste” budući da društvo Strato svojim poslovnim i privatnim klijentima pruža uslugu naziva „HiDrive” putem koje im stavlja na raspolaganje prostor za pohranu u okviru računalstva u oblaku.

Strato se protivio podnesenim zahtjevima tvrdeći da pružanje usluga računalstva u oblaku ne podliježe nikakvoj obvezi plaćanja naknade. Naime, Strato je tvrdio da je u Njemačkoj, državi članici u kojoj su smješteni njegovi poslužitelji, već platilo naknadu na temelju autorskog prava s obzirom na to da je proizvođač ili uvoznik tih poslužitelja tu naknadu već bio uključio u njihovu cijenu. Pored navedenog, naglasio je kako su korisnici koji se nalaze u Austriji također već platili naknadu za privatno reproduciranje (u daljnjem tekstu: naknada za privatno reproduciranje) na terminalnim uređajima potrebnima za učitavanje sadržaja u oblak.

Presudom od 25. veljače 2020. Trgovački sud u Beču odbio je zahtjeve Austro-Mechane, smatrajući da Strato ne distribuira medije za pohranu svojim klijentima, već da im pruža uslugu pohrane na internetu.

Protiv te je presude Austro-Mechana podnijela žalbu Visokom zemaljskom sudu u Beču koji je, pozivajući se na presudu Suda Europske unije od 29. studenoga 2017. donesenu u predmetu VCAST (C-265/16, EU:C:2017:913)6, primijetio kako nije u potpunosti jasno je li pohrana sadržaja u okviru računalstva u oblaku obuhvaćena člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29.

U tim je okolnostima Visoki zemaljski sud u Beču kao žalbeni sud je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119., u daljnjem tekstu: Direktiva o autorskim pravima) iz kojeg proizlazi da države članice Europske unije mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. Direktive  o autorskim pravima  u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. Direktive o autorskim pravima na djelo ili na drugi predmet zaštite i koja glase kako slijedi.

„1.      Treba li pojam ‚na bilo koji medij’ iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive [2001/29] tumačiti na način da pod time treba podrazumijevati i poslužitelje koji su u posjedu trećih osoba koje fizičkim osobama (klijentima) za privatnu upotrebu (u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna) na tim poslužiteljima stavljaju na raspolaganje prostore za pohranu kojima se klijenti, time što na njima pohranjuju sadržaje, koriste za reproduciranje (računalstvo u oblaku)?

2.      U slučaju potvrdnog odgovora: Treba li odredbu navedenu u prvom pitanju tumačiti na način da se primjenjuje na nacionalni propis prema kojem autor ima pravo na odgovarajuću naknadu (naknada za medije za pohranu):

–        ako treba, zbog prirode djela (koje je emitirano radiodifuzijom, stavljeno na raspolaganje javnosti ili je fiksirano na mediju za pohranu koji je proizveden u komercijalne svrhe), očekivati da će se ono reproducirati za osobnu ili privatnu uporabu na način da se fiksira na ,mediju za pohranu bilo koje vrste koji je prikladan za takvo reproduciranje i koji je stavljen na nacionalno tržište u komercijalne svrhe’,

–        i ako se pri tome primjenjuje metoda pohrane opisana u prvom pitanju?”

Ocjena suda

Odlučujući o postavljenim prethodnim pitanjima, Sud je zauzeo stav kako se iznimka privatnog reproduciranja primjenjuje na reproduciranje djela na poslužitelju u prostoru za pohranu koji pružatelj usluge računalstva u oblaku stavlja korisniku na raspolaganje i donio izreku koja u ovom dijelu presude glasi:

Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da izraz „reproduciranje na bilo koji medij” iz te odredbe obuhvaća izradu sigurnosnih primjeraka, za privatnu uporabu, djela zaštićenih autorskim pravom na poslužitelju na kojem pružatelj usluge računalstva u oblaku korisniku stavlja na raspolaganje prostor za pohranu.

Sud je, dakle, odlučio o primjenjivosti te iznimke na reproduciranje djela u oblaku. Kad je riječ o pojmu „reproduciranje”, Sud je pojasnio da izrada sigurnosnog primjerka djela u prostoru za pohranu u oblaku predstavlja reprodukciju tog djela. Naime, učitavanje (engl. upload) djela u oblak uključuje pohranu njegova primjerka. Kad je riječ o izrazu „bilo koji medij”, Sud je istaknuo da se on odnosi na sve medije na kojima se zaštićeno djelo može reproducirati, uključujući poslužitelje koji se upotrebljavaju u okviru računalstva u oblaku.

U tom pogledu nije relevantno to da poslužitelj pripada trećoj osobi, a iznimka privatnog reproduciranja može primijeniti na reproduciranja koja je fizička osoba ostvarila uz pomoć uređaja koji pripada trećoj osobi. Usto, jedan od ciljeva je izbjegavanje toga da zaštita autorskog prava u Europskoj uniji zbog tehnološkog razvoja postane zastarjela odnosno beskorisna. Taj bi cilj bio ugrožen kada bi se iznimke i ograničenja u zaštiti autorskih prava tumačilo na način koji isključuje digitalne medije i usluge računalstva u oblaku. Stoga, pojam „svaki medij” obuhvaća poslužitelj na kojem pružatelj usluge računalstva u oblaku stavlja korisniku na raspolaganje prostor za pohranu.

Nadalje, Sud je odlučio kako države članice nemaju obvezu propisati da su pružatelji usluge pohrane u oblaku obvezni, na temelju te iznimke, plaćati pravičnu naknadu, pod uvjetom da je pravična naknada nositeljima prava osigurana na drugi način i to na način kako slijedi:

„…članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se uvodi iznimka iz te odredbe, koji pružateljima usluga pohrane u okviru računalstva u oblaku ne nalaže plaćanje pravične naknade za sigurnosne primjerke djela zaštićenih autorskim pravom koje neovlašteno izrađuju fizičke osobe, korisnici tih usluga, za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, pod uvjetom da se tim propisom predviđa plaćanje pravične naknade nositeljima prava.”

Naime, odlučujući o nalaganju plaćanja pravične naknade pružateljima usluga pohrane u oblaku Sud je zauzeo stav kako je u trenutačnom stanju prava Europske unije propisivanje takve obveze plaćanja obuhvaćeno širokom marginom prosudbe koja je nacionalnom zakonodavcu priznata za utvrđivanje različitih elemenata sustava pravične naknade. U tom pogledu, Sud podsjeća na to da su države članice koje su uvele iznimku privatnog reproduciranja obvezne predvidjeti sustav pravične naknade namijenjen obeštećivanju nositelja prava. Kad je riječ o obvezniku plaćanja pravične naknade, financiranje naknade načelno je na osobi koja ostvaruje privatno reproduciranje, odnosno korisniku usluga pohrane u okviru računalstva u oblaku. Međutim, u slučaju praktičnih poteškoća povezanih s identificiranjem krajnjih korisnika, države članice mogu uvesti naknadu za privatno reproduciranje na teret proizvođača ili uvoznika poslužitelja uz pomoć kojih se privatnim osobama nude usluge računalstva u oblaku. Ta će se naknada ekonomski prenijeti na kupca tih poslužitelja te će je u konačnici snositi privatni korisnik koji upotrebljava tu opremu odnosno kojemu je pružena usluga reproduciranja. Države članice Europske unije  prilikom određivanja naknade za privatno reproduciranje mogu uzeti u obzir okolnost da se određeni uređaji i mediji mogu upotrebljavati za privatno reproduciranje u okviru računalstva u oblaku. Međutim, one moraju provjeriti da tako plaćena naknada, u mjeri u kojoj pogađa više uređaja i medija u okviru jedinstvenog postupka privatnog reproduciranja, ne prelazi štetu koju bi nositelji prava potencijalno mogli pretrpjeti. Slijedom toga, Sud zaključuje da nacionalni propis kojim se pružateljima usluga pohrane u oblaku ne nalaže plaćanje pravične naknade, pod uvjetom da se tim propisom na drugi način osigurava plaćanje pravične naknade nositeljima prava nije protivan Direktivi o autorskim pravima.

Maja Bilić Paulić, mag. iur.

IZVORI:

  • Priopćenje za medije br. 50/22 Suda Europske unije od 24. ožujka 2022. u svezi presude u predmetu C-433/20 između Austro-Mechana Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH i Strato AG
  • Presuda Suda (drugo vijeće) od 24. ožujka 2022. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Wien - Austrija) – Austro-Mechana Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH/Strato AG u predmetu C-433/20)
  • Direktiva 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)
  • NIST (National Institute of Standards and Technology, Department of Commerce, USA), “Special Publication 800-145”, rujan 2011.
___________________________________
^ 1 Prema čl. 267. UFEU-a Sud Europske unije nadležan je odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovora i valjanosti i tumačenja akata institucija, tijelâ, ureda ili agencija Europske unije. Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda Europske unije da o tome odluči.. Sud Europske unije ne rješava spor pred nacionalnim sudom, već je na nacionalnom sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda Europske unije. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
^ 2 Prema definiciji NIST (National Institute of Standards and Technology, Department of Commerce, USA) objavljenoj u “Special Publication 800-145” u rujnu 2011., računarstvo u oblaku (engl. cloud computing) je model za omogućavanje sveprisutnog, odgovarajućeg, mrežnog pristupa na zahtjev (engl. on-demand) za dijeljenje konfigurabilnih računalnih resursa (npr., mreže, servera, spremišta podataka, aplikacija i servisa/usluga) koji se mogu brzo omogućiti i dodijeliti uz minimalan napor i interakciju sa davateljem usluge. Ovakav model oblaka se sastoji od pet osnovnih karakteristika, tri modela usluga, te četiri implementacijska modela.
^ 3 Cjeloviti tekst presude C-433/20 na hrvatskom jeziku je dostupan na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?docid=256462&mode=req&pageIndex=1&dir=&occ=first&part=1&text=&doclang=HR&cid=2718607
^ 4 Austro-Mechana Gesellschaft zur Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH je društvo za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja u vlastito ime, ali kao fiducijar, u interesu i za račun nositelja prava ostvaruje zakonska prava na naknadu koja se duguje na temelju članka 42.b stavka 1. Zakona o autorskom pravu, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku.
^ 5 Iznimka privatnog reproduciranja je iznimka od isključivog prava autora da odobre ili zabrane reproduciranje svojih djela. Ona se odnosi na reproduciranja na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna.
^ 6 Cjeloviti tekst presude na hrvatskom jeziku je dostupan na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=197264&pageIndex=0&doclang=HR&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=2723959