Zadnjih tridesetak godina pojavila su se nova pravna pitanja s kojima se pravna struka do sada nije susretala a koja opterećuju naše iskustvo korištenja interneta. Radi se o pitanjima koja nastaju jednom kada objavimo sadržaj na internetu tj „online“, kada kreiramo web stranice, ili kada prenosimo (objavimo) tuđi ili vlastiti sadržaj.
Zanimljiv izraz koji pri tome koristimo je objava, obzirom da je kao nekada tiskani mediji, Internet danas postao prevladavajući medij na kojem objavljujemo ograničenom ili neograničenom broju potencijalnih čitatelja sadržaj u digitalnom obliku. Sadržaj može biti slika, tekst, video ili audio zapis koji sadržajem i namjenom koristi određenoj svrsi i promicanju određenih ciljeva (prodaja proizvoda/usluga, vidljivost brenda, informiranje o određenoj temi…). Osobe koji kreiraju takav sadržaj (na društvenim mrežama se uvriježio engleski naziv content – sadržaj) moraju biti pri tome svjesne da se samim tim činom kreiranja izlažu mnogim pravnim posljedicama koje na prvi pogled i nisu jasno očite, no i dalje su bitne kao posljedice javne objave a na čije se nepoznavanje ne mogu pozivati. Primarni učinci koje kreatori sadržaja nastoje postići javnom objavom odnose se na javnu vidljivost, najčešće određenog brenda proizvoda ili usluga, ali često je to i želja da se postigne vidljivost osobe i njene kreativnosti kao posebnog brenda. U tom smislu velik broj kreatora sadržaja/contenta nastoje svojim objavama na društvenim mrežama poput Tik Toka ili Instagrama steći veću vidljivost, povećati broj pratitelja ili gledanost/praćenost objava koje stvaraju. Taj primarni cilj vidljivosti sadržaja pri tome je na limitiran zakonskim ograničenjima ali i internim aktima društvenih medija na kojima se objavljuje.
Inicijalno izdvojimo nekoliko pitanja na koje kreatori sadržaja moraju pripaziti a to su: zaštita slobode govora, pravo na zaštitu osobnih podataka, pravo raspolaganja sadržajem i autorsko pravo.
Kreatori sadržaja prijavom na web site pristaju na „Uvjete korištenja“ web stranice, društvenog medija, bloga ili web streaming službe, (Terms of use/Terms and conditions,/Terms of service) i na ograničenja koja su u njima navedena a koja se odnose na vrstu i oblik sadržaja čija je objava dozvoljena sukladno zakonskim ograničenjima i poslovnoj politici kreatora web stranice/medija/servisa. Pristankom na uvjete korištenja sklapa se pravno obvezujući ugovor između kreatora sadržaja koji se objavljuje i servisa koji upravlja web siteom te taj čin dalje oblikuje međusoban odnos tih dviju strana. Pri tome činu korisnici često zanemare pročitati uvjete korištenja ili se ne upoznaju sa sadržajem u dovoljnoj mjeri kako bi na pravi načini razumjeli što uvjeti uključuju i koja su njihova ograničenja prilikom korištenja. No to ih zanemarivanje ili nedostatak razumijevanja ne oslobađa odgovornosti prema uvjetima na koje su pristali. Uvjete korištenja kreatori web stranice primjenjuju prema vlastitoj diskrecijskoj odluci na koju najčešće ne postoji mogućnost priziva višoj instanci, osim eventualno pred nadležnim sudom. Sankcioniranje sadržaja za koji se smatra da nije u skladu s uvjetima korištenja, uklanjanje sadržaja i zabrana daljnjeg korištenja računa mogu imati za posljedicu štetu kreatoru sadržaja, pogotovo u slučaju kada od zabranjenog računa i objavljenog sadržaja ostvaruje određeni prihod. Takvom odlukom servis web stranice se izlaže odgovornosti za nastalu štetu ako je odluka nepravedna ili nerazmjerna, pa samim time i odluke koje donose moraju imati jaki temelj u važećem zakonodavstvu i uvjetima korištenja na koja je pristao korisnik.
Sloboda govora je najkonzumiranije pravo objave sadržaja na Internetu. Zaštićena je međunarodnim pravom i pravom većine država, te je ograničena samo u slučajevima zlouporabe i povrede tuđih ljudskih prava, kao što su slučajevi klevete i nedozvoljenog objavljivanja osobnih podataka. Kao ključno pravo često je predmet spora kada se uvjeti korištenja i njihova interpretacija kose s pravom pojedinaca na iznošenje mišljenja o određenoj temi na način koji se kosi prevladavajućim stavom određenog medija. Kritiziranje tzv. „mainstream“ stavova o određenoj temi često kreatore sadržaja dovodi u sukob s platformama na kojima objavljuju, ali se postavlja pitanje da li se tu doista radi o narušavanju ljudskih prava i da li se krše uvjeti korištenja? Poticanje na diskriminaciju ili nasilje se razlikuje od primjerice različitog političkog mišljenja o određenom ratu. Postavlja se i pitanje zlouporabe mogućnosti prijave sadržaja od ostalih korisnika i da li se time takav sadržaj automatizmom smije ograničavati ako se postigne dovoljan broj prijava s obzirom na to da se time omogućuje zlouporaba i ograničavanje slobode govora od strane interesnih grupa. Nastoji se takvom mogućnošću zaštititi prostor javne objave od objava nezakonitog sadržaja ali i zadržati sloboda govora o često kontroverznim temama. Blogovi su mjesta na kojima je dozvoljena veća razina slobode govora od socijalnih medija kao što su Facebook i Instagram, ali možda najveću slobodu govora omogućava pokretanje vlastite web stranice. U tome slučaju ograničenja su vezana za pravila korištenja koje nameće hosting kompanija kao i važeće zakonodavstvo. Veće hosting kompanije su te koje strože provode pravila o ograničavanju slobode govora kada se radi o sadržaju kontroverzne tematike s obzirom na to da se više brinu o reputaciji branda. Ali i sam pokretač web stranice mora biti svjestan da se izlaže odgovornosti za sadržaj koji tamo objavljuje i prenosi, te da može biti za isti odgovoran pred sudom.
Osobito opasno područje je potencijalna tužba zbog klevete, kada se prenose dezinformacije, glasine ili neprovjerene informacije koje potencijalno mogu uzrokovati štetu onima o kojima se govori. Više o slobodi izražavanja na internetu možete vidjeti u našem članku Granice slobode izražavanja na internetu.
Kao jednu o prednosti koje korisnici vide prilikom korištenja različitih foruma, web siteova i društvenih medija je anonimnost koja im je omogućena s obzirom na to da im dozvoljava korištenje pseudonima i davanje minimalne količine osobnih podataka prilikom prijave, samim time štiteći njihov pravi identitet. Takvom politikom se omogućava zaštita identiteta ali i olakšava iznošenje stavova koje često osoba sama u javnosti ne bi iznosila u strahu da se kontroverzni stavovi ne povežu s njom. U tom smislu korisnici također moraju biti svjesni da ta zaštita nije apsolutna i da je moguće otkrivanje identiteta kao rezultat sudske tužbe ili sudskog naloga. Korisnicima su ipak dostupni web siteovi na kojima je moguće s većom mjerom zaštiti anonimnost korisnika, a neki od njih čak ni ne zahtijevaju ime ili broj kreditne kartice za registraciju. Ono što je problematično što se tima ostvaruje zaštita osoba koje se bave ilegalnim aktivnostima kao što su terorizam, prodaja narkotika, ilegalna prodaja oružja i sl. Tu se naravno radi o malom postotku korisnika ali opasnost je realna i web siteovi koji omogućavaju višu razinu anonimnosti korisnika o tome moraju biti svjesni.
Vlasništvo nad sadržajem koji se kreira na web siteovima također ovisi o uvjetima korištenja koje određuje site na kojem se objavljuje. Moguće su različite kombinacije oko pravila vlasništva na sadržaju koji se objavljuje pa tako blogging siteovi omogućavaju zadržavanje vlasništva nad objavljenim sadržajem s time da zadržavaju pravo na reprodukciju i objavljivanje sadržaja u promotivne svrhe. Navedeno pravo prestaje sa završetkom i zatvaranjem računa korisnika.
Zaštita autorskih prava je svakim danom sve aktualnija tema s obzirom na to da je teško kontrolirati korištenje tuđeg sadržaja kao autorskog djela i još je teže onemogućiti bez da se ulazi u duge i skupe sudske sporove. U Hrvatskoj je autorsko djelo definirano člankom 14. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" br. 111/21.) kao „originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.“Osobito zanimljiva je odredba članka 15. istog zakona koja govori o preradama pa se tako određuje da su „prijevodi i druge prerade autorskog djela, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićene kao samostalna autorska djela. To uključuje prijevode, prilagodbe, obrade i druge izmjene računalnog programa, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera.“ Pa je lako podvesti pod ove odredbe korištenje tuđeg autorskog djela u dovoljnoj mjeri izmijenjene kako se ne bi kršilo njihovo pravo na zaštitu autorskog djela.
Bitno obilježje zaštite autorskog djela je obaveza autora da sam posegne za zaštitom kada naiđe na neovlašteno korištenje, što dovodi do dugih i skupih sudskih sporova. S obzirom na to da se radi o velikim materijalnim i vremenskim resursima lako je primijetiti da samo najveće i najbogatije korporacije kao što je Disney ostvaruju u punoj mjeri zaštitu svojih autorskih prava ili barem u mjeri koja im smanjuje mogućnost nastanka veće štete. Kao i u ostalim pitanjima tako je evidentno da što je web site eksponiraniji to je bolja zaštita koju omogućuje svojim korisnicima, obzirom da je pravo na zaštitu autorskog djela jedan od temeljnih prava za daljnji rast i razvoj određene platforme.
Trgovačka društva su osobito izložena različitim opasnostima na društvenim stranicama i web siteovima. Od različitih oblika industrijske špijunaže, defamacije i narušavanja ugleda brenda pa do opasnosti prilikom zapošljavanja zaposlenika. Forumi su često puni informacija o pojedinim kompanijama, njihovim praksama oko zapošljavanja i poslovanju. Te informacije mogu biti istinite ali mogu biti i oblik narušavanja ugleda od strane konkurentnih kompanija. Sve je češća praksa prilikom zapošljavanja novih zaposlenika analiza njihovih Facebook i Linkedin profila. Pri tome poslodavac može određene objave i sadržaj smatrati otegotnima prilikom donošenja odluke o zapošljavanju, što je samo po sebi oblik diskriminacije. Društva se izlažu opasnosti od pokretanja sudskih sporova ako su prilikom zapošljavanja ili za vrijeme trajanja zaposlenja na bilo koji način diskriminirali zaposlenika temeljem objava na internetu ili nisu zaštitili od uznemiravanja od strane drugih zaposlenika.
Svijest o internetu i našoj interakciji na njemu nije pratila njegov tehnološki razvoj. U svijesti većine je i dalje slika interneta kao nešto što je odvojeno od našeg svakodnevnog poslovnog i privatnog života i da samim time na njega ne utječe. Takva konstatacija već dulje vrijeme nije istinita s obzirom na to da smo svakim danom odgovorniji za ono što radimo online, kako privatno tako i poslovno. Kompanije su materijalno odgovorne za ono što objavljuju i za eventualnu štetu koja nastane njihovim online poslovanjem a pojedinci su odgovorni kako materijalno tako i kazneno za objave, sadržaj i stavove koje iznose. Razvoj te svijesti će nužno oblikovati i našu interakciju na internetu i pomaknuti pravne granice odgovornosti između naših svakodnevnih života i života na internetu.
Roko Hranjec mag. iur.
