Dakle, moguće je da netko svoju nekretninu proda više puta različitim ljudima, no da takva životna situacija ne bi dovela do rasula i apsurda, pobrinuo se zakonodavac propisavši odgovarajuću normu za takav slučaj.
Prema odredbi
članka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine,
vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva, s tim da brisanje upisa vlasništva te osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed.
Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, a koje na temelju njih nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.
Dakle, u slučaju višestrukog otuđenja vlasništvo nekretnine steći će onaj kupac koji je u dobroj vjeri prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.
Kao što vidimo, naglasak je na
dobroj vjeri kupca, a upravo to je bio predmet jednog postupka koji se vodio pred Županijskim sudom u Varaždinu. U odluci toga Suda,
Gž-930/09-2 od 15. rujna 2009., istaknuto je, između ostalog, sljedeće:
„Kupovati nekretninu, a ne utvrditi u kakvom se stanju nekretnina nalazi, ne predstavlja ponašanje u dobroj vjeri, već upravo suprotno, kako je to sud prvoga stupnja pravilno i zaključio. Prodavati nekretninu, ali i kupovati nekretninu bez da se točno zna koja se nekretnina prodaje odnosno kupuje, ne može pružati zaštitu kupcu, te se njegovo ponašanje ne može smatrati ponašanjem u dobroj vjeri.
Za ovaj sud nije prihvatljivo stajalište tuženika da je tužitelj taj koji je stvorio pravnu nesigurnost činjenicom da nije zatražio uknjižbu prava vlasništva. Točno je da tužitelj nije tražio uknjižbu prava vlasništva i da se nije upisao u zemljišnu knjigu, ali se tužitelj upisao u katastar, što je također značajno, ali i predstavlja znak trećima da se nalazi u posjedu sporne nekretnine. Tuženik međutim tu činjenicu nije ispitivao, niti je uopće došao na spornu nekretninu prilikom kupnje, kako bi mu prodavatelj pokazao što se to točno prodaje. I te činjenice ukazuju da postupanje tuženika nije bilo u dobroj vjeri.
Isto tako sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. ZV-a, budući je isti na temelju valjane pravne osnove, stupio u pošteni, zakoniti i savjestan posjed sporne nekretnine.“
Dakle, iz navedene se odluke zaključuje da se
ne može pružiti pravna zaštita kupcu koji prilikom kupnje nije znao koju nekretninu kupuje niti je u katastru provjerio stanje glede predmetne nekretnine, zbog čega se takvo ponašanje kupca ne može smatrati ponašanjem u dobroj vjeri.
U životu su moguće razne situacije i zapleti pa i to da netko svoju nekretninu proda više puta različitim ljudima. U tom slučaju govori se o višestrukom otuđenju nekretnine. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima normirao je takvu situaciju i propisuje tko u tom slučaju postaje novim vlasnikom nekretnine.
