Odlukom broj
U-III-2499/2007 od 18. ožujka 2010. Ustavni sud odbio je tužbu podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
Rev-683/06-2 od 5. prosinca 2006., kojom je prihvaćena revizija Republike Hrvatske (tužene u parničnom postupku) te je preinačena presuda Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-1940/05 od 2. svibnja 2006. i presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: P-295/02 od 18. ožujka 2005., na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja u parničnom postupku).
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da podnositelju isplati iznos od 180.375,50 kn na ime materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2001. do isplate, te na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog narušenog ugleda iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2001. do isplate, kao i da podnositelju naknadi parnični trošak u iznosu od 20.589,00 kn. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva podnositelj je odbijen.
Drugostupanjski sud je navedenom presudom preinačio prvostupanjsku presudu na način da je zakonske zatezne kamate na iznos od 25.000,00 kn dosudio od 18. ožujka 2005. do isplate.
Podnositelj smatra da su mu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna prava zajamčena
člancima 14. stavkom 2. i
29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelj, u bitnom ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske samovoljno primijenio članak 67. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 117/03 i 17/04 – prema sada važećem
Zakonu o sudovima radi se o
članku 106.) jer je
"potpuno zanemario osnovnu dužnost suca, a to je poznavanje prava i postupanje s osobitom pažnjom". Smatra da
"svako drugo postupanje pretpostavlja pristanak da se trećem nanese šteta", kao i da je "Vrhovni sud bez ikakvih valjanih razloga odstupio od ustaljene prakse".
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta
članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev podnositelja da mu tužena naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu za koju tvrdi da ju je pretrpio uslijed nezakonitog i nepravilnog rada suda pri izdavanju privremene mjere u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj: P-1686/00 koji je vođen radi utvrđenja zajedničke bračne stečevine.
Djelomično usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjski i drugostupanjski sud utemeljili su na utvrđenju da je izdana privremena mjera, kojom je u cijelosti usvojen prijedlog A. G. (tužiteljice u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj: P-1686/00), rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2902/00 od 1. veljače 2001. preinačena na način da se zabrana otuđenja, opterećenja ili raspolaganja na iznosima ili dionicama navedenim u privremenoj mjeri odnosi samo na jednu polovicu predloženog iznosa novca i dionica jer je tužiteljica tužbom tražila utvrđenje da je ona na temelju bračne tečevine stekla, uz ostalo, polovinu navedenih pokretnina. Polazeći od tog utvrđenja, sudovi su zaključili da je šteta koju potražuje podnositelj uzrokovana nepravilnim radom suda u smislu članka 67. stavka 1. Zakona o sudovima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio je, za razliku od prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, da u konkretnom slučaju nisu utvrđene pretpostavke koje bi, u smislu članka 67. Zakona o sudovima, dovodile do odštetne odgovornosti tužene jer sama okolnost da je povodom žalbe tužene preinačena prvostupanjska odluka o izdavanju privremene mjere, kojom je u okvirima istaknutog zahtjeva u privremenoj mjeri tom zahtjevu u cijelosti udovoljeno, pri čemu je povodom žalbe podnositelja, zahtjevu za izdavanje privremene mjere udovoljeno samo djelomično, nije po svom značaju i prirodi takva okolnost koja bi ukazivala na nepravilan rad suda u smislu članka 67. Zakona o sudovima iz kojeg bi proizlazila odgovornost Republike Hrvatske.
Ocjena je Ustavnog suda da se pravno stajalište, navedeno u osporenoj presudi, zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoje stajalište izneseno u osporenoj presudi, za koje je nedvojbeno da nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Člankom 29. stavkom 1. Ustava propisano je:
„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“
U konkretnoj pravnoj stvari presuđivali su zakonom ustanovljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz spisa predmeta razvidno je da su nadležni sudovi, sukladno mjerodavnim odredbama
Zakona o parničnom postupku proveli dokazni postupak. Također je razvidno da je podnositelju bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu, te da je bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, dok je osporena presuda Vrhovnog suda valjano obrazložena te donesena sukladno mjerodavnim odredbama postupovnog prava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
