Primjerice, rješenjem donesenim tek 1. travnja 2010. godine korisniku može biti priznato pravo na mirovinu počevši od 1. ožujka 2009. godine. Na osnovu takvog rješenja, korisniku mirovine će se, po njegovu donošenju, isplatiti cjelokupni zaostaci te nastavno mirovina, ali mu ipak neće biti isplaćene i zakonske zatezne kamate na te iznose koje on najčešće očekuje od dana priznanja prava do dana isplate, a niti isplatu istih može uspješno ostvariti u parnici.
U ovom slučaju treba polaziti od odredbi
članka 5.,
110. i
111. Zakona o mirovinskom osiguranju. Naime, prema tim se odredbama prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja utvrđena zakonom, stječu danom udovoljavanja propisanim uvjetima, ali na zahtjev stranke.
To znači da se radi o osobnim pravima osiguranika odnosno korisnika mirovine, koja se ne stječu ex lege, već odlukom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u ovom slučaju rješenjem o priznanju prava na mirovinu, kojim se osim prava na mirovinu utvrđuje i njezina visina, a sve to, ponavljamo, na zahtjev samog osiguranika.
Na taj način, zapravo, tek donošenjem rješenja kojim je priznato pravo na mirovinu osiguranik odnosno korisnik stječe pravni osnov za svoje potraživanje. Dakle, samo potraživanje prije donošenja spomenutog rješenja nije kao takvo uopće egzistiralo, tj. prije dana donošenja rješenja potraživanje nije niti dospjelo.
Tek donošenjem pravomoćnog rješenja uspostavlja se pravni osnov za isplatu, pa se od tog dana može i raspravljati o eventualnom zakašnjenju Zavoda u ispunjenju svoje dospjele obveze i potraživanju zateznih kamata na temelju članka 29. Zakona o obveznim odnosima.
Dakle, ako je upravno tijelo rješenje o priznanju prava na mirovinu donijelo dana 1. travnja 2010. godine, a zaostatke isplatilo već 24. travnja 2010., time je svoju obvezu zapravo izvršilo na vrijeme, poglavito stoga jer se mirovinska primanja isplaćuju mjesečno unatrag (
članak 87. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju), a
rješenje o priznanju prava izvršava se tek nakon njegova donošenja (
članak 119. stavak 1. Zakona).
Također treba naglasiti kako je tek rješenjem o mirovini utvrđena obveza kao glavnica izražena određenim brojem novčanih jedinica, stoga niti zakonska zatezna kamata po
članku 29. Zakona o obveznim odnosima ne može početi teći dok taj broj novčanih jedinica uopće nije određen. Budući da je broj novčanih jedinica određen rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o priznanju prava na mirovinu, tek nakon njegovog donošenja, prema načelu monetarnog nominalizma, mogu teći i zakonske kamate iz razloga što su tek tada i ispunjeni svi uvjeti za tu posljedicu dužnikova zakašnjenja: dospjelost tražbine koja je nastala i određivanje naknade kao novčane obveze u smislu
članka 21. Zakona o obveznim odnosima.
Budućem nositelju mirovinskog prava već od trenutka podnošenja zahtjeva na raspolaganju stoje različiti instrumenti kojima može intervenirati u tijek upravnog postupka kako bi ubrzao okončanje i donošenje upravnog akta na temelju kojeg će mu onda pravodobno biti priznato pravo i isplaćena mirovina (npr. žalba zbog šutnje administracije, požurnice i sl.), te na taj način zapravo može izbjeći pokretanje ionako promašenog parničnog postupka.
U prilog navedenome upućujemo na sudsku odluku Županijskog suda u Zagrebu,
broj 20 Gž 8126/08 od 1. lipnja 2010., kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena prvostupanjska presuda uz obrazloženje da je tek donošenjem rješenja, kojim je podnositeljici priznato pravo na invalidsku mirovinu i utvrđena visina te mirovine, tužiteljica/podnositeljica stekla pravni osnov za svoje potraživanje, pa je tuženi (dužnik - Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) tek tada mogao doći u zakašnjenje.
Daniel Sever, dipl. iur.
