c S
U središtu

Prava RH na naturalni povrat u postupku denacionalizacije

23.09.2010 Odredba članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, prema kojoj Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredbi toga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano, kad se radi o naturalnoj restituciji, ima određena ograničenja. O tom je pitanju u jednom predmetu nedavno raspravljao Ustavni sud.
Svima onima koji su na bilo koji način uključeni u postupak naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, dobro je poznata odredba članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, prema kojoj Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredbi toga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

Oko te odredbe vodio se nedavno ustavnosudski postupak, pokrenut ustavnom tužbom, koji je okončan donošenjem Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III/4947/2008 od 7. srpnja 2010.

Naime, Općinski sud u R. dopustio je, na temelju prijedloga podnositeljice (koja je u konkretnom slučaju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 19. prosinca 1997., u smislu članka 27. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, uknjižbu prava vlasništva, između ostalih, i na nekretninama uknjiženim kao općenarodna imovina s pravom korištenja u korist Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Z., za korist podnositeljice.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela Republika Hrvatska smatrajući da se podnositeljica nije mogla uknjižiti kao vlasnica spornih nekretnina na temelju članka 27. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, jer je riječ o konfisciranoj imovini za koju eventualni ovlaštenici naknade nisu podnijeli zahtjev za njezin povrat, a prema članku 77. Zakona o naknadi Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade ako zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.

Rješenjem Županijskog suda u R. uvažena je žalba Republike Hrvatske i preinačeno rješenje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u R. na način da je odbijen prijedlog podnositeljice za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama. Također, drugostupanjskim rješenjem naloženo je brisanje uknjižbe prava vlasništva podnositeljice na navedenim nekretninama, uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i brisanje zabilježbe žalbe protiv rješenja.

U razrješavanju ovog predmeta, Ustavni sud Republike Hrvatske pošao je od dva članka: članka 52. i 54. Zakona o naknadi. Njima su, naime, propisani slučajevi kada se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo imovina na čije vraćanje prijašnji vlasnik ima pravo prema odredbama Zakona o naknadi. Ti članci, dakle, predstavljaju iznimke od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane i na druge načine oduzete imovine u vlasništvo, a prijašnji vlasnik, umjesto vlasništva oduzete nekretnine dobiva naknadu u nekom drugom obliku.

Drugostupanjski sud je sporni odnos (odnosno prijedlog za uknjižbu prava vlasništva podnositeljice i žalbu Republike Hrvatske) sagledao samo sa stajališta članka 77. Zakona o naknadi i konstatirao da sporne nekretnine, jer zahtjev za njihov povrat nije podnesen, postaju vlasništvo Republike Hrvatske. Pritom je propustio osnovanost žalbe odnosno prijedloga za uknjižbu sagledati i kroz odredbe Zakona o naknadi na koje se podnositeljica poziva u ustavnoj tužbi, a koje predstavljaju iznimke od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane ili na drugi način oduzete imovine prijašnjem vlasniku odnosno Republici Hrvatskoj prema članku 77. Zakona o naknadi i koje neposredno utječu na prava podnositeljice, u slučaju ispunjavanja svih pretpostavki propisanih tim odredbama.

Naime, člankom 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine uspostavlja se, za imovinu bez titulara vlasništva, pravo vlasništva Republike Hrvatske. Budući da Ustav ne poznaje društveno vlasništvo, na taj se način ostvaruje "pretvorba" društvenog vlasništva u vlasništvo odnosno utvrđivanje titulara vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj obuhvaćenim Zakonom o naknadi za koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.

Primjenom te odredbe, međutim, Republika Hrvatska može ostvariti samo ona prava koja može ostvariti svaki drugi prijašnji vlasnik, što znači da ako neka nekretnina ne bi mogla biti vraćena u vlasništvo prijašnjem vlasniku (primjerice primjenom članaka 52. ili 54. Zakona o naknadi) tada pravo na naturalni povrat nema niti ona.