Prema članku 55. stavku 1. Zakona o radu radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna. To je zakonski minimum trajanja godišnjeg odmora, a duže trajanje tzv. punog godišnjeg odmora može se odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom.
Poslodavci obično svojim pravilnicima o radu predviđaju trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma, ili se, pak, to pitanje uređuje kolektivnim ugovorom.
Iz odredbe članka 55. stavka 1. Zakona o radu ne vidi se da se ona odnosi samo na radnike koji rade u punom radnom vremenu, odnosno da radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu imaju pravo na kraće trajanje godišnjeg odmora, sukladno broju radnih sati kod poslodavca.
Naime, da bi radnik stekao pravo na godišnji odmor, potrebno je da nakon prvog njegovog zaposlenja ili u slučaju prekida rada između dva radna odnosa dužeg od 8 dana protekne 6 mjeseci neprekidnog rada. Dakle, uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor je, bez sumnje, zasnivanje i trajanje radnog odnosa, pri čemu se ne pravi razlika između radnika koji rade 40 sati tjedno i onih koji tjedno rade samo npr. 15 ili 20 sati.
Pravo na puni godišnji odmor ne ovisi, dakle, od tjednog fonda radnih sati. To znači da pravo na minimalno trajanje punog godišnjeg odmora (onog kako ga propisuje Zakon o radu) ostvaruju ne samo oni radnici koji rade u punom radnom vremenu, nego i radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu po bilo kojoj zakonskoj osnovi.
Radnik u nepunom radnom vremenu ima pravo pod istim uvjetima na isti broj dana godišnjeg odmora kao i onaj koji radi s punim radnim vremenom, ali naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora ostvarit će razmjerno vremenu koje radi u nepunom radnom vremenu.
S druge strane, to ne znači da radnik koji radi kod više poslodavaca ima, s osnove rada kod svakog poslodavca, pravo i na više godišnjih odmora, jer bi time bio u povoljnijem položaju u odnosu na druge radnike koji rade samo kod jednog poslodavca, što ne bi bilo u smislu radničkih prava koja jamči Zakon o radu.
Način korištenja godišnjeg odmora radnika koji radi kod npr. dva poslodavca treba odrediti tako da se između njih postigne sporazum o tome da radnik u isto vrijeme za sve poslodavce bude na godišnjem odmoru da se ne bi dogodilo da radnik koristi godišnji odmor kod jednog poslodavca, dok kod drugog mora dolaziti na posao, jer se svrha godišnjeg odmora u takvoj situaciji ne bi mogla ostvariti.
No, ako taj sporazum ne postignu, onda su, sukladno članku 64. stavak 2. Zakona o radu, poslodavci dužni omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovom zahtjevu.