Stanarsko pravo prestalo je, temeljem članka 30. Zakona o najmu stanova, osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga Zakona (misli se na Zakon o stambenim odnosima – NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93). Te su osobe danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova stekle prava i obveze najmoprimca. Pritom treba napomenuti da, prema članku 95. navedenog Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo moglo je prestati, između ostalog, i u slučaju manifestiranja volje stanara da trajno napusti stan. U tom slučaju prestanak stanarskog prava nužno predstavlja zapreku za utvrđivanje statusa zaštićenog najmoprimca.
I prema sudskoj praksi u primjeni Zakona o stambenim odnosima činjenica nekorištenja stana nije sama po sebi bila dovoljna za utvrđenje da se radi o neopravdanom izbivanju iz stana, već je bilo bitno utvrditi je li stanar zapravo napustio stan (što uključuje i postojanje volje da se stan napusti). Primjerice, prema sudskoj praksi, boravak u domu umirovljenika predstavlja opravdan razlog za nekorištenje stana, kad stanar u tom domu nije smješten za stalno (Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, br. Rev-625/84 od 13.6.1984.).
O pitanju napuštanja/nekorištenja stana za vrijeme postojanja instituta stanarskog prava, sudska praksa već je iznosila više stajališta. Tako, primjerice:
1) "Prema odredbi čl. 95. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo može prestati u slučajevima i na način koji je predviđen tim Zakonom. Među inim slučajevima, to je i slučaj prestanka stanarskog prava prema sporazumu stranaka po općim odredbama Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske. To može biti i manifestiranjem volje stanara da trajno napusti stan, što predstavlja razlog prestanka stanarskog prava." (rješenje Vrhovnog suda broj: Gzz-30/1995-2 od 30. studenoga 1995. i presuda Vrhovnog suda broj: Gzz-338/03-2 od 22. rujna 2004.).
2) "Ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga koji bi ukazivali na nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana." (odluka Vrhovnog suda broj: Rev-3839/93 od 19. siječnja 1994.)
3) "Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako, naime, stanar unutar roka iz članka 99. stavka 1. ZSO ne poduzme odgovarajuće korake da bi vratio posjed stana, ... tada navedena okolnost nije zapreka udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava." (presuda Vrhovnog suda broj: Rev-155/1994-2 od 16. veljače 1994.).
O pitanju napuštanja stana bivšeg nositelja stanarskog prava, kao mogućoj zapreci za utvrđivanje statusa zaštićenog najmoprimca, raspravljao je nedavno i Ustavni sud Republike Hrvatske, te je o tom pitanju zauzeo stajalište izraženo u Odluci br. U-III/ 530/2008 od 30. lipnja 2010.
U parničnom postupku, koji je prethodio tom ustavnosudskom postupku, utvrđeno je sljedeće:
- odlukom o davanju stana na korištenje od 24. siječnja 1990., B. je dodijelila podnositeljici, kao svojoj djelatnici, na korištenje sporni stan u D. u koji je podnositeljica uselila i u kojemu je stanovala izvjesno (neutvrđeno) vrijeme,
- odlukom od 15. prosinca 1997., prvotuženik je sporni stan dodijelio drugotuženici (svojoj djelatnici) na privremeno korištenje budući da je prethodno utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na tom stanu (podnositeljica) stan napustila i otišla izvan Republike Hrvatske,
- 16. veljače 1998. drugotuženica je, u nazočnosti tri svjedoka, ušla u sporni stan koji je bio napušten (bez namještaja i potpuno prazan),
- 13. listopada 1998. podnositeljica je podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu spornog stana "S." d.o.o. B. M.,
- 28. travnja 1999. prvotuženik i drugotuženica sklopili su ugovor o najmu spornog stana,
- pred Općinskim sudom u Belom Manastiru vodio se parnični postupak radi otkaza stanarskog prava na spornom stanu protiv podnositeljice pod brojem: P-1019/98 koji je okončan povlačenjem tužbe budući da su stanarska prava prestala po sili zakona 5. studenoga 1996. godine.
Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, prvostupanjski sud je zaključio da stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (dalje: ZNS), podnositeljica (kao ranija nositeljica stanarskog prava na spornom stanu) nije stekla pravni položaj najmoprimca spornog stana budući da je stan napustila. Navedeno stajalište, prema mišljenju prvostupanjskog suda, ne može dovesti u pitanje činjenica da podnositeljici nikada nije otkazano stanarsko pravo.
Obrazlažući navedeno, prvostupanjski sud ističe da je notorna činjenica "da je danom stupanja na snagu ZNS-a područje Baranje bilo pod privremenom okupacijom zbog čega I-tuženik nije ni mogao imati uvida u svoje stanove u smislu tko ih koristi iz čega proizlazi da nije ni mogao pokrenuti postupak za otkaz stanarskog prava tužiteljici prije nego što je započeo povratak prognanika u Baranju tj. 15. siječnja 1998. kada je završio postupak mirne reintegracije."
Činjenicu da je podnositeljica napustila sporni stan, prvostupanjski sud obrazlaže na sljedeći način:
"Da je sporni stan bio ispražnjen i napušten II-tuženica je dokazala zapisnikom od 16. veljače 1998. koji je sastavljen neposredno prije njezinog useljenja u sporni stan i to u prisutnosti trojice svjedoka, a iz kojega proizlazi da je stan bio slobodan od osoba i stvari. Ovo potvrđuje i činjenica da je tužiteljica tek 13. listopada 1998. S. d.o.o. podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, dakle, devet mjeseci nakon završetka mirne reintegracije odnosno osam mjeseci nakon što je II-tuženica uselila u stan. Nasuprot tome, tužiteljica tijekom postupka nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala svoje tvrdnje da stan nije napustila, a niti se odazivala na ročišta 15. rujna 2006., 16. studenoga 2006., 13. travnja 2007. i 31. svibnja 2007. na koje je uredno pozvana."
Polazeći od zaključka da je podnositeljica napustila stan na kojemu je bila nositeljica stanarskog prava te da je drugotuženica na temelju valjane pravne osnove za korištenje spornog stana uselila u stan, prvostupanjski sud zaključio je da podnositeljica nikada nije stekla pravni položaj najmoprimca na spornom stanu, zbog čega je odbijen njezin tužbeni zahtjev za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca.
Što se tiče tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana između prvotuženika i drugotuženice, prvostupanjski sud utvrdio je da takav ugovor nikada nije sklopljen zbog čega je odbio i taj tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Analizirajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku u svjetlu ustavnih i konvencijskih prava, Ustavni sud polazi od sljedećih činjenica utvrđenih u parničnom postupku:
- podnositeljica je napustila stan na kojemu je bila nositeljica stanarskog prava,
- nakon napuštanja stana nije poduzimala nikakve pravne radnje radi ostvarenja svojih prava u vezi sa spornim stanom sve do 13. listopada 1998. (kada je "S." d.o.o. B. M. podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu spornog stana).
Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud smatra pravno utemeljenim stajalište sudova koji su donijeli osporene presude da je podnositeljičino napuštanje stana i nepoduzimanje bilo kakvih pravnih radnji u smislu zaštite njezinih prava u razdoblju nekorištenja stana dostatan razlog za odbijanje njezinog tužbenog zahtjeva za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca na konkretnom stanu. Činjenica napuštanja stana uz utvrđenu neaktivnost u smislu ostvarivanja prava na sporni stan, predstavlja zapreku da bi podnositeljica u odnosu na taj stan mogla imati bilo kakva legitimna očekivanja.
Prema shvaćanju Ustavnog suda, navedeni stan se u času podnošenja tužbe Općinskom sudu u Belom Manastiru, 10. studenoga 2000., ne može smatrati podnositeljičinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, svako mjesto gdje netko živi na ustaljenim osnovama predstavlja dom u smislu članka 8. Konvencije, za što je bitno zadržati dovoljnu stalnu vezu s nekretninom da bi se ona mogla smatrati domom.
Podnositeljica je stan napustila, iznijela stvari iz njega, nije se više brinula za njegovo održavanje niti poduzimala pravno relevantne radnje za zaštitu svojih prava u vezi sa stanom. Ne bi bilo razumno očekivati da vlasnik stana čuva prazan stan u korist podnositeljice u situaciji kad ona ne poduzima nikakve pravne radnje radi ostvarivanja prava u vezi sa stanom te kad postoji legitimna pravna osnova i legitimni cilj za prestanak stanarskog prava podnositeljice u smislu Zakona o stambenim odnosima. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim presudama podnositeljici nije povrijeđeno pravo na dom.