Podnositelj zahtjeva podnio je Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) prigovor pozivajući se na odredbe članka 5. stavaka 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) zbog trajanja pritvora, kao i zbog postupaka u kojima se ocjenjivala zakonitost i ustavnost njegovog pritvaranja. Na temelju članka 3. Konvencije prigovorio je na uvjete u pritvoru. Nadalje, prigovorio je da je izjavama koje su u medijima iznijeli visoki državni dužnosnici povrijeđena presumpcija nevinosti zajamčena člankom 6. stavkom 2. Konvencije.
Podnositelj je bio potpredsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju. U lipnju 2007. uhićen je zbog kaznenog djela primanja mita, te je protiv njega proveden kazneni postupak koji je rezultirao nepravomoćnom osuđujućom presudom.
Tijekom istražnog postupka pritvor protiv podnositelja bio je određen zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i opasnosti od ponavljanja kaznenog djela (članak 102. stavak 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku – dalje: ZKP), a nakon podizanja optužnice na temelju članka 102. stavak 4. ZKP-a, zbog osobito teških okolnosti počinjenja kaznenog djela.
U pogledu prigovora koji se odnosi na povredu zabrane mučenja i nečovječnog postupanja, Europski sud je utvrdio da je u svojoj odluci od 17. ožujka 2009. godine Ustavni sud izričito utvrdio povredu članka 3. Konvencije jer su opći uvjeti u kojima se podnositelj nalazio u pritvoru predstavljali ponižavajući tretman. Slijedom te odluke podnositelj je odmah pušten na slobodu. Uz to, sukladno ustavnosudskoj praksi, podnositelj ima pravo tražiti naknadu štete od države zbog povrede ovog prava, što prema ocjeni Europskog suda ispunjava zahtjev djelotvornosti pravnog sredstva, pa je stoga ovaj dio zahtjeva odbačen.
Razmatrajući jesu li osnove za određivanje i produljivanje njegovoga pritvora bile dostatne, posebice osnove na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a, Europski sud naveo je kako prihvaća da pojedina kaznena djela, zbog svoje osobite težine i reakcije javnosti na njih, mogu dovesti do uznemirenja javnosti koje može opravdati pritvor prije suđenja, barem određeno vrijeme.
Međutim, ova se osnova može smatrati relevantnom i dostatnom samo ako se temelji na činjenicama koje ukazuju da bi puštanje okrivljenika bilo protivno javnom poretku. I dok Europski sud prihvaća da su optužbe protiv podnositelja bile ozbiljne i da su nacionalni sudovi utvrdili da su navodna kaznena djela za sobom povlačila veliki stupanj kriminalne odlučnosti za poduzimanje većeg broja nezakonitih postupaka kroz dulje razdoblje, objašnjenja koja su dali nacionalni sudovi s tim u vezi nisu dostatna ni relevantna za produljenje pritvora podnositelja zahtjeva, zbog čega je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije.
U pogledu povrede iz članka 5. stavak 4. Konvencije, Europski sud je istaknuo da je svrha tog članka osigurati uhićenim i pritvorenim osobama pravo na sudski nadzor zakonitosti mjere kojoj su podvrgnuti. Takvo pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi ona mogla dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje bi eventualno moglo dovesti do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5. stavak 4. mora biti dostatno i izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi. Postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske ispunio je zahtjeve iz članka 5. stavka 4. Konvencije.
Međutim, Europski sud naglasio je da nacionalni sustav dozvoljava i ustavnu tužbu protiv svakog rješenja Vrhovnoga suda o žalbi koja se odnosi na pritvor. Time što je više ustavnih tužbi podnositelja utvrđeno nedopuštenima samo zato što su u međuvremenu bila donesena nova rješenja o produljenju pritvora, Ustavni sud nije ispunio svoju obvezu iz članka 5. stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositelja, što je pravo koje podnositelju omogućuje nacionalni poredak. Stoga je došlo do povrede te odredbe.
Prigovore na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. (a) i (c) Konvencije Europski sud je odbacio kao preuranjene jer je kazneni postupak još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima, a u tim postupcima podnositelj se pozivao na te prigovore, o kojima domaći sudovi još nisu donijeli odluke.
U odnosu na izjave koje su u javnosti iznijeli visoki državni dužnosnici, Europski sud je, analizirajući svaku od njih, i kontekst u kojem su izrečene, ocijenio da su one govorile o krivnji podnositelja zahtjeva i prejudicirale ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti. Budući da su dužnosnici o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni su trebali postupati s osobitim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje kaznenog postupka protiv podnositelja, pa je sud zaključio da je došlo do povrede prava iz članka 6. stavka 2. Konvencije.
Podnositelju zahtjeva dosuđen je iznos od 9,900 eura na ime troškova i izdataka.
______
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 8. travnja 2010. br. 40523/08 u predmetu Peša protiv Hrvatske
(M.B.)