U pogledu osiguranja vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu propisuje u kojim slučajevima osiguranja osoba gubi prava iz osiguranja. Tako je člankom 24. toga Zakona propisano da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja:
1. ako vozač nije koristio vozilo u svrhu kojoj je namijenjeno
2. ako vozač nije imao važeću vozačku dozvolu odgovarajuće vrste ili kategorije, osim ako je za vrijeme poduke iz vožnje vozilom upravljao kandidat za vozača motornog vozila, uz poštivanje svih propisa kojima se ta poduka uređuje
3. ako je vozaču oduzeta vozačka dozvola ili je isključen iz prometa ili ako mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom određene vrste ili kategorije ili mjera prestanka važenja vozačke dozvole odnosno zaštitna mjera zabrane uporabe inozemne vozačke dozvole na teritoriju Republike Hrvatske
4. ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari
5. ako je vozač štetu prouzročio namjerno
6. ako je šteta nastala zbog toga što je vozilo bilo tehnički neispravno, a ta je okolnost vozaču vozila bila poznata
7. ako je šteta prouzročena kaznenim djelom obijesne vožnje u cestovnom prometu za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.
Bitno je naglasiti da gubitak prava iz osiguranja na temelju navedenih točaka nema utjecaja na pravo oštećene osobe na naknadu štete te oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev odgovornom osiguratelju. Društvo za osiguranje, koje je temeljem stavka 1. točke 5. i 7.članka 24. Zakona oštećenoj osobi isplatilo štetu, ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa štete, na kamatu i troškove, a u slučaju iz stavka 1. točke 1., 2., 3., 4. i 6. toga članka, najviše do iznosa 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku.
U vezi s gubitkom prava iz osiguranja, kod utvrđivanja postojanja uzročne veze između alkoholiziranosti i nastanka prometne nezgode treba cijeniti i okolnosti nastanka prometne nezgode. O tome govori i Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-799/12-2, od 20. veljače 2014.
Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da nije dokazano da bi alkoholiziranost tuženika bila u izravnoj uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće, a žalitelj je u pravu kada tvrdi da je takav zaključak prvostupanjskog suda pogrešan.
Odredbom članka 24. stavak 1. točka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja među ostalim i u slučaju ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice. Člankom 3. stavak 1. točka 2a. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja propisano je da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja u slučajevima iz članka 24. stavak 1. točka 1-8. Zakona, među ostalim, ako je u vrijeme prometne nezgode vozač osiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola, ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu vozača utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više (0,5 promila i više). Stavkom 4. članka 3. citiranih Uvjeta tužitelja propisano je da osiguranik ne gubi svoja prava ako dokaže da nije kriv za postojanje okolnosti koje dovode do gubitka prava iz osiguranja ili ako dokaže da štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa činjenicom da je vozač u trenutku prometne nezgode bio pod utjecajem alkohola.
Prometna nesreća dogodila se u 19,45 sati, a tuženik je alkotestiran u 21,00 sat, te je u tom trenutku utvrđena koncentracija alkohola pomoću instrumenta Drager od 0,67 g/kg. S obzirom da nisu uzimani uzorci krvi i urina, toksikološki vještak utvrdio je da je u vrijeme prometne nesreće tuženik mogao imati koncentraciju alkohola u krvi u visini od najmanje 0,73 promila, do najviše od 0,99 promila, pa je u vrijeme prometne nesreće tuženik bio pripit.
Dakle, tuženik je kao osiguranik tužitelja i vozač osiguranog automobila u vrijeme prometne nesreće bio pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, pa bi prema članku 24. stavak 1. točka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i članku 3. stavak 1. točka 2a. Uvjeta tužitelja izgubio prava iz osiguranja.
Toksikološki vještak temeljem procijenjene koncentracije alkohola u krvi tuženika u vrijeme prometne nesreće nije mogao neprijeporno isključiti negativni toksični učinak alkohola na vozačke sposobnosti tuženika, niti na neprijeporan način tvrditi doprinos alkoholiziranosti budući da su toksični učinci alkohola u rasponu do 1 promil individualni, nepredvidivi i nestalni, te ih nije moguće jednoznačno tumačiti, čemu su razlog mnogobrojni čimbenici koji različito djeluju na različite osobe, a to može biti umor, psihofizičko stanje, zdravstveno stanje, prethodna količina konzumiranog alkohola, navika uživanja alkohola, lijekovi, pušenje i tome slično.
Međutim, uz takav nalaz toksikološkog vještaka treba se cijeniti i imati u vidu konkretni slučaj i način kako se ova prometna nesreća dogodila. Naime, prometna nesreća dogodila se na državnoj cesti u nenaseljenom mjestu gdje je cesta ravna, širine 6,6 m, podijeljena na dvije trake isprekidanom linijom, predviđene za vožnju u oba smjera i gdje je brzina ograničena na 90 km/h. Automobil oštećenog kretao se brzinom od 70,6 km/h, što je dakle osjetno manje od dozvoljene brzine, dok se tužitelj kretao brzinom od 19,4 km/h, što je očekivano s obzirom da se nekoliko metara dalje imao namjeru zaustaviti na parkiralištu ispred ugostiteljskog objekta, pa je tuženik preko središnje linije počeo prelaziti na svoju lijevu stranu u trenutku kada je automobil oštećenog koji mu je dolazio u susret od mjesta sudara bio udaljen oko 28,40 m, što je i po mišljenju prometnog vještaka bilo izrazito rizično u trenutku kada se vozilo iz suprotnog smjera kreće gotovo 4 puta većom brzinom, a udaljeno je manje od 30 metara od mjesta kojim treba proći tuženikov automobil.
Uz takvo ponašanje tuženika i takav nastanak prometne nesreće, te uz činjenicu da je tuženik objektivno mogao vidjeti vozilo koje mu dolazi u susret, jer je kolnik ravan, može se jedino zaključiti da se tuženik u takvu vožnju i skretanje u lijevo na suviše maloj udaljenosti od nailazećeg vozila upustio upravo zbog toga što je bio pod utjecajem alkohola, te je po ocjeni drugostupanjskog suda alkoholiziranost tuženika u uzročnoj vezi s nastalom prometnom nesrećom, jer tuženik upravo zbog svoje alkoholiziranosti nije pravilno procijenio niti udaljenost, a niti brzinu dolazećeg vozila oštećenog kojem je presjekao pravac kretanja, niti svoju brzinu kretanja, te dužinu puta koji može prijeći u skretanju ulijevo do parkirališta. Tuženik stoga gubi prava iz osiguranja, budući da nije dokazao da njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi s nastalom prometnom nesrećom i štetom, pa da zbog toga ne bi gubio prava iz osiguranja.