Članak 61. Zakona o radu propisuje obvezu poslodavca da u slučaju prestanka radnog odnosa, radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplati naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.
Naknada za neiskorišteni godišnji odmor određuje se razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Iznos naknade utvrđuje se u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, s time da ne može biti niži od prosječne mjesečne plaće radnika u zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, uključujući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.
Od početka primjene Zakona o radu postavljala su se mnoga pitanja vezana uz naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, posebno pitanje ima li na tu naknadu pravo radnik kojem se otkazuje zbog skrivljenog ponašanja, odnosno je li poslodavac tu naknadu dužan isplatiti radniku, ako ugovor o radu otkazuje radnik. O tim pitanjima izjašnjavalo se i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (stupanjem na snagu Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave (NN 150/11), Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva prestalo je s radom, a njegove poslove preuzeli su Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo poduzetništva i obrta te Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. To znači da je za područje radnih odnosa sada nadležno Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava).
Primjerice, u mišljenju toga Ministarstva, KLASA: 110-01/10-01/101, URBROJ: 526-08-01/2-10-2, od 31. ožujka 2010. rečeno je: „Odredbom članka 61. ZOR-a propisana je obveza poslodavca da, u slučaju prestanka ugovora o radu, radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplati naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. U slučaju prestanka ugovora o radu radniku se prvenstveno treba omogućiti korištenje neiskorištenih dana godišnjeg odmora, a isplata naknade predstavlja iznimku predviđenu za slučajeve kada radni odnos prestaje, a godišnji odmor nije moguće iskoristiti. Radnik ovo pravo ostvaruje bez obzira na način prestanka radnog odnosa.“
Dakle, u skladu s navedenim, pravo na isplatu naknade pravo je svakog radnika kojem prestaje ugovor o radu, neovisno o načinu prestanka ugovora o radu i bez ikakvih drugih ograničenja, dakle, i u slučaju kada radnik otkaže radni odnos, pa i u slučaju izvanrednog otkaza.
O pitanju prava na spomenutu naknadu u slučaju kada poslodavac radniku izvanredno otkazuje ugovor o radu, Ministarstva gospodarstva rada i poduzetništva, u mišljenju od 27. siječnja 2010. godine, reklo je sljedeće: „U slučaju kada poslodavac donese odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ugovor o radu prestaje s danom dostave izvanrednog otkaza radniku kojem se otkazuje, te stoga poslodavac nije u prilici omogućiti radniku pravo na korištenje neiskorištenog dijela godišnjeg odmora. Tada je poslodavac dužan, sukladno odredbi članka 61. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine" br. 149/09), radniku isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Pri utvrđivanju prava na takvu naknadu, uzima se u obzir broj neiskorištenih dana godišnjeg odmora radnika. Pravo na godišnji odmor je pravo koje je Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno svakom radniku te se radnik ne može odreći tog prava, a obzirom da prema odredbama Zakona o radu nisu predviđene iznimke koje bi predvidjele slučajeve kada bi se moglo uskratiti korištenje tog prava, mišljenja smo kako i u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu radnik ima pravo na naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora.“