Odlukom broj U-III-1729/2008 od 9. svibnja 2012., Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu te ukinuo presudu Županijskog suda u Bjelovaru i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
Podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi da su mu presudama Županijskog suda u Bjelovaru od 21. veljače 2008. (drugostupanjska presuda) i Općinskog suda u Garešnici od 27. studenoga 2007. (prvostupanjska presuda), povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom RH. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba podnositelja (tužitelja u parničnom postupku) i potvrđena prvostupanjska presuda dok je prvostupanjskom presudom odbijen podnositeljev tužbeni zahtjev protiv tuženika M. Z. radi brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika na nekretnini pobliže naznačenoj u izreci i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
U obrazloženju prvostupanjske presude, među ostalim, ističe se da je prema ocjeni toga suda u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da su na strani tuženika (tamo predlagatelja upisa) ispunjene sve pretpostavke potrebne za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina s obzirom da se tuženik i vodio kao njihov posjednik i da ih je uživao kao vlasnik. Postupak za pojedinačno zemljišnoknjižni ispravni postupak pokrenut je po prijedlogu predlagatelja, a ovdje tuženika M. Z., nakon što je već pokrenut postupak po tužbi tužitelja I. Š., protiv tuženika M. Z., radi utvrđenja prava služnosti puta. S obzirom na sve navedeno, prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) doista ima pravo služnosti puta preko nekretnina koje su predmet ovog postupka te on te nekretnine nije posjedovao kao vlasnik već upravo kao ovlaštenik prava služnosti puta do svojih nekretnina. S obzirom na to, iako je univerzalni pravni slijednik pokojnog A. Z. koji se vodio kao suvlasnik predmetnih nekretnina u 1/3 dijela, a na čijem je suvlasničkom dijelu kao vlasnik nakon provedenog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka upisan upravo tuženik, prema ocjeni ovog suda nisu ispunjeni uvjeti za brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog temeljem rješenja ovog suda broj Z-1168/04-27, te nisu ispunjeni uvjeti za upis suvlasništva u 1/3 dijela za korist A. Z. Prema ocjeni prvostupanjskog suda niti jednim provedenim dokazom tijekom postupka nije utvrđeno da bi predmetne nekretnine tužitelj posjedovao kao suvlasnik već naprotiv, tuženik je dokazao da predmetne nekretnine uživa kao vlasnik i na njima izvršava sva vlasnička prava, koja su ograničena samo priznatim pravom služnosti utvrđenim pravomoćnom presudom.
U obrazloženju drugostupanjske presude istaknuto je da je tužba koju je podnio tužitelj brisovna tužba čije je podnošenje u procesnom i materijalnopravnom smislu određeno u članku 129. Zakona o zemljišnim knjigama. Tužitelj je u žalbi osnovano naveo da u povodu takve tužbe sud ne raspravlja o tome je li tužitelj stekao pravo vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu kao što je o tome pogrešno raspravljao sud prvog stupnja i u vezi s time navodio razloge u obrazloženju donijete presude, ali da je jednako tako nepravilna i u žalbi iznijeta tvrdnja da je trebalo "samo" raspravljati o tome je li tužitelj "izgubio prava vlasništva". Naime, brisovnom tužbom u članku 129. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama predviđena je mogućnost zaštite knjižnog prava (članak 16. i 31. Zakona o zemljišnim knjigama) koja pripada jedino nositelju tog prava, pa se u parničnom postupku u povodu takve tužbe ima raspraviti i odlučiti o tome je li tužitelj bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom provedenom u korist tuženika. Dakle, u parnici koja je pokrenuta brisovnom tužbom ne raspravlja se o tome postoje li na strani tužitelja pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, ali niti o tome je li pravo vlasništva tužitelja prestalo postojati zbog čega je predmetu spora pogrešno pristupio sud prvog stupnja, a jednako je pogrešno to učinio i tužitelj u obrazloženju svoje žalbe.
Drugostupanjski sud nadalje ističe da je na zaštitu knjižnog prava, prema odredbi iz članka 129. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama, ovlašten jedino nositelj tog prava, a kako nije sporno da to nije bio tužitelj (podnositelj ustavne tužbe), sud prvog stupnja donio je zakonitu i pravilnu presudu kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer tužitelj nema aktivnu legitimaciju za ostvarenje postavljenog tužbenog zahtjeva. Pri tome je neodlučna u žalbi istaknuta činjenica da je tužitelj nasljednik osobe koja je bila nositelj knjižnog prava, jer je prema odredbi iz članka 128. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nasljednik ovlašten ishoditi upis svog prava vlasništva nekretnine u zemljišnoj knjizi iz čega proizlazi da se nasljeđivanjem stječe pravo za ishođenje upisa, a na nasljednika ne prelazi knjižno pravo što ga je imala osoba koju je naslijedio, pri čemu se napominje da je u žalbi tužitelja, osobi koja se nasljeđuje pripisano nepostojeće pravno svojstvo "univerzalnog pravnog prednika". U žalbi je također neosnovano istaknuto da bi za brisanje pogrešnog upisa bilo relevantno je li tužitelju prestalo pravo vlasništva, jer se prema navedenom ovo pravo neosnovano u žalbi poistovjećuje s knjižnim pravom, s obzirom na to da su za nastanak, prestanak ili promjenu tih prava propisane različite zakonske pretpostavke, a jedino je osnovano (iako neodlučno) istaknuto da osnovanost zahtjeva nije ovisila o posjedu, a niti o pravu služnosti za korist tužitelja što ih je kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude.
Ustavni sud utvrđuje da je u ovom ustavnosudskom postupku trebalo odgovoriti na pitanje jesu li podnositelju povrijeđena prava na pravično suđenje i na žalbu zajamčena člancima 29. stavkom 1. i 18. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud napominje da, ako zakonom nije drugačije uređeno, nasljednik prima cjelokupni pravni položaj ostavitelja, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, jer hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens). Stoga Ustavni sud smatra da je nasljednik i prije nego ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.
Ustavni sud je utvrdio da se drugostupanjski sud pri ocjeni je li podnositelj ovlašten podnijeti brisovnu tužbu u konkretnom slučaju poslužio formalističkim tumačenjem mjerodavnog prava, zanemarujući pri tome da nasljeđivanjem pravo vlasništva naslijeđenih stvari prelazi na nasljednika u trenutku smrti ostavitelja, ako zakonom nije drukčije određeno, te ukoliko se nasljednik nije odrekao nasljedstva. Nadalje, imajući u vidu da se brisovna tužba protiv osobe u čiju je korist izvršena nevaljana odnosno neistinita uknjižba, može podnijeti sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih knjižno pravo prestaje, Ustavni sud smatra da se stajalište drugostupanjskog suda prema kojemu u postupcima pokrenutim brisovnom tužbom nema mjesta raspravljanju o činjenici je li pravo vlasništva tužitelja prestalo, zasniva na arbitrarnom odnosno samovoljnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava.
Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud, zbog navedenog formalističkog tumačenja, te arbitrarne i samovoljne primjene i tumačenja mjerodavnog prava, propustio ispitati prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi. Stoga je osporenom presudom podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Iz navedenih razloga osporenom presudom podnositelju je povrijeđeno i pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavkom 1. Ustava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.