Novi
Zakon o radu propisuje da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana (
članak 55. Zakona o radu).
To je zakonski minimum trajanja godišnjeg odmora, a duže trajanje tzv. punog godišnjeg odmora može se odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom. Poslodavci obično svojim pravilnicima o radu predviđaju trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma, ili se, pak, to pitanje uređuje kolektivnim ugovorom.
Iz odredbe
članka 55. Zakona o radu ne vidi se da se ona odnosi samo na radnike koji rade u punom radnom vremenu, odnosno da radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu imaju pravo na kraće trajanje godišnjeg odmora, sukladno broju radnih sati kod poslodavca. Naime, da bi radnik stekao pravo na (puni) godišnji odmor potrebno je da nakon prvog njegovog zaposlenja, ili u slučaju prekida rada između dva radna odnosa dužeg od 8 dana, protekne 6 mjeseci neprekidnog rada. Dakle, uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor je, bez sumnje, zasnivanje i trajanje radnog odnosa, pri čemu se ne pravi razlika između radnika koji rade 40 sati tjedno i onih koji tjedno rade samo npr. 20 ili 30 sati.
Pravo na puni godišnji odmor ne zavisi, dakle, od tjednog fonda radnih sati. To znači da pravo na minimalno trajanje punog godišnjeg odmora ostvaruju ne samo oni radnici koji rade u punom radnom vremenu, nego i radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu po bilo kojoj zakonskoj osnovi.
Zakonska je mogućnost poslodavca, prema
članku 13. stavku 2. točki 11. Pravilnika o porezu na dohodak isplatiti radnicima i prigodnu nagradu, kao neoporezivi primitak u visini do 2.500,00 kuna godišnje, koja se obično isplaćuje kao božićnica i/ili naknada za godišnji odmor – tzv. regres. Poslodavac može isplatiti radnicima u godini na ime prigodne nagrade i veći iznos od 2.500,00 kuna, ali će se on tada oporezivati.
No, da bi radnici imali pravo na regres nije dovoljno pozvati se samo na porezne propise, već to pravo treba propisati, odnosno ugovoriti ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili odlukom poslodavca. Ako će, dakle, poslodavac isplatiti radnicima regres za godišnji odmor za tekuću godinu u određenom iznosu, isplatit će ga u tom iznosu, ako drugačije nije propisano/ugovoreno, i radnicima koji rade u punom radnom vremenu i radnicima koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu.
Razlika između radnika koji rade u punom radnom vremenu i onih koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu osjetit će se u naknadi plaće za vrijeme godišnjeg odmora, budući da prema
članku 60. stavku 1. Zakona o radu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
