O tom je pitanju Europski sud za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) odlučivao u presudi od 22. prosinca 2009., broj 24810/06.
Podnositeljica zahtjeva prigovorila je pred Europskim sudom, na temelju članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija), da domaći sudovi koji su rješavali njezin predmet u građanskom postupku zbog stjecanja bez osnove, nisu bili nepristrani.
Naime, podnositeljici zahtjeva je u ranijem građanskom postupku dosuđena naknada štete, međutim, zbog pogreške u pisanju podnositeljici je isplaćen veći novčani iznos od dosuđenog. Unatoč ispravku presude podnositeljica zahtjeva odbila je vratiti nezakonito stečeni iznos, o čemu su predstavnici tuženika izvijestili predsjednika suda M.M., koji je protiv podnositeljice u vezi ovog događaja podnio kaznenu prijavu, sukladno obavezi prijavljivanja kaznenih djela za koja se progon vrši po službenoj dužnosti. Potom je protiv podnositeljice pred istim sudom podnesena tužba zbog stjecanja bez osnove. U svojoj žalbi protiv presude kojom joj je naložen povrat stečenog bez osnove podnositeljica je istaknula i zahtjev za svrsishodnu delegaciju žalbenog suda, budući da je M.M. u međuvremenu postao predsjednik toga suda, smatrajući da će on vršiti utjecaj na suce koji odlučuju o njezinom predmetu. Njezin zahtjev za delegaciju je odbijen.
Ocjenjujući ovaj prigovor, Europski sud je najprije istaknuo da se postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri čemu se mora uzeti u obzir je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako primjenom objektivnog testa, to jest, na način da se utvrdi je li sâm sud nudio dovoljna jamstva za isključenje svake opravdane sumnje glede njegove nepristranosti.
Glede subjektivnog testa, Europski sud je konstatirao da sudac M.M. nije bio član vijeća žalbenog suda koje je odlučivalo o žalbi podnositeljice, niti je podnositeljica pružila ikakve dokaze koji bi upućivali na osobnu pristranost bilo kojega suca u tom vijeću. Stoga je ovaj prigovor trebalo ispitati s aspekta objektivne nepristranosti. Naime, ključno je pitanje za Europski sud bilo jesu li suci koji su bili članovi vijeća koje je odlučivalo o žalbi podnositeljice u parničnom postupku zbog stjecanja bez osnove bili dovoljno neovisni o predsjedniku tog suda.
Razmatrajući navedeno, Europski sud je utvrdio da su upravni poslovi koje u sudu obavlja predsjednik suda strogo odvojeni od suđenja u pojedinačnim predmetima. Predsjednik suda stoga nije mogao iskoristiti svoj hijerarhijski položaj da bi izvjestitelju ili ostalim članovima vijeća dao upute o tome kako odlučiti o žalbi podnositeljice, niti išta upućuje na to da je on u njenome predmetu to učinio. Pritom je Europski sud uzeo u obzir i to da je M.M. podnio kaznenu prijavu po službenoj dužnosti, a ne u osobno ime, da je od tada pa do podnošenja žalbe proteklo sedam godina, te da M.M. nije imao nikakav osobni interes za ishod bilo kaznenog, bilo građanskog postupka protiv podnositeljice.
Nadalje, Europski sud je razmotrio je li predsjednik suda mogao utjecati na izbor suca izvjestitelja ili na sastav vijeća koje je odlučivalo u predmetu podnositeljice, pri čemu je utvrdio da je hrvatsko zakonodavstvo (
Sudski poslovnik,
Zakon o sudovima) koje je bilo na snazi u relevantno vrijeme predviđalo odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog izvršavanja dužnosti predsjednika suda vezanih uz (pre)raspodjelu predmeta u rad sucima.
Osim toga, Europski sud je ispitivao jesu li ovlasti koje predsjednici sudova imaju prema hrvatskom zakonodavstvu takve da mogu generirati latentne pritiske na suce. Razmotrivši ovlasti predsjednika sudova vezane za napredovanje u karijeri i stegovno kažnjavanje, dakle područja koja su mogla imati najveći utjecaj na unutarnju neovisnost sudaca, Europski sud je ocijenio da su ovlasti predsjednika sudova bile prilično ograničene.
Zbog svega navedenog Europski sud je utvrdio da su suci koji su ispitivali žalbu podnositeljice bili dovoljno neovisni o predsjedniku suda, pa strahovi podnositeljice glede pristranosti suda nisu bili objektivno opravdani. Stoga nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u odnosu na zahtjev neovisnog suda.
Podnositeljica je u svom zahtjevu prigovorila i na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Europski sud je utvrdio da je u relevantnom razdoblju postupak trajao više od 8 godina, te da je Ustavni sud RH utvrdio povredu prava na suđenju u razumnom roku. Međutim, naknadu od oko 683 eura koliko je podnositeljici dosudio Ustavni sud RH, ocijenio je nerazumnom s obzirom na ono što bi podnositeljici dosudio Europski sud, te je s osnova naknade nematerijalne štete podnositeljici dosudio iznos od 400 eura.
(M.B.)
Sudačka neovisnost zahtijeva da nijedan sudac ne bude izložen neprimjerenim utjecajima koji dolaze ne samo izvan pravosuđa, već i iznutra. Ta unutarnja sudačka neovisnost zahtjeva da suci ne budu izloženi uputama i pritiscima drugih sudaca ili osoba koje imaju upravne odgovornosti na sudu, poput predsjednika suda ili predsjednika sudskog odjela.
