Prema članku 114. stavak 4. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11), ako radnik na zahtjev poslodavca prestane raditi prije isteka propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka.
U praksi se dosta raspravlja o dosegu dijela navedene odredbe „i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka“, pogotovo kad je u pitanju pravo radnika na bolovanje. Mišljenja radnika i poslodavaca različita su. Stajalište o tome ima i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO).
Prema stajalištu HZZO-a, radnik-osiguranik kojem je privremena nesposobnost za rad utvrđena u tijeku otkaznog roka za vrijeme kojeg je prema odluci poslodavca oslobođen obveze rada, te za koje vrijeme mu poslodavac isplaćuje naknadu plaće u skladu s propisima o radu, nema pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja, niti je poslodavac u obvezi osiguraniku isplatiti naknadu plaće prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja.
Nastavno na rečeno, izabrani doktor ima obvezu svakoj radno aktivnoj i obvezno zdravstveno osiguranoj osobi s te osnove utvrditi njezinu radnu sposobnost (s medicinske strane), odnosno nesposobnost, pa tako i onoj koja se nalazi pod otkaznim rokom, budući da izabrani doktor o toj činjenici i ne mora imati saznanja.
Dakle, prema iznesenom stajalištu HZZO-a radnik, koji za vrijeme otkaznog roka nema obvezu rada, ima pravo na bolovanje, ali bez naknade plaće s te osnove, budući da već prima naknadu plaće kao da radi, s osnove oslobođenja od rada.
Dakako, radnici se priklanjaju takvom stajalištu, a poslodavci mu se, logično, protive, no to je još uvijek prevladavajuće stajalište u primjeni propisa iz radnih odnosa
Međutim, u sudskoj praksi, naišli smo na jednu odluku Vrhovnog suda, broj Revr 615/08-2, od 18. veljače 2009.,u kojoj je , čini se, izraženo drukčije stajalište.
U tom postupku predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika te ujedno zahtjev kojim se traži poništenje obavijesti – pismena tuženika od 18. travnja 2005.
U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme,
- da je tuženik odlukom od 30. srpnja 2004. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja uz otkazni rok od dva mjeseca s time da otkazni rok počinje teći od dostave odluke tužitelju,
- da je u odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da za vrijeme otkaznog roka tužitelj nije dužan raditi, ali da isti ima pravo na naknadu plaće i na sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka,
- da je odluka o otkazu ugovora o radu uručena tužitelju 31. srpnja 2004., a da je 4. kolovoza 2004. tužitelj započeo koristiti bolovanje zbog privremene nesposobnosti za rad,
- da tužitelj nije osporavao odluku o otkazu ugovora o radu,
- da je tužitelju 4. svibnja 2005. uručena obavijest direktora tuženika od 18. travnja 2005. u prilogu koje obavijesti su tužitelju dostavljene radna knjižica i odjava na osnovno zdravstveno osiguranje,
- da je tužitelju radni odnos kod tuženika zaključen s danom 30. rujna 2004., odnosno protekom otkaznog roka od dva mjeseca od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu,
- da su rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područnog ureda u S. od 25. veljače 2005. poništena izviješća o bolovanju kojima je tužitelju kao osiguraniku i radniku tuženika priznato pravo na bolovanje zbog bolesti od 4. kolovoza 2004., a protiv kojeg je rješenja tužitelj uložio žalbu koja je odbijena rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u Z.
Tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iako u pogledu tog revizijskog razloga ne navodi određeno o kojoj bi se konkretno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radilo. Obzirom na navode u reviziji, moglo bi se zaključiti da tužitelj taj revizijski razlog ističe u odnosu na odbacivanje tužbe tužitelja u dijelu gdje je on postavio tužbeni zahtjev za poništenjem obavijesti – pismena tuženika od 18. travnja 2005.
Suprotno navodima tužitelja, nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a tužba tužitelja pravilno je odbačena u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu gdje tužitelj traži poništenje obavijesti tuženika od 18. travnja 2005.
Naime, pismeno tuženika od 18. travnja 2005. nema značenje odluke kojom bi poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, a u odnosu na koju bi radnik mogao tražiti sudsku zaštitu sukladno odredbi članka 126. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 i 142/03). Radi se o jednostavnoj obavijesti i vraćanju isprava te izdavanju potvrde o zaposlenju na temelju članka 122. Zakona o radu, a koja se obavijest ne može pobijati u sudskom postupku niti se radi o povredi prava iz radnog odnosa.
Stoga su nižestupanjski sudovi u odnosu na odbacivanje tužbe u pogledu takvog zahtjeva pravilno primijenili odredbe članka 16. i 301. Zakona o parničnom postupku. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odbačaj tužbe tužitelja u tom dijelu.
Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo i kada su utvrdili da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu nije prestao radni odnos kod tuženika. Prema članku 111. stavak 5. Zakona o radu, otkazni rok ne teče, među ostalim, za vrijeme trajanja bolovanja. U konkretnom slučaju ne može se primijeniti ta odredba iz razloga što je tužitelju otvoreno bolovanje zbog bolesti za vrijeme otkaznog roka, kada je tužitelj sukladno odluci o otkazu ugovora o radu bio oslobođen obveze dolaska na rad.
Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, područni uredu u S. od 25. veljače 2005. koje je potvrđeno rješenjem direkcije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Z. od 20. travnja 2005., utvrđeno je da nije bilo osnova da se tužitelju utvrdi privremena nesposobnost za rad jer da nije postojala uopće njegova obveza dolaska na rad slijedom čega su poništena izdana izviješća o bolovanju.
Stoga su nižestupanjski sudovi ispravno zaključili da kod tužitelja nije bilo pretpostavki iz članka 111. stavak 5. Zakona o radu odnosno da nije bilo privremene nesposobnosti za rad za vrijeme koje ne bi mogao teći otkazni rok.